SHARE

Dječji razvoj prati više stadija osamostaljenja, i naše znanje nas mora usmjeriti kako se ponašati prema njima. Moramo pomoći djetetu da samostalno misli, hoće i radi. To zahtijeva umijeće.” – Maria Montessori

Nije lako djeci pomoći da izrastu u ispunjene, sretne i samostalne ljude. Svako se dijete razvija na drugačiji način, u različito vrijeme. Mi i dalje pokušavamo shvatiti kako biti ispunjena, sretna i samostalna odrasla osoba; a da bi te stvari mogli naučiti nekoga drugoga, treba nam gomila znanja i samopouzdanja.

Želimo pomoći našoj djeci, ali ih ne želimo otjerati od sebe. Želimo da odrastu, ali ne prebrzo. Želimo da budu samostalni, ali želimo ostati jako povezani s njima. Želimo da budu kreativni i da otkriju svijet, ali želimo i da budu na sigurnom.

Svaki dan nova dilema.

Annie Mueller je za stranicu AsianEfficiency.com napisala koja načela obiteljskog života pomažu njenoj djeci da postanu sposobni i samopouzdani kako bi u budućnosti bili samostalni. Evo što kaže:

Ne zaboravite da je to postepen proces

Stvari se događaju preko noći. Moja najstarija kćer (ima skoro 9 godina) bez problema radi svoje zadatke, ali njenu mlađu sestru (koja je tek navršila 4) treba nagovarati da opere zube. A da ne govorimo tek o češljanju, koje je često popraćeno suzama i vrištanjem. I to odmah čim vidi četku….

Postoje prirodne granice, i djeci treba vremena da ih prođu. Emocionalne granice i navike mogu biti moćnije od fizičkog ograničenja. Djeca su često fizički i mentalno spremna obaviti neki zadatak puno prije nego budu emotivno spremni da to obavljaju sami. Roditeljima je to frustrirajuće, jer zahtijeva puno vremena i rada. Mogli bi očistiti kuhinju, ali Billy još ne želi obući pidžamu.

Ohrabrivanje djece je dobro. Požurivanje, s druge strane, najčešće ima obrnuti učinak. Pokušajte ne brinuti previše. Djeca će biti spremna s vremenom. Ne možete preskakati korake. Bez obzira na kojoj je razini samostalnosti vaše dijete trenutno, najbolje je razmišljati na sljedeći način: “tu smo gdje jesmo, i odavde krećemo.”

Treba vremena da se pomakne s početne pozicije. Vaše prihvaćanje daje djeci samopouzdanje koji im treba da emocionalno sazriju.

Nadograđujte osnovne vještine

Učenje je teško. Učenje zahtijeva koncentraciju i napor, i može biti frustrirajuć proces. U našem “odraslom” životu mnogo stvari radimo po navici, tako da zaboravljamo koliko dijete svaki dan uči. Sve im je novo, stoga sva nova iskustva i vještine zahtijevaju iziskuju puno truda.

Ponekad djeca odbijaju učiti nove vještine i stjecati samostalnost jer im je to jednostavno previše. Mentalno i emocionalno (a možda i fizički) su iscrpljeni od učenja i isprobavanja novih stvari. Kao bi olakšali proces, pokušajte nadograditi već stečene vještine, umjesto da im pokazujete potpuno nove zadatke i koncepte.

Nekad je bitno samo napraviti dobru prezentaciju. Primjerice, recimo da želite kćer naučiti da uređuje sobu prije spavanja. Umjesto da joj to prikažete kao nov zadatak, pokušajte nadograđivati (polako) njene već stečene rituale: “U redu, oprala si zube. Hajdemo sada staviti knjige na policu. Ja ću spremiti odjeću, ati stavi plišane igračke u košaru.”

Onda krenite na sljedeći korak. Ponovite tu dodatnu akciju, i nakon par dana ponavljanja, nekako ju nazovite dok budete pospremali: ” Oprala si zube. Sad je ponovo ‘vrijeme pospremanja’. Sjećaš se? Stavit ćemo knjige na policu. Hajdemo sad pokupiti Lego kockice..:”

Neka stvari budu prilagođene djetetu

Svjiet je krojen po mjeri odrasle osobe. Djeca su niža, manja i slabija. Ne vide ogledalo u kupaonici, ne mogu dosegnuti neke kvake, niti mogu podignuti teške stvari. Zamislite kako bi vama bilo pisati listu za šoping s olovkom dugom pola metra.

Svaki dan se djeca moraju nositi s novim informacijama i ogromnim objektima u odraslom okruženju. Ne možemo smanjiti kuću, ali pokušajmo prilagoditi stvari za djecu njihovoj veličini.

Općenito to znači da bi stvari trebale biti manje, niže, lakše i pristupačnije djeci. Nabavite dječje alate za vrtlarenje i kućanske poslove. Kutije i košare neka budu manje, snizite police, i vješalice postavite na razinu njihovih očiju. Neka sjedalica bude u blizini kako bi djeca mogla dosegnuti prekidač za svijetlo, ormar, sudoper, i ogledalo.

Umanjite broj izbora

Bezbroj opcija umara mozak. Ovo vrijedi i za djecu i za odrasle. Ironično je to što mislimo da smo velikodušni jer djeci dajemo mnoštvo opcija. Ali previše izbora iz može iscrpiti. To je previše. Ionako se već moraju nositi s pregršt informacija.

Navike obiteljskog života odličan su način za umanjiti umor koji dolazi s biranjem. Kad uspostavite svakodnevne rituale (jutarnja rutina, vrijeme obroka, domaća zadaća, obiteljsko vrijeme, vrijeme počinka, itd.) uklanjate potrebu za stalnim biranjem. Umanjujete priliku za sukob. Omogućujete djeci da predvide što ih čeka sljedeći dan.

Predvidljivost je nešto što uzimamo zdravo za gotovo; znamo očekivati u danu, barem većinu vremena. Djeca to uglavnom ne znaju, jer nisu razlila rutine. Stoga burnije reagiraju, postaju uzrujani, dramatični, jer su pod stresom. Nedostaje im osjećaj sigurnosti, koji dolazi s rutinama na koje se mogu osloniti.

Očekujte oscilacije

Kao i odrasli, djeca imaju prirodne talente i snage. U nekim će područjima prije sazrijeti nego u drugima. Takvi su svi ljudi.

Mi kao roditelji moramo prestati “luditi” ako djeca ne zadovoljavaju društveno prihvaćene standarde odmah, Djetinjstvo je velik trening. Svako je dijete jedinstveno. Neki dijelovi tog treninga su kompliciraniji i zahtjevniji. To je u redu, i ne mora značiti da nešto nije u redu s vašim djetetom ako odmah nije sve usvojilo.

Stvari dodatno pogoršavamo ako smo uzrujani, kritički nastrojeni i negativni prema djeci kad ne “skuže” nešto što mi smatramo da bi trebali shvatiti. Duboko udahnite i prihvatite razlike i slabosti. Pojačavanje pritiska i frustracija će se vam se samo odbiti o glavu, jer će se dijete osjećati bespomoćno, obeshrabreno i nesposobno za uspjeh.

Procijenite rizike

Učenje uvijek uključuje rizik; dok nešto učite, još niste dobri u tome što pokušavate naučiti. Ali bez tog rizika, nemoguće je napredovati.

Koliko god htjeli zaštiti djecu, ne možemo izbjeći povremene rizike, jer ćemo u suprotnome žaliti što nismo nešto probali. Djeca zaslužuju iskusiti život, i u njemu aktivno sudjelovati. To je njihovo ljudsko pravo.

Kako zaštiti djecu, a ujedno ih poticati da rastu i postanu samostalni? Procijenite kad se isplati riskirati, a kad to nije mudro. Svojoj ću najmlađoj kćeri dopustiti da pokuša voziti bez pomoćnih kotača kad navrši 5 godina, ako ona to bude htjela, ali sigurno joj neću dopustiti da vozi bratov bicikl, jer je prevelik. Sigurno bi se ozlijedila.

Kao odrasle osobe moramo znati predvidjeti koji rizici imaju potencijal za uspjeh, a koji za neuspjeh i ozljede. Potom trebamo usmjeriti djecu prema rizicima s kojima se mogu nositi i odmaknuti ih od onih koji će vjerojatno biti previše za njih.

Zaključak

Svi roditelji dijele sličnu sudbinu. Ova pravila se mogu prenijeti i na odrasle: Sjetite se da razvoj dolazi postepeno, nadograđujte vještine koje već posjedujete, pojednostavite stvari, umanjite broj opcija (i izgradite rituale), očekujte varijacije, i izaberite rizike s najvećom vjerojatnošću uspjeha.