SHARE

Jedna od brojnih promjena koje su mi se dogodile ove godine rezultirala je time da sam više nego prije odlučila slušati svoj istraživalački instinkt koji mi je otvorio prozor u toliko zanimljivih i drugačijih životnih priča i putova koji se nalaze oko nas. Kad ste se jednom otvorili da čujete nešto novo, svijet odjednom postaje jako velik, a vaše mogućnosti brojne. Ako imate samo malo hrabrosti izaći iz zone poznatog, putevi se otvaraju, a granice brišu. Kako kaže protagonistica ove priče -najnevjerojatnija iskustva u životu nalaze se na drugoj strani straha. U nastavku vam donosimo njenu priču koja će vam pokazati zašto je važno biti i ostati vjeran sebi.

Martina Beg predstavila nam se kao konobarica sa četiri stipendije i Master’s diplomom. Iz hrvatske perspektive može zvučati kao tipični slučaj obrazovane osobe koja ne može pronaći posao za koji se educirala pa radi u ugostiteljstvu. No priča Martine Beg sve je samo ne tipična- Hrvatsku je odavno zamijenila inozemstvom u kojem je upoznala svog supruga Kolumbijca, a trenutno živi na Filipinima i radi u jednom od najvećih i najprestižnijih klubova na svijetu. I što je najvažnije- sretna je sa svojim životom.

Martina u Kambodži

Počelo je u vrtiću

„Ne znam gdje ću završiti, jedino što znam je da prestati se kretati nije opcija za mene“, rekla je dok smo zajedno ponavljale za ispit na Filozofskom fakultetu, na prvoj godini. Već sljedeće godine Martina je putem Erasmus programa otišla u Njemačku, a kasnije sam saznala da se smjestila negdje na Tajlandu i da se ne planira tako skoro vratiti u Hrvatsku.

„Oduvijek sam bila svojevrsni mini srčani udar za prosječnog roditelja: promijenila sam faks, srednju školu, osnovnu školu, a bome i vrtić – sve na vlastitu inicijativu“, kaže Martina Beg koja je prije Anglistike i Komparativne književnosti studirala Medicinu.

Taj joj period nije bio lagan, očekivanja su bila velika, a ona nije bila sretna ni na miru sa sobom – borila se s depresijom i poremećajem u prehrani. No kad je promijenila svoj životni smjer i počela slušati ono što joj govori intuicija stvari su počele ići na bolje.

 „Uzela sam papir i olovku u ruke da preispitam vlastite prioritete – kojih pet stvari u životu mi pridaju najviše sreće? Karijera se nije pojavila na obzoru što me dovelo do zaključka da odustanem od medicine i umjesto toga studiram nešto što zahtijeva minimum „štrebanja“, a pruža maksimum šanse za studij u inozemstvu“.

Martina u Indiji

Oduvijek je bila fascinirana stvarima i ljudima koji maksimalno odudaraju od nje same i poznatog  okruženja pa, kako je njen plan da postane psihijatricom „neslavno propao skupa s roditeljskim snovima o kćeri doktorici“, svoju je dječju fascinaciju za čudnim i nepoznatim odlučila utažiti putovanjima u što udaljenije kuteve svijeta.

Njemačka

Prvi korak nije bio previše avanturistički – nije imala osjećaj da se dovoljno daleko maknula iz vlastite zone ugode. Godinu dana živjela je u idiličnom gradu Mainzu, a kući se vratila impresionirana njemačkim akademskim sistemom u kojem su profesori i studenti praktički na istom nivou, a “mogućnost za kreativnu akademsku diskusiju je nadjačala zastarjeli sistem apsolutnog profesorskog autoriteta”. Država je odlično organizirana, kaže, ali za njen ukus i previše predvidljiva. Ipak, vrijeme provedeno u Njemačkoj donijelo joj je i nešto novo- tamo je upoznala svog sadašnjeg supruga i suputnika, koji joj je, kako kaže, postao jedina prava konstanta u životu.

Tajland

Impresionirana odličnom organizacijom i potporom od strane Erasmus programa, odlučila je preko tadašnjeg Erasmus Mundus-a (trenutačno Erasmus+) prijaviti diplomski studij i to u Aziji. U sklopu njihovog Experts4ASIA programa moglo se birati između 12 azijskih zemalja, a Martini je na vrhu liste bio neponovljivi Bangkok na Tajlandu gdje je provela dvije godine na diplomskom studiju Anglistike. Povratni let, viza i osiguranje bili su joj potpuno pokriveni, a stipendija od tisuću eura mjesečno je bila dovoljna da čak i uštedi tijekom tamošnjeg boravka.

Martina u Tajlandu

Unatoč visokom nivou zagađenja ( Bangkok broji 8 milijuna ljudi i 9 milijuna automobila), siromaštvu te manjku organizacije, „Bangkok ima način da ti se zavuče pod kožu“, kaže Martina Beg.

„Najbolji street food na cijelom svijetu, ludi festivali, idilične plaže, raznovrsni noćni život te dostupnost svim porocima koji se mogu zamisliti – unatoč činjenici da je Tajland konzervativna budistička zemlja“.

Velika razlika izmedu Tajlanda i Njemačke je status koji useljenici imaju u tim državama, kaže Martina Beg. Dok strance u Njemačkoj zovu imigrantima, na Tajlandu i generalno u Aziji bijelce svi zovu expats.

„Kao bijelac u Aziji nećeš se samo osjećati posebno i jedinstveno već i poštovano od strane lokalaca. Ta očaranost bijelom kožom otvara mogućnost bijelcima da preuzmu mnoge poslove bez praktički ikakvih kvalifikacija, s plaćama dvostruko ili trostruko višim nego lokalci. Suprug i ja smo iskoristili tu činjenicu te radili u Tajlandu, Filipinima, u Singapuru i Koreji kao glumci, modeli, event hostovi, te učitelji engleskog“.

Učiteljska plaća je u prosjeku između šesti i osam tisuća kuna mjesečno što je i više nego dovoljno za luksuzan život u Bangoku. Primjerice, studio apartman s bazenom i teretanom se može naći već za dvije tisuće kuna.

U Bangkoku sa suprugom Kolumbijcem Luisom

Ipak, život u Tajlandu moze biti poprilični kulturni šok za ikoga sa Zapada i to ne samo radi činjenice da Tajlanđani slabo govore engleski. U usporedbi s nama, objašnjava Martina Beg, Tajlanđani su orijentirani na kolektivizam te im je održavanje pozitivnih međusobnih odnosa i ugodnih socijalnih situacija često na vrhu prioriteta. S jedne strane, to znači da je skoro nemoguće upasti u konstruktivni sukob ili čak raspravu s Tajlanđaninom većina komunikacije svodi se na lagodni razgovor prožet njihovim „sabai, sabai“ stavom koji znači „lagano, lagano“, u smislu da ništa u životu nije vrijedno brige ni prepirke.  S druge strane Zapadnjaci često imaju osjećaj da u Tajlandu vlada manjak individualizma, kritičkog razmišljanja i iskrenosti.

„Manjak kritičkog razmišljanja se osjeća i u akademskom sistemu u kojem su profesori apsolutni autoritet na nivou božanstva, a za ispite se uči od riječi do riječi iz knjiga bez previše razmišljanja“. Martina Beg kaže kako je poprilično teško uklopiti se s lokalnim ljudima zbog barijera u jeziku i kulturoloških razlika, no i da je Bangkok prepun expat-a tako da nema straha od usamljenosti i dosade.

K tome, mogućnosti u Aziji se ne svode samo na studiranje i rad već postoji i opcija volontiranja. Ono najćešće neće biti plaćeno, ali će uključivati smještaj, hranu i nezaboravno iskustvo, kaže Martina Beg koja je zajedno sa suprugom volontirala u Singapuru i Seoulu u Koreji.

Filipini

Filipini su kompletno drugačija priča od Tajlanda – Filipinci su tako poznati po vječito optimističnom stavu, pristupačnosti, iskrenom interesu i otvorenosti prema strancima te tendenciji da na sve u životu gledaju sa zdravom dozom humora unatoč siromaštvu i kaosu u kojem se država nalazi, kaže Martina Beg. Također, Filipinci se mogu pohvaliti da imaju najbolji engleski u cijeloj Aziji (pored Hong Konga i Singapura). Kaos, zagađenje i siromaštvo Manile u kojoj Martina Beg trenutačno živi i radi, moguće je preživjeti, kaže, zahvaljujući sjajnim ljudima, predivnim egzotičnim destinacijama u državi, niskim cijenama života te predivnim putovanjima.

Workshop s tajlandskim studentima

„Na Filipinima trenutačno radim na poziciji Model Marketing Cocktail Waitress u klubu Cove Manila koji je dio multi-bilijunskog japanskog projekta Okada hotel. Klub se otvara u prosincu te će biti jedan od najvećih i najprestižnijih na cijelom svijetu. Ono što me privuklo da odem na intervju za takvu poziciju je ogromna plaća koja se nudi u sklopu njihovog expat paketa, s dodatnim besplatnim smještajem (vlastiti apartman s bazenom i teretanom), prijevozom (privatni minivan), zdravstvenim osiguranjem, obrocima na poslu te čak i povratnim letovima u Hrvatsku“, kaže Martina Beg no napominje da su takvi poslovni ugovori izuzetno rijetki na Filipinima.

Iako se njezina baka zna šaliti kako ima više sreće nego pameti, Martina Beg vodi se poslovicom da sreća prati hrabre. Još uvijek nije pronašla mjesto na kojem se želi skrasiti, no o tome previše ni ne razmišlja. Zadovoljna je svojim životom i poslom i veseli se neprestanom kretanju. Mi joj samo možemo poželjeti da i dalje slijedi sebe, a to vrijedi i za nas ostale – odlučili ostati tamo gdje jesmo ili otišli tražiti svoju sreću u nepoznate krajeve.

Susret s djecom u Indiji