Site icon Stratego.hr

‘Uspjeh bez sreće je najtužnija forma neuspjeha’

Kenan Crnkić je doktor ekonomskih znanosti rođen u Zenici, čovjek s bogatim iskustvom u biznisu i edukaciji, ujedno i najuspješniji regionalni autor knjiga iz žanra samopomoći. Predani prenositelj znanja, Crnkić je održao nebrojena predavanja, kako ona akademska na brojnim međunarodnih obrazovnim institucijama, tako i ona o poslovnom i životnom uspjehu pred najšarolikijim publikama. Iz tiska je nedavno izašla najnovija njegova knjiga NadŽivjeti Život, s kojim povodom smo razgovarali s njim za Stratego.

Čitao sam i vaše ranije popularno pisane knjige, prva je bila više praktično poslovna, a druga se prema mom osobnom dojmu više bavila dostizanjem sreće u životu. Čini mi se da je ova, treća, ukupno s temom životne mudrosti, ali najveći naglasak je na altruizmu i pomaganju drugima. Slažete li se kao autor s mojim dojmom kao čitatelja?

Duboko vjerujem da ne postoji slučajnost,i da mi nezadrživo koračamo prema mjestima i ljudima koji nas čekaju, oduvijek. Kada sam počeo ovo da radim, trebao mi je neki moto za web stranicu i društvene mreže i onako sasvim slučajno sam došao do ‘život-sreća-uspjeh’ kojim, činilo mi se, pokrivam sva tri velika područja. Kad pogledam unazad, prvo sam pisao knjigu o uspjehu, pa o sreći, i sada o životu, dakle obrnuto zamišljenom redoslijedu. Vjerovatno je ta trilogija bila nešto što sam oduvijek imao u svojoj podsvjesti i kroz taj nepogrešivi proces života ugledala je na kraju svjetlo dana.
Po mojem uvjerenju, postoji pet vrsta ljudi. Postoje ljudi koji samo postoje (egzistiraju – jedu, piju, spavaju). Postoje oni koje je život potrošio, koji se predaju, koji svjesno ili nesvjesno na neki način prihvate tu ulogu žrtve. Postoje ljudi koji preživljavaju, takvih je najviše,zadovoljavaju se prosjekom ,najviše se bave tuđim životima i na neki način pripadaju klubu onih koji žive po principu “što ćeš, mora se živjeti”. Postoje ljudi koji proživljavaju (jedno slovo a tako velika razlika), koji žive na “najjače”. Oni koji su shvatili da je život dar a ne neka kazna ili obaveza.Ne samo u smislu da postižu puno, nego i uživaju, kao da im dan traje 25 sati. Postoje i jako rijetki ljudi, kojih treba biti više, koji nadžive život. Ti ljudi isto tako shvataju da je život dar ,ali da je taj dar došao s nekom obvezom, da nešto vratimo, ostavimo neki trag u beskraju, da živimo svoje poslanstvo. Tako da bih se djelomično složio s vašom konstatacijom.Po mome mišljenju možda prvo i posljednje poglavlje ove knjige imaju za cilj da nas nauče kako to da nadživimo život? Sva ostala poglavlja između imaju za cilj pomoći ljudima da ga što lakše žive i da se što bezbolnije i efektnije nose sa ključnim a svakodnevnim životnim izazovima.

Crnkićeva nova knjiga nedavno je izašla iz tiska

Dojmila me se spomenuta anegdota iz Hanoja, u kojem su vlasti plaćale građanima za ulovljene štakore – umjesto da love štakore, ovi su ih počeli uzgajati jer im je tako zarada bila veća. Koliko su u ekonomiji, a i u politici, česti ovakvi skriveni poticaji i neželjene posljedice?

Teorija pogrešnih poticaja sigurno je jedan od razloga zašto, iako efektivni nismo dovoljno efikasni kako u privatnom tako i u poslovnom te društveno-političkom smislu. Upravo zbog toga dominantan argument u mojim djelima jeste pitanje vlasništva nad ciljevima. Dakle, da li su i u kojoj mjeri ciljevi koje si postavljate zaista vaši ciljevi i da li su i u kojoj mjeri možda ipak bar djelomično ciljevi vaših roditelja, supružnika, saradnika ili društva u cjelini? Da li vi postižete nešto zato što ste vi tako odlučili ili kroz to postizanje dokazujete nekome drugome nešto? Ja duboko vjerujem da je uspjeh bez sreće najtužnija forma neuspjeha a to se upravo dešava kada živimo tuđe živote pokušavajući ostvariti podsvjesno programirane te naknadno kondicionirane tuđe želje i ciljeve.

Kako izgleda vaš proces pisanja, otkud crpite inspiraciju i kako birate teme?

Kao što vam je poznato, između mojih knjiga je u prosjeku period od neke tri godine. Inspiracija dolazi iz svakodnevnice, stvari koje sam osobno proživio, onih tema za koje čujem ili vidim da su ljudima potrebne te mog svakodnevnog procesa u 5 koraka poznatijeg kao ,,The Rule of 5“. Dake ja svaki dan čitam, fajliram, postavljam pitanja, razmišljam i na kraju pišem. Moj mentor John Maxwell naučio me je da nikada neću postići uspjeh dok ne promijenim nešto od onoga što radim svakoga dana, jer se tajna uspjeha oduvijek krije u svakodnevnici.

Imate američko iskustvo obrazovanja, kako biste usporedili njihov sustav s obrazovnim sustavima u regiji? Što možemo naučiti od Amerikanaca i radimo li nešto bolje od njih?

Na nedavnoj konferenciji i druženju, Robert Kyosaki (autor bestselera „Bogati otac, siromašni otac“) rekao mi je kako je nakon dugogodišnjeg iskustva shvatio da „najvažnija stvar koju nas uče u školi jeste da se najvažnije stvari ne uče u školi“. Upravo mislim da je taj poriv za kontinuiranim usavršavanjem i samoedukacijom iz tzv. „funkcionalnih vještina“ ono što definitivno možemo i trebamo naučiti od Amerikanaca. Želeći te i takve vještine donijeti u našu regiju, osnovao sam svoju akademiju gdje kroz seminare i coachinge svakodnevno svjedočimo enormnim postignućima naših polaznika u svakom segmentu života.

Robert Kyosaki i Kenan Crnkić

Kako ste se odlučili prevesti svoje knjige na brajicu?

Prije neke tri godine uradio sam skidanje dioptrije. Operacija je bila bezbolna ali negdje sam čitao da postoji mali postotak potencijalnih komplikacija i dobro se sjećam kako sam prvi dan u procesu adaptacije imao otežan vid i tu noć proveo sam razmišljajući kako li je ljudima koji su se rodili ili su kroz život iskušani gubitkom vida? Zainteresirao sam se za njihovo stanje i kroz razgovore i neposredne kontakte sa pripradnicima te populacije uvjerio sam se u dvije stvari. Kao prvo, ostao sam oduševljen njihovom vedrinom i pozitivnim životnim stavom unatoč teškoći u kojoj se nalaze. Kao drugo primijetio sam da je njihova biblioteka u glavnom obiluje tzv klasicima a nedovoljno ili skoro nikako ne posjeduje danas tako potrebna i tražena djela iz oblasti motivacije i self-helpa. Tada sam odlučio da moju drugu knjigu „Pazi kojeg vuka hraniš“ prevedem na Brajevo pismo i drago mi je da smo nakon dužeg vremena u tome i uspjeli i da se knjiga i danas potupno besplatno dijeli korisnicima te populacije na njihovo i moje veliko zadovoljstvo.

Javljaju li vam se vaši čitatelji, što najčešće čujete od njih?

Jako sam aktivan na društvenim mrežama sa više stotina tisuća pratilaca i vjerujte, svakodnevno dobijamo na stotine poruka iz cijele regije ali i inozemstva. Najčešće to su poruke zahvalnosti bilo na knjigama, videima ili statusima koji su tim ljudima u određenim životnim trenucima bili od velike pomoći. Pored toga, naravno tu su i konkretna pitanja ali i mnogobrojne ponude za gostovanja i suradnju po različitim osnovama. Izuzetno sam zahvalan mojim čitaocima i svima onima komentiraju i dijele sadržaj koji objavljujem vjerujući u maksimu po kojom smo ja i moj tim poznati a to je da se sve a naročito dobro multiplicira kada se dijeli.

Exit mobile version