ZADNJI ČLANCI

Hrvatska – zemlja multikulturalnog rasizma? (4)

U prošlom tekstu naveli smo nekoliko ovogodišnjih incidenata u kojima su hrvatski građani verbalno i neverbalno napadali strance u Hrvatskoj. U međuvremenu, 34-godišnjem Jurju Mesiću, koji je dva puta uhićen i proveo je dvadesetak dana u pritvoru, započelo je suđenje na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu. Koliko je u tom periodu rehabilitiran i postao svjestan svojih djela možda najbolje svjedoči njegova obrana pred sucem: “Što se tiče mojih stavova, njih više neću iznositi javno i držat ću ih za sebe. To sam shvatio da tako moram i to obećajem”, objasnio je Mesić, dajući svima na znanje da i dalje ne shvaća u čemu je problem.

   No, kako se Hrvatskoj bliže parlamentarni izbori, u javni diskurs o strancima u Hrvatskoj pomalo se počinju uključivati i – političari. Budući da političke kampanje službeno još nisu krenule, trenutačno se sve svodi na povremene ispade političara desnijeg usmjerenja, koji počinju govoriti o opasnostima pred kojima se Hrvatska nalazi zbog migranata. Doduše, sve su te izjave zasad još vrlo oprezne, naši političari znaju da je tanka granica između legitimnog političkog stava i govora mržnje, no pitanje je hoće li s vremenom i približavanjem izbornog dana njihove izjave poprimiti i ekstremniji karakter. Pogotovo je to zanimljivo jer u dosadašnjim istupima političari nisu jasno razgraničili svoje stavove o dvjema zapravo potpuno različitim skupinama: prvu čine strani radnici, osobe koje su posve legalno došle u Hrvatsku s namjerom da pošteno rade. Drugu skupinu čine migranti, osobe koje u Hrvatsku najčešće ulaze nelegalno i, koliko je poznato, nisu skloni radu u Hrvatskoj. Svaku od tih skupina valjalo bi tretirati drugačije, jer su njihovi stavovi i postupci potpuno različiti. Jedino što im je istovjetno jest stav da se u Hrvatsku ne žele trajno naseliti, zbog čega ih ni ne bismo trebali nazivati useljenicima.

   Da u Hrvatskoj ipak nisu posve dobrodošli – toga su itekako svjesni strani radnici u Hrvatskoj. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, autor ove serije članaka pokušao je stupiti u kontakt s nekolicinom stranih radnika, kako bismo stekli uvid u njihovu perspektivu. Na žalost, niti jedna od kontaktiranih osoba nije pristala da ih se fotografira ili objavi njihovo ime, jedino su neki pristali anonimno prokomentirati svoj boravak i rad u Hrvatskoj. A to se može svesti pod zajedničku devizu “tu sam da šutim i radim”. Kako ističu, svi su oni došli u Hrvatsku legalnim putem, mnogi od njih su se i zadužili kako bi uopće mogli platiti zrakoplovnu kartu do Hrvatske i posredničke troškove, ovdje su da bi zaradili novac za svoje obitelji koje su ostale u njihovim matičnim zemljama i Hrvatsku ne doživljavaju ‘rajem na zemlji’, ali im je Hrvatska zasad – prihvatljiva. Na pitanja o rasizmu i ksenofobiji odgovaraju nevoljko, u pogledu i šturim rečenicama sugovornik može zaključiti da su se mnogi od njih već suočili s više ili manje neugodnim situacijama, ali i da ih doživljavaju kao nešto očekivano i uobičajeno. “Jedan moj rođak je prije tri godine otišao raditi u Njemačku. Kad mi je ispričao što su mu ondje sve govorili i kako su ga vrijeđali, očekivao sam da ću takve stvari doživjeti i ja kad dođem u Hrvatsku. Na sreću, čini mi se da Hrvati manje mrze strance”, iskreno mi je kazao 24-godišnji Indijac koji već nekoliko mjeseci u Zagrebu radi kao dostavljač hrane.

Kad je riječ o stranim radnicima, situacija je zapravo još kompleksnija. Iako se u Hrvatskoj ta tema tek počinje otvarati, svi predstavnici gospodarstva i poduzetništva s kojima smo stupili u kontakt istaknuli su da Hrvatskoj strani radnici itekako trebaju. Štoviše, u današnjoj Hrvatskoj radne snage nedostaje u mnogim sektorima, a neki sektori ne bi ni mogli funkcionirati bez strane radne snage. Upravo proteklih tjedana zaredale su izjave predstavnika gospodarstva koji očito počinju artikulirati stav biznisa prema uvozu strane radne snage. Tako je prije nekoliko dana iz Hrvatske udruge poslodavaca stigla procjena da će već u 2024. godini u Hrvatskoj raditi više od 200 tisuća stranih radnika, a “do 2030. godine svaki četvrti radnik mogao bi biti iz inozemstva”. Na to se naslanjaju i procjene da već danas u Hrvatskoj radi između 80 i 100 tisuća stranih radnika, što je između pet i šest posto ukupne radne snage. Dakako, tijekom ljetne sezone te su brojke još i veće: prema službenim podacima iz kolovoza ove godine, tijekom srpnja u Hrvatskoj je ukupan broj zaposlenih dosegao 1.683.394 osoba, a od toga je 7,9 posto njih bilo iz inozemstva.

   Kako se čini, mnogi Hrvati će u godinama koje slijede morati prihvatiti činjenicu da Hrvatskoj strani radnici itekako trebaju, a da bismo, kad se malo bolje razmisli, svaki rasistički ispad zapravo mogli okarakterizirati kao antidomoljubni čin. Kad je prošle godine vlasnik jedne samoborske pizzerije objavio oglas da traži pizza majstora, uz opasku da neće zapošljavati ‘Pakistance ili Bangladešane”, izazvao je oštre reakcije javnosti, no zanimljivo je da su već tada predstavnici gospodarskog sektora ukazali na grubu stvarnost. Tako je predsjednik Ceha ugostitelja Hrvatske obrtničke komore Joso Smolić osudio navedeni incident i poručio hrvatskoj javnosti: “Hrvatskoj dugoročno nedostaje radne snage. Bez uvoza radne snage se neće moći raditi, poglavito u turističkoj sezoni. Stoga takvi ispadi i govori ne dolaze nikako u obzir, jer mi trebamo njih, a ne oni nas”. Kako se ono kaže – pametnome dosta.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Hrvatska – zemlja multikulturalnog rasizma? (3)

Kako smo već istaknuli u prethodnom članku, raspoloženje hrvatske javnosti prema strancima intenzivno se počelo mijenjati protekle tri godine, kad su u Hrvatsku počeli pristizati  strani radnici.

Isprva nisu bili odveć zamijećeni, jer su dolazili raditi u građevinske tvrtke, pa tako raštrkani po brojnim gradilištima diljem Hrvatske nisu odavali dojam da ih je mnogo. Situacija se promijenila kad su proteklih godinu, dvije počeli voziti Ubere i na mopedima dostavljati hranu u većim gradovima. Na društvenim mrežama počeli su se pojavljivati rasistički komentari: korisnicima je smetalo što im hranu dostavlja osoba koja ne govori hrvatski ili se slabije snalazi po gradskim ulicama i adresama, a ružne komentare počeli su davati i njihovi kolege – drugi dostavljači, koji su smatrali da im dolazak radnika iz azijskih zemalja smanjuje prilike za zaradu ili samu satnicu. Ipak, stranih radnika bilo je sve više, pogotovo na poslovima na kojima nije nužno dobro poznavanje hrvatskog jezika: tako smo ih najčešće vidjeli kako u većim trgovinama pune police ili rade druge pomoćne poslove.

Zanimljiv je slučaj iz velikog dućana u mojoj blizini: već gotovo godinu dana ondje radi dva, tri strana radnika iz Nepala, od jutra do mraka puneći police. Međutim, ovog ljeta pojavila se i jedna mlada djevojka, također iz Nepala. I ona je isprva punila police, no izgleda da je ponešto ambicioznija od svojih sunarodnjaka, pa se jako potrudila da nauči i svlada barem osnove hrvatskog jezika. U jednom trenutku poslovođa ju je premjestio na odjel salama, dakle u neposredni kontakt s kupcima. Istini za volju, u početku nije djelovalo obećavajuće, miješala je engleski i hrvatski jezik i nije se posve snalazila. Kako su mnogi Hrvati nažalost i inače neljubazni, nekulturni i bahati i prema hrvatskim trgovkinjama, sličnu sudbinu doživjela je i mlada Nepalka. U nekoliko navrata bio sam prisutan neugodnim situacijama u kojima su pojedini kupci vrlo ružno odnosili prema njoj, ispoljavajući nepatvoreni rasizam, pa čak se i otvoreno bunili zašto ih poslužuje osoba koja ne zna hrvatski jezik. Da bi stvar bila još gora, u tome su imali i podršku nekih hrvatskih djelatnika, koji su se svojoj kolegici podsmjehivali ili je čak kritizirali, te potiho kupcima sugerirali neka se na nju požale poslovođi. Njihovo ‘objašnjenje’ za nesnošljivost prema stranim kolegama bilo je da su strani kolege voljni raditi za manje novaca, pa zbog toga poslodavac njima ne povisuje plaće.

   U međuvremenu, mlada Nepalka se jako potrudila da što bolje svlada hrvatski jezik. Prije nekoliko dana već je posve razumjela što treba napraviti kad joj mrzovoljni kupac kroz zube procijedi, primjerice, „Dvajst deka parizera“.  Kao promatraču, meni je najzanimljivije što joj osmijeh gotovo nikad ne silazi s lica – čak ni kad je posve očito da kupac s druge strane poslužnog pulta prema njoj iskazuje snažnu antipatiju.

   Simpatična Nepalka, srećom, dosad čini se nije doživjela snažnije ispade ksenofobije i rasizma, ali te su pojave na žalost sve češće u Hrvatskoj. Tako je sredinom ožujka ove godine u domaćim medijima osvanula vijest o 34-godišnjem Jurju Mesiću iz Ivanić Grada. Dotični je, naime, koji dan prije na društvenim mrežama objavio vlastiti video-uradak u kojem verbalno napada i vrijeđa dostavljača Wolta. Mesiću se nije svidjela dostavljačeva boja kože, pa je Woltovcu poručio da “ode doma u Indiju” jer “ovo je Hrvatska, ovo je Europa. Za bijele ljude, ne za crnce”. Kako se hrvatska javnost zbog tog incidenta iznimno uznemirila, već sljedeći dan Mesiću je na vrata došla policija i uhitila ga, a on je tijekom uhićenja i pretresa policajcima i okupljenim novinarima pokazao raskoš svog intelekta vičući “Heil Hitler”.

   Da Mesićev priglupi ispad nije izoliran slučaj mogli smo svjedočiti samo tjedan dana kasnije: u noći s petka na subotu 19. ožujka u Zagrebu je skupinu od nekoliko radnika iz Indije ničim izazvan napao ostrašćeni 20-godišnjak. Jednog radnika je udario nogom u potkoljenicu, drugog šakom u lice, a o količini mladićeve mržnje prema strancima govori i podatak da ih je nakon tog incidenta slijedio do ugostiteljskog objekta u koji su se oni otišli skloniti od napada i tamo ih nastavio vrijeđati, sve dok nije stigla policija i uhitila ga.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Hrvatska – zemlja multikulturalnog rasizma? (2)

Možda je problem u kronologiji. Hrvatska je, naime, prvo postala tranzitna zemlja za migrante, a tek posljednjih nekoliko godina useljenička zemlja u koju dolaze na tisuće stranih radnika. Doduše, i izraz ‘useljenička’ treba tek uvjetno uzeti u obzir, jer mahom nije riječ o cijelim obiteljima koje dolaze s namjerom da se baš u Hrvatskoj skrase i prožive ostatak života.

   U razgovorima s predstavnicima različitih društvenih skupina, neki od njih su istaknuli da su godinama vjerovali u mnogo bolji, dobronamjerniji odnos Hrvata prema strancima. To su argumentirali činjenicom da su sami Hrvati desetljećima nekome bili – stranci. Prvo su mnogi u drugoj polovici prošlog stoljeća odlazili kao ‘gastarbeiteri’ u  zapadnoeuropske zemlje, prvenstveno Njemačku. Potom su tijekom Domovinskog rata mnogi kao izbjeglice otišli u razne europske zemlje. Konačno, otkako je Hrvatska postala članicom Europske unije, proteklih desetak godina mnogo mladih Hrvata spakiralo je kofere i otputovalo raditi i živjeti u zemlje poput Irske. S druge strane, nisu ni stranci u Hrvatskoj baš tako velika novost: u proteklih dvadesetak godina mnoga, a možda i gotovo sva hrvatska gradilišta bila su prepuna radnika iz susjedne Bosne i Hercegovine, a tijekom turističke sezone susjedi i susjede iz bivših jugoslavenskih republika radili su kao konobari, kuhari ili spremačice. Uostalom, kao turistička zemlja, Hrvatska je oduvijek tijekom ljeta postajala multikulturalna: stotine tisuća gostiju iz Italije, Austrije i Njemačke, pa istočnoeuropski gosti iz Mađarske, Češke, Slovačke ili Poljske uvijek su bili nešto očekivano, a era povoljnih zrakoplovnih letova do nas je dovela i ponešto egzotičnije goste – od Amerikanaca i Australaca pa sve do Kineza i Japanaca. I većina njih u Hrvatskoj se osjećala vrlo ugodno, eventualno bi pokoji gost iz istočne Europe čuo uvriježenu doskočicu o paštetama, a horde japanskih turista s video kamerama ili selfie štapovima uglavnom bi izazivali dobronamjerni smiješak.

   Ipak, stvari su se počele mijenjati posljednjih deset godina. Prvo je Hrvatska postala članica Europske unije, što je kod nekih Hrvata probudilo osjećaj superiornosti prema državljanima zemalja koje nisu članice prestižnog europskog kluba. A onda je tijekom 2015. Godine uslijedila velika migrantska kriza. Započela je kao jedna od posljedica uspona Islamske Države i pogoršanja odnosa između država Bliskog istoka, što je dovelo do pogoršanja gospodarskog sustava u tim zemljama. Većina izbjeglica došla je iz većinski muslimanskih zemalja Zapadne Azije, Pakistana i subsaharske Afrike, a prema podacima Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice, prema narodnosti se najviše migranata izjasnilo Sirijcima, Afganistancima, Nigerijancima i Iračanima. Od početka migrantske krize pa do ožujka 2016. na područje Hrvatske ušlo je više od osam stotina tisuća migranata, a kao i mnoge druge europske zemlje, i Hrvatska je tu krizu dočekala – nepripremljeno. Istini za volju, najveći dio migranata Hrvatsku je doživio tek kao tranzitnu zemlju, usputno stajalište na putu prema zapadnoj Europi, no Hrvati su se po prvi put susreli s tamnoputim strancima, većinom muškarcima. Premda su neki mediji i desno orijentirani političari i pojedinci počeli zastupati narativ o ‘hordama silovatelja’, kod Hrvata se u to vrijeme nije mogla zapaziti izraženija mržnja. Češći je bio osjećaj straha, koji je s vremenom slabio jer se migranti u Hrvatskoj i nisu dulje zadržavali, već bi što prije pokušali iz Hrvatske otići prema zapadnoeuropskim zemljama. Tome svjedoči i podatak da je od toliko velikog broja izbjeglica koji su se u određenom trenutku zatekli u Hrvatskoj, samo njih 39 poželjelo u Hrvatskoj i ostati, odnosno toliko ih je službeno zatražilo azil.

   Čak i tada u Hrvatskoj se još nije nazirala ksenofobija, pogotovo kad se uzme u obzir da je u isto vrijeme u nekim drugim državama odnos prema migrantima bio mnogo napetiji – primjerice, u Njemačkoj se dogodio niz napada na prihvatne centre za izbjeglice, a ekstremno desne stranke i organizacije organizirale su nekoliko prosvjednih marševa.

   Međutim, raspoloženje hrvatske javnosti prema strancima intenzivno se počelo mijenjati protekle tri godine, kad su u Hrvatsku, umjesto ili osim migranata, počeli pristizati – strani radnici…

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Djeca trebaju priče: Profesorice iz Samobora pomoću japanskog kamišibaja promiču pripovijedanje

– Pripovijedanje je moćan alat u odgoju i obrazovanju djece, no mobiteli i suvremeni stil života sve ga više istiskuju iz svakodnevice. Odgojitelji, učitelji, profesori te mnogi drugi koji rade s djecom, pripovijedanju žele vratiti mjesto koje mu pripada. Zbog toga pronalaze načine kako pripovijedanje približiti novim generacijama.

Blaženka Mavrić Vadlja, bibliotekarka, dramska pedagoginja i profesorica hrvatskog jezika i pedagogije, zaslužna je procvat kamišibaja u Samoboru. U Gradskoj knjižnici Samobor održava predstave tog tradicionalnog japanskog kazališta.

„Kamišibaj dolazi od riječi kami – papir i šibaj – gledalište ili kazalište. Radi se o vještini pripovijedanja pomoću slika na maloj drvenoj pozornici butaju. Početkom prošloga stoljeća u Japanu su pripovjedači biciklom putovali iz sela u selo, vozili butaj, prodavali ručno izrađene slatkiše i djeci pripovijedali priče. Kamišibaj ima brojne pozitivne učinke, a neki od njih su: razvija jezične i komunikacijske vještine, potiče kreativnost i stvaralački potencijal djece, pomaže u savladavanju straha od javnog govorenja, razvija vještinu aktivnog slušanja te djecu motivira na čitanje“, kazala je Blaženka Mavrić Vadlja.

Ističe da djeci treba pripovijedati te ih poticati na pripovijedanje od najranije dobi. Pripovijedanje im razvija kulturu govorenja te predčitalačke vještine.

„Pripovijedanje stvara trenutke empatičnosti i zajedništva, pozornog slušanja, razumijevanja i utjehe. Djeca trebaju priče pomoću kojih će svijet objasniti sebi, ali i sami sebe bolje razumjeti. Pripovijedanje nudi korijene i sigurnost, stabilnost i snagu tijekom odrastanja“, ističe Blaženka Mavrić Vadlja.

Vrijednosti kamišibaja i pripovijedanja općenito svjesna je njezina sugrađanka dr. sc. Branka Novosel, vodeća hrvatska stručnjakinja za neuroedukaciju. Zbog toga je tehniku kamišibaja uključila u razvoj novog edukativnog programa Mali divovi.

„Danas nam je znanje iz cijeloga svijeta nadohvat ruke. Sjajno je moći djeci u Hrvatskoj omogućiti da se razvijaju pomoću drevnih tehnika iz Japana i suvremenih s prestižnih svjetskih sveučilišta, primjerice s Oxforda. Na nama odraslima je izabrati najbolje od tih tehnika i uključiti ih u svakodnevicu djece. Budući da se danas mnoga djeca suočavaju s logopedskim problemima, kamišibaj nam je dao način na koji kroz Male divove djecu potičemo na pripovijedanje. Slike djeci daju uvod u priču koju oni intuitivno nadograđuju. Mali divovi svojim su edukativnim sadržajima, naime, usmjereni na tri područja koja su djeci predškolske dobi bitna za školu i život: jezik i govor, predmatematičke vještine i emocionalnu inteligenciju“, rekla je dr. sc. Branka Novosel.

Blaženka Mavrić Vadlja predstave i radionice kamišibaja održava u knjižnicama i školama. Sudjeluje i u Festivalu kamišibaj kazališta Priče iz(van) okvira u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Mali divovi vrtićance pripremaju za školu i život

Program Mali divovi od ove će se vrtićke godine izvoditi u desetak hrvatskih gradova. Riječ je o jedinstvenom programu intelektualnog, kreativnog i emocionalnog razvoja djece od tri do pet godina. Kreirala ga je dr. sc. Branka Novosel, vodeća hrvatska stručnjakinja za neuroedukaciju, u suradnji sa stručnjacima iz različitih područja – od odgojitelja i učitelja razredne nastave do defektologa i logopeda.

„Užurbana svakodnevica, prevelik boravak djece na mobitelima i tabletima, premalo druženja djece s vršnjacima i odraslima te smanjivanje njihove fizičke aktivnosti i komunikacije – neki su od razloga što kretanje u školu sve većem broju djece predstavlja velik izazov. Zbog toga smo prije nekoliko godina krenuli u stvaranje programa koji će im omogućiti da budu mali divovi – djeca spremna za nošenje sa životnim izazovima. Program Mali divovi djeci pruža snažne matematičke i jezične temelje za školu i daljnje obrazovanje, ali im daje i alate koji će im pomoći u razvoju emocionalne inteligencije“, istaknula je dr. sc. Branka Novosel.

U programu se koristi inovativan pristup poduci. Kroz pripovijedanje, tzv. storytelling djecu se uključuje u raznolike aktivnosti te se potiče njihov razvoj. Djeca slijede kontinuiranu priču putem kratkih crtanih filmova pri čemu im crtićki likovi koji trebaju pomoć, zadaju poticajne zadatke i postavljaju zanimljive izazove.

S djecom se radi na poboljšanju njihova govora i komunikacije. Među ostalim, vježba se pravilan izgovor glasova s kojima djeca najčešće imaju poteškoće, obogaćuje im se vokabular te im se pomaže u shvaćanju osnovnih principa jezika.

Pri upoznavanju djece s brojevima i osnovama matematike koristi se Numicon, didaktičko-matematički sustav razvijen na Sveučilištu u Oxfordu. On djeci omogućuje da u svijet matematike zakorače kroz igru, te da kroz zabavne aktivnosti steknu dragocjene prematematičke vještine.

„Budući da naglo raste broj djece i mladih kojima je narušeno mentalno zdravlje, smatramo da na mentalnom zdravlju djece treba raditi od njihovih malih nogu. Zato kroz tehniku mindfulnessa kod djece razvijamo njihovu otpornost na stres, emocionalnu inteligenciju i empatiju. Zahvaljujući tome djeca postaju sretnija i zadovoljnija, manje se opterećuju nepotrebnim brigama i lakše se mogu koncentrirati na zadatke koje pred njih stavljamo“, pojasnila je dr. sc. Branka Novosel.

Kako bi se vrtićanci i njihovi roditelji upoznali s Malim divovima, besplatne će se pokazne radionice održati u gradovima diljem Hrvatske.

U školi Porta Vitae u Puli radionice će se održati u utorak, srijedu i četvrtak. U srijedu će zainteresirani roditelji s djecom Male divove moći proučiti u Osnovnoj školi Zapruđe u Zagrebu. U petak je pokazni sat programa u školi stranih jezika Nika u Križevcima te Didasku u Čakovcu, a dan kasnije u Prelogu. Budući da je broj sudionika u radionicama ograničen, potrebne su prijave putem internetske stranice Malih divova.

Prijave na radionice: https://malidivovi.hr/pokazne-radionice/

U Zagrebu otvorena jedna od prvih svjetskih izložbi slika koju je kreirala umjetna inteligencija

U hotelu Zonar Zagreb svečano je otvorena jedinstvena izložba slika pod nazivom „Zagreb Art Singularity: When AI Meets Creation“ koju autorski potpisuje umjetna inteligencija. VIP otvaranje izazvalo je već sada međunarodnu pozornost i okupilo više od 100 poznatih uzvanika iz Hrvatske, Srbije Bosne i Hercegovine te Slovenije – predstavnike privatnog sektora, državnih agencija, kao i ugledne ličnosti iz svijeta znanosti, umjetnosti, povijesti i medija.

“Ovo je prvi takav projekt u Hrvatskoj i regiji, a vrlo moguće i u svijetu. Ono što smo sigurni jest da je ovo jedan zaista tehnološki i inovacijski projekt koji ima za cilj potaknuti znatiželju i interes kod svih ljudi. Želimo opću populaciju približiti ovoj tehnologiji. Sam projekt ima nekoliko dimenzija, a jedna od njih je ta gdje želimo ohrabriti ljude i prikazati im na klasičan način mogućnosti umjetne inteligencije i zato smo izabrali vizualan prikaz, nešto što im je blisko i čime se lako mogu poistovjetiti. Naš cilj je da ljudi sami počnu istraživati i koristiti umjetnu inteligenciju i učiti od nje”, izjavio je Aco Momčilović, organizator izložbe i suosnivač Global AI Ethics Institute.

Hrvoje Prpić, Marko Rakar, Dejan Ljuština, Vedran Antoljak, Nataša Desnica, Romana Dugandžija, Boris Trupčević i Dražen Oreščanin samo su neka od imena koja su imala priliku poslušati zanimljiva stajališta iz različitih perspektiva o nastanku umjetne inteligencije i njenoj budućnosti. Stručnjak za povijest umjetnosti i emocionalne aspekte umjetničkog izraza       dr. sc. Mirko Sardelić približio je okupljenima isprepletenost umjetnosti i emocija kroz povijest, dok je istaknuta stručnjakinja na polju razumijevanja autorskog stvaralaštva AI prof. dr. sc. Ivana Kunda otvorila vrata debate o budućnosti umjetnosti i promjenama koje će se potencijalno dogoditi dolaskom novih tehnologija. Otkrivanjem postavljenih slika započela je i donacijska aukcija u kojoj je u samo nekoliko minuta prikupljeno više tisuća eura, a sav iznos donirat će se zagrebačkim matematičkim gimnazijama.

„AI već je dio naše svakodnevice, kako u svakodnevnom životu, tako i u dinamičnoj hospitality industriji. Dok naša vizija gostoprimstva stremi prema progresivnom iskustvu, podržavajući ovu izložbu pružamo platformu ne samo za razmjenu znanja i iskustava, već i za poticanje dijaloga o ulozi tehnologije u našim životima. Vizualna umjetnost odlična je dimenzija kojom ćemo svim znatiželjnim građanima i gostima našeg Zonar Zagreb hotela približiti dosege i pojasniti potencijale umjetne inteligencije“ rekao je David Flam, direktor marketinga Maistre.

Svi zainteresirani građani imaju priliku pogledati izložbu u hotelu Zonar Zagreb svakog dana od 10:00 do 21:00 sati, sudjelovati u aukcijskoj donaciji te se upisati u knjigu dojmova koja donosi duboko i raznoliko iskustvo čitanja, potičući svakoga da razmišlja o umjetnosti, budućnosti kreativnosti i tehnologiji na potpuno nove načine.

Hrvatska – zemlja multikulturalnog rasizma? (1)

Hrvati vole mrziti. Kroz povijest smo mrzili Mlečane, Mađare, Nijemce i Srbe, proteklih godina migrante s Bliskog istoka, a u recentnije vrijeme – zbog sve brojnije strane radne snage – na udaru su se našli tamnoputi Azijati. U trgovačkim lancima sve češće primjećujemo strane radnike kako pune police, u automobilima preko aplikacije Uber sve češće vozači imaju neizgovorljiva imena, a hranu nam u domove dostavljaju sitni tamnoputi muškarci podrijetlom iz Nepala, Indije, Bangladeša… U seriji tekstova koji će biti objavljeni na internetskom portalu Stratego istražit ćemo recentno bujanje rasističkih ispada u Hrvatskoj, situaciju na tržištu radne snage, ali i promotriti kako danas u Hrvatskoj žive i rade ljudi koji su iz dalekih krajeva došli kao gastarbeiteri. Trebamo li ih mrziti ili im zapravo biti zahvalni što smanjuju hrvatsku kadrovsku nestašicu?  

Od stoljeća sedmog pa do danas Hrvati su imali burnu povijest i zamršene odnose sa susjednim narodima i državama. Od samog dolaska Hrvata na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području s tadašnjom pomorskom velesilom Mletačkom Republikom. Gotovo osam stotina godina potlačenog položaja u odnosu na Mlečane razvio je u svijesti mnogih Hrvata ne odveć pozitivne dojmove prema današnjoj susjednoj Italiji. Naime, od 1919. godine područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bili su u sastavu Italije, a Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji i veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. Premda u slučaju Italije objektivno ne bismo mogli govoriti o mržnji, u kolektivnoj svijesti Hrvata ipak je duboko ukorijenjen mit o vrijednim resursima – primjerice poharanim hrvatskim šumama – koje su s hrvatskih prostora obilato odvoženi u Veneciju. Isti odnos potlačenosti i više-manje stvarnog iskorištavanja Hrvati su kroz stoljeća doživjeli i od drugih većih ili snažnijih naroda: osim tadašnje Habsburške monarhije i Kraljevine Ugarske, ne treba zaboraviti ni dugotrajna osmanlijska osvajanja. Ako si dopustimo malo subjektivne slobode, iz današnje perspektive čini se da Hrvati imaju najmanje zamjerke prema nekadašnjim austrijskim vladarima (čak i u nekim slučajevima romantizirane pozitivne dojmove), prema osmanskim vladarima imaju relativno neutralne stavove, no susjedni Mađari mnogim Hrvatima ni danas nisu posve simpatični. Odnos s nesusjednim Nijemcima još je zanimljiviji: premda su hrvatski prostori tijekom Drugog svjetskog rata bili pod njemačkom okupacijom, stav Hrvata prema Njemačkoj oduvijek je bio daleko od mržnje.

   A kad je riječ o prostorima bivše jugoslavenske države, tu već odnosi postaju složeniji: zbog raspada bivše Jugoslavije i ratnih sukoba, mnogi Hrvati i danas prema Srbiji imaju neprijateljske stavove. Prema drugim narodima bivše države intenzitet negativnih emocija mnogo je manji. Teško da bi se mogli okarakterizirati kao mržnja, ali je, u različitim omjerima, prisutno nepovjerenje, prijezir ili osjećaj superiornosti. Natruhe negativnih emocija još su jasnije kad se stvari počnu sagledavati iz religijskog kuta: ekumenizam i međureligijski dijalog mnogim Hrvatima naprosto nisu prihvatljivi, pa je mnogim katolicima odiozna pomisao da im je prvi susjed pravoslavne ili muslimanske vjere.

I tu bismo mogli zastati i zaključiti: pa Hrvati su više-manje slični svim drugim narodima – određeni stupanj netolerancije prema drugima i religijski sukobi doista nisu nešto specifično samo za Hrvate. Štoviše, u cijelom svijetu, pa i u navodno vrlo tolerantnoj Europi ima mnogo ekstremnijih primjera netolerancije i netrpeljivosti. Kako bismo ipak omeđili pojam rasizam, valja se podsjetiti na njegove pojavne oblike: prvi i možda najčešći oblik je verbalno i online zlostavljanje. Različiti rasistički komentari ili prijetnje na društvenim mrežama i internetu često su sveprisutni, dovoljno je baciti pogled na komentare čitatelja ispod članaka na hrvatskim portalima. Drugi i mnogo opasniji oblik su napadi i fizičko nasilje. Na žalost, i u Hrvatskoj smo svjedočili i takvim stvarima, no o tome ćemo više u jednom od sljedećih članaka. Treći oblik rasizma, koji baš posljednjih godina postaje aktualan u Hrvatskoj jest diskriminacija na tržištu rada. Ta se diskriminacija najčešće očituje u dva segmenta – pripadnicima drugih etničkih ili vjerskih skupina otežan je ili posve onemogućen pristup nekim poslovima, a još češće je da takve osobe imaju manje plaće u usporedbi s osobama iste kvalifikacije koje su pripadnici dominantne etničke skupine. Četvrti oblik rasizma je širenje stereotipa i predrasuda o određenim etničkim skupinama. Često mogu biti izrazito prisutni u medijima, kulturi i svakodnevnom životu, a premda ih neki doživljavaju benigno, njihova opasnost leži u činjenici da oni često mogu biti pokretač ili ‘gorivo’ za mnogo opasnije oblike nasilja i zlostavljanja. I na kraju, peti oblik rasizma su problemi s azilantima, migrantima i izbjeglicama. I tu Hrvatska ima ružnih primjera iz recentne prošlosti, no o tome ćemo više u jednom od sljedećih članaka.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Hrvat na čelu jedne od najvećih europskih turističkih grupacija

Osnivač domaće agencije za najam luksuznog smještaja Croatia Luxury Rent koji je ranije ove godine preuzeo operativno poslovanje AWAZE-a za područje Hrvatske, postaje jedan od globalno najviše pozicioniranih domaćih turističkih stručnjaka.

Početkom godine javnost je informirana kako su tri ponajveće domaće agencije za najam luksuznog smještaja My Istria, Croatia Luxury Rent i Istria Home preuzete od strane investicijskog fonda Platinum Equity. Time su postale dio AWAZE-a, vodeće europske grupacije za najam privatnog smještaja koja posluje u 36 zemalja svijeta i samo je prošle godine osigurala usluge za preko osam milijuna gostiju u više od 110.000 smještajnih jedinica. Tada je na poziciju glavnog operativca Awaze-a za područje Hrvatske u kategoriji najma luksuznog smještaja imenovan dotadašnji čelni čovjek Croatia Luxury Rent-a – Josip Stulić.

Poslovni napredak ovog mladog stručnjaka rodom iz Zadra time nije stao. Ovih je dana imenovan glavnim operativcem za poslovni razvoj Awaze-a na području južne Europe, a čime će biti odgovoran za operativno poslovanje na tržištima Hrvatske, Portugala, Španjolske, Francuske, Italije, Grčke i Cipra. Stulić će ovim imenovanjem kontrolirati poslovanje, između ostalih, agencija James villas, Fincallorca, Ecoibiza, Coinsecret, Sandyblue i drugih.

U kontekstu poslovanja Awaze-a u Hrvatskoj, Stulić osim agencija za najam luksuznog smještaja preuzima i operativno poslovanje agencije Novasol, tvrtke članice Awaze-a koja je prošle godine domaćem turizmu osigurala preko 800.000 noćenja. Prema dostupnim podacima, četiri subjekta koja posluju u sklopu Awaze-a su Hrvatskoj u protekloj sezoni osigurala gotovo 1,8 milijuna noćenja.

Objedinjavanjem i regionalnim preslagivanjem tržišnog upravljanja Awaze planira osnažiti agencijsko poslovanje pod okriljem jakog branda te multipliciranjem godišnjih budgeta dodatno osnažiti razvojnu, promotivnu i prodajnu realizaciju. Kako saznajemo od samog Stulića, značajna sredstva će biti kanalizirana u unapređenje prodaje i kvalitetu usluge, te podizanje kvalitativne razine promotivnih aspekata. U planu je i kontinuirana provedba detaljnih istraživanja tržišta s ciljem prepoznavanja želja i potreba korisnika, nadolazećih trendova i turističkih kretanja na makro i mikro razinama. 

„Preuzimanje novih zaduženja predstavlja veliku čast, ali i veliku odgovornost. Ukazana prilika je jasan pokazatelj značaja i utjecaja znanja kojim domaći stručnjaci raspolažu, ali i rezultata koje domaći turizam ostvaruje na globalnoj razini. Reputacija Hrvatske kao turističke destinacije i operativnih postignuća turističkog sektora u velikoj su mjeri utjecali da se i meni kao domaćem stručnjaku pruži ovakva prilika koja donosi velike izazove. Cilj je da kroz poslovanje Awaze-a na području južne Europe dodatno oplemenimo snagu svih uključenih poslovnih subjekata i podignemo rezultatske dosege na višu razinu. U kontekstu poslovanja u Hrvatskoj, cilj je jasan. Okrupnjavanjem nekih od najvećih agencija na području najma privatnog smještaja postali smo jedan od ključnih faktora domaćeg turizma. Kroz poslovanje u narednim godinama postepeno ćemo dizati ostvarenja poput broja noćenja, ukupnog broja jedinica i razine kvalitete usluge. Plan je dodatno ojačati poziciju Awaze-a kao jednog od ključnih faktora i značajnog integratora ostvarenja ukupnog turističkog rezultata na razini domaćeg turizma“ ističe Stulić.