Za početak, radi objektivnog ili poštenog pristupa cijeloj tematici prijevara s europskim fondovima, valja nešto razjasniti: prvo, koliko god da su slučajevi prijevara medijski atraktivni i više zanimaju javnost, ne treba zaboraviti činjenicu da na otprilike jedan slučaj prijevare dolazi desetak slučajeva vrijednih i korisnih projekata koji su posve opravdano dobili novčana sredstva iz europskih fondova. To je važno naglasiti jer se ponekad stječe itekako krivi dojam da je velik dio projekata sufinanciranih europskim novcem sumnjiv ili da se do tih sredstava dolazi na lagan način. Druga itekako bitna stvar je da čak i kad neki projekti zvuče ili djeluju kao prijevara, oni to ne moraju nužno biti: neki mali poljoprivrednik ili mikropoduzetnik zasigurno nije stručnjak za administraciju i birokraciju (koja kod europskih fondova često višestruko nadmašuje čak i notornu hrvatsku birokraciju), pa se lako dogode greške u postupcima i izvještajima, no iz cjelokupne situacije može se steći zaključak da te greške nisu bile počinjene s namjerom prijevare. Nadalje, kad se na natječaje prijavljuju različiti znanstveni projekti, kod nekih je iznimno teško predvidjeti sve probleme i elemente koji u konačnici cijeli projekt mogu dovesti do ocjene da je loš, nerealan ili da je imao neke druge manjkavosti. I u takvim slučajevima sve se može činiti kao pokušaj prijevare, no to ne mora uvijek biti tako. Ista je stvar i s projektima malih poduzetnika – poduzetništvo je rizično na mnogo načina i mnogo je stvari koje u nekom poduzetničkom pothvatu mogu poći krivo ili se nakon duljeg perioda može zaključiti da neki elementi projekta nisu bili dobro zamišljeni ili izvedeni. No, takve su situacije u svakom biznisu itekako normalne, uobičajene i očekivane, pa ih ne treba odmah svrstavati pod slučaj potencijalne prijevare.

No, vratimo se na prijevare: što ih omogućuje i zašto ih je toliko mnogo? Mnogo je faktora. Europska unija svake godine alocira milijarde eura za razvojne projekte u državama članicama – od infrastrukture, poljoprivrede, kulture pa do socijalnih programa. Teoretski, sustav kontrole na razini Europske unije je stroži od sustava zemlje koja se financira. Projektni predlozi trebaju biti detaljni, moraju proći kroz niz ocjena, trebala bi postojati redovna provjera kvalifikacija prijavljenih kao i nadzor tijekom cijele provedbe projekta. Međutim, u praksi se često događa nešto drugačije. Većina zemalja koje su relativno nedavno stupile u EU u početku nije imala dovoljno iskustva s provedbom kontrole. Institucije u mnogim zemljama su često bile organizirane tako da su se nove prilike financiranja tretirale kao dobra prilika za financiranje raznih projekata i dobar PR za vladu, a manje kao operativna odgovornost koju treba voditi s inženjerskom preciznošću. Nadalje, mnogi nisu znali što je europski novac niti kako funkcionira njegova dodjela, kako riješiti sve administrativne i birokratske probleme, a u konačnici nije bilo jasno ni tko i kako sve to zapravo nadzire.

Većina projekata u novijim zemljama članicama u početku su vodile osobe ili mali timovi koji nisu bili educirani za sve obaveze koje sa sobom nosi europsko financiranje projekta: trebali su znati kako voditi procese javne nabave, kako da sve bude transparentno, kako da se arhivira svaki dokaz, kako se vode sastanci, kako se vode zapisnici i još mnogo toga. Lista je dugačka i često prepuna detalja o kojima većina prethodno i nije znala da trebaju znati.

Čini se paradoksalno, ali jedan od glavnih problema vezanih uz europske fondove jest što se previše novca prebrzo distribuira. Kada je Hrvatska ušla u EU, Unija je htjela brzo iskoristiti svoje instrumente razvoja, što znači da su se Hrvatskoj otvorile sve veće programske linije odjednom. Odjednom se na javne pozive javilo na tisuće različitih prijavitelja i projekata, a onda ni domaće nadležne institucije, baš kao ni institucije Europske unije te gomile projekata nisu mogli sve detaljno pregledati. Istovremeno je glavni prioritet bilo što brže alocirati što više novca, što je u konačnici značilo – brže odobravanje projekata s manje kritičkog pregleda. Na to se onda nadovezala i pojednostavljena procedura: čim bi projekt prošao početni pregled i bio odobren, kod većine se išlo u automatsku isplatu novca ako je izgledalo da su ispunjeni kriteriji. Čak i danas, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u zemljama članicama koje imaju mnogo više iskustva u provedbi financiranja europskim novcem, ima još mnogo problema vezanih uz kontrolu pojekata ili mehanizama da se prijevare na vrijeme detektiraju i spriječe, odnosno da se u konačnici njihov broj svede na minimum.

A kako se sve pokušava krasti? Prva metoda, ujedno i najčešća, jesu manipulacije s troškovima, odnosno lažno prikazivanje troškova projekta. Primjerice, projekt se prijavi s troškovima od 100.000 eura za materiјale. U stvarnosti, materijali koštaju 60.000 eura, a preostala sredstva se koriste za “administrativne troškove”, “koordinaciju”, „monitoring” ili neke druge, teško dokazive stavke. Nije rijetkost i da se prijavitelj dogovori s dobavljačem da stvarni troškovi na računu budu uvećani, a onda obojica podijele tu razliku.

Druga metoda su neprikladne veze i obiteljska partnerstva: na natječaju za robu ili usluge u nekom projektu kao najbolja ponuda nekako ispadne tvrtka čiji je vlasnik ‘slučajno’ i član obitelji ili rođak projektnog prijavitelja. U takvim slučajevima jasno je riječ o namještenim poslovima, postupcima koji su nepošteni i netransparentni, a ponekad se, osim favoriziranja bliskog izvođača, dogovaraju i dodatni ‘dealovi’: stvori se shema u kojoj se prijavitelju dio novca vraća kao ‘donacija’ ili određeni postotak u gotovini.

Treća metoda su fantomski troškovi i lažne knjigovodstvene stavke: u projektu, primjerice, stoji da će se kupiti 50 potrebnih uređaja za proizvodnju, nabavi ih se upola manje, ali se u poslovnim knjigama i izvještajima navodi da su kupljeni svi i to po ukupnoj cijeni. Nekad se događa da se ne nabavi niti jedan stroj, ali se u izvještajima lažiraju podaci kao da je kupljen.

Četvrta metoda, ponešto zahtjevnija, je manipuliranje vremenskim linijama: u projektu je navedeno da traje dvije godine, no u stvarnosti traje samo godinu dana i ima, razumljivo, upola niže troškove. Podvarijanta ove metode jesu i slučajevi kad se u projektu navedu radovi poput izgradnje nekog objekta ili nabavke nekog stroja, a u stvarnosti je objekt već izgrađen ili stroj već otprije postoji.   

Mnogo je još načina na koji se nepošteno pokušava uzeti europski novac. Primjera je mnogo, a neke od njih prikazat ćemo u sljedećem članku ovog serijala. Ti će primjeri pokazati koliko ljudi mogu biti kreativni u svojim kriminalnim pokušajima, ali i površni (da ne spomenemo neku grublju riječ): primjerice,  jedna španjolska tvrtka svojedobno je prijavila projekt ‘uzgoja jednoroga’, turska agencija za okoliš htjela je u mediteranskoj Turskoj izgraditi park za pingvine, a jedan njemački grad posve je ozbiljno prijavio projekt nekolicine edukacija i radionica u kojem je kao trošak bilo navedeno nekoliko tisuća eura za – sladoled za sudionike.

U svim državama članicama EU, pa tako i u Hrvatskoj, često se u javnosti provlači pitanje kako je moguće da se velik broj prijevara ne sprječava prije službenog završetka nekog projekta, odnosno mnoge istrage započnu tek na kraju, kad je prevarantima novac već isplaćen i vjerojatno potrošen? Jednostavnog odgovora na to pitanje naravno nema, ali tijekom izrade ovog serijala autor je neslužbeno stupio u kontakt s nekoliko osoba koje su proteklih godina provodile istrage u različitim državama članicama Unije pa i u Hrvatskoj. Prema tim izvorima, većina prijevara s europskim fondovima ima nekoliko zajedničkih karakteristika. Prva je kad prijavitelj nema nikakvo iskustvo u polju za koje se prijavljuje: zvuči doista nevjerojatno da nigdje ne zazvoni alarm kad stomatolog prijavi projekt proizvodnje sira, kad se agronom želi baviti brodskom industrijom ili kad se gotovo neobrazovani poljoprivrednik poželi baviti programiranjem i proizvodnjom visokotehnološkog softvera. Istini za volju, to može ukazivati na (nerealne) ambicije ili da poneki prijavitelj jako precjenjuje vlastita znanja i mogućnosti, no češće je to bio vrlo jasan znak da se radi o prijevari.

Drugi signal je čudna dokumentacija prijavljenog projekta: falsifikati, dokumenti koji ne djeluju izvorno ili realno, netočni podaci, manjak jasnih informacija ili uočavanje da su pojedini elementi projekta prepisani iz različitih drugih projekata –  sve je to već u preliminarnim fazama natječaja trebalo zazvoniti za uzbunu kod projektnih kontrolora. Treća karakteristika je izostanak dobrog nadzora: većina prijevarnih projekata nije imala redoviti fizički nadzor tijekom provedbe ili na njezinom kraju. Kad bi se nad nekim takvim projektom i proveo nadzor, bio bi jednostavan i usputan, a bilo je i slučajeva da su i sami kontrolori, vjerojatno iz financijskog interesa, zapravo bili uključeni u prijevaru. Na to se nadovezuje i četvrta karakteristika – rutinske isplate, što znači da čak ni u kasnijim faza projekta nije bilo stvarne provjere, već su se financijska sredstva isplaćivala samo na temelju nekog obrasca ili zahtjeva. Peta karakteristika dio krivnje prebacuje i na državna tijela – od nacionalnih institucija ili agencija pa sve do jedinica lokalne samouprave: iako je cijeli sustav zamišljen tako da bi upravo lokalne i nacionalne vlasti trebale biti “prvi nadzor”, u stvarnosti one nisu bile sposobne ili uopće zainteresirane za nadzor projekta.

U konačnici, postoji i politički ili strukturalni razlog koji je doveo do brojnih prijevara: čelništvo Europske unije kao svoj cilj je uzelo što brže distribuiranje novca, a ne samu kvalitetu projekata. Posebno u novijim zemljama članicama, postojao je interes da se novac što brže iskoristi kako bi se pokazalo da su europski fondovi funkcionalni i da se zbog njih države članice brže razvijaju, no tu su manjkavost očito prepoznali razni europski prevaranti. Uz to, u početnim godinama funkcioniranja europskih fondova nije bilo kvalitetnog zajedničkog sustava za nadzor projekata. Svaka zemlja je koristila svoj sustav, što je značilo da nije bilo jedinstvene baze za usporedbu ili za detektiranje anomalija. Tek su posljednjih nekoliko godina donesene odluke koje su dovele do boljeg nadzora projekata: osnivanje EPPO-a 2021. godine, uvođenje boljih IT sustava za praćenje projekata u protekle tri godine, povećanje kapaciteta lokalnih institucija za nadzor ali i poveća​njem zatvorskih kazni za prevarante.

I na kraju, ne treba zaboraviti ni ulogu samih stanovnika Europske unije. Premda nema službenih podataka koliko je prijevara otkriveno upravo ‘zviždanjem’ običnih građana, kao neposredni svjedoci, ‘oči i uši na terenu’, neki su slučajevi sigurno zainteresirali istražitelje i kontrolore baš zbog dojava građana. Zato je činjenica da je Hrvatska u 2024. po broju prijava prijevara EPPO-u postala apsolutni rekord među svim državama članicama Europske unije nekima znak da imamo mnogo prevaranata, ali to se može gledati i pozitivnije: imamo i jako mnogo građana koji su pokazali da se žele boriti za poštenije i pravednije društvo.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Malo kad se neka obuća tako snažno upiše u kolektivno sjećanje kao što je to slučaj s Borosanama. Ne samo u Hrvatskoj, nego u svim državama bivše Jugoslavije. Nosile su ih medicinske sestre, kuharice, konobarice, prodavačice, čistačice… ukratko – milijuni žena koje su obavljale zahtjevne fizičke poslove. Zbog tzv. metatarzalnog uloška, umanjivale su bol u prednjem dijelu stopala zbog istezanja prstiju. Borosane su bile sastavni dio njihove radne opreme, pa su tako platnene namjenske cipele s godinama postale sinonim ženske snage.

Danas, nakon skoro šest desetljeća, ova obuća je preživjela rat, uništenu tvornicu, pretvorbe i privatizacije, i – promijenila imidž. Postala je modni brend. Modni dizajneri tvornice Borovo osuvremenili su 2008. godine nekoć jednostavnu radnu obuću koja se proizvodila u dvije boje – plavoj i bijeloj, a krajem 80-ih i crnoj – dodali joj šarene cvjetne uzorke, i Borosana je iz tvorničkih hala, bolnica i kuhinja izašla na ulicu.

Dobila je i svoju kazališnu predstavu zahvaljujući glumici i redateljici Nini Violić. Njena  monodrama “Rad Borosane na sebi” proglašena je najboljom kazališnom predstavom 2002. godine. A onda na Tjednu mode u New Yorku 2009. godine slavni modni brend Lacoste je predstavio svoju modnu obuću – ni manje, ni više nego vjernu kopiju Borosana. Ovaj put na noge su ih obule manekene i prodefilirale modnom pistom jednog od najvažnijih modnih događaja u svijetu.

Ušle su i u pop kulturu. Još jednom zabljesnule su u javnosti 1922. na Eurosongu, kad ih je na noge obula beogradska kantautorica Konstrakta. Budući da ih nije mogla kupiti u Srbiji, njezin tim zamolio je prijatelja – glumca i redatelja Dejana Aćimovića, da ih kupi u Zagrebu, a do Beograda su stigle zahvaljujući redatelju Zrinku Ogresti. Nakon Eurosonga oglasio se i glasnogovornik Borova Ivan Stazić.

• Borosane se mogu kupiti u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, ali ih nema u Srbiji. Zahvaljujemo Konstrakti jer je nakon njezinog nastupa na Eurosongu porastao interes i prodaja Borosana, rekao je prije tri godine.

Unatoč svemu, ime dr. Branka Strinovića, ortopeda koji stvorio Borosane, jedva da se ikad spominjalo u kontekstu uspjeha najpopularnije namjenske cipele u povijesti Hrvatske. Tko je bio Branko Strinović, gdje se školovao i gdje je radio ispričao je njegov sin, profesor sudske medicine, dr. Davor Strinović.

• Žao mi je što mama više nije živa, ona bi sigurno znala mnoge pojedinosti o tome kako je tata došao na ideju da dizajnira Borosane. Nažalost, nema više ni njegovih nacrta. Bio sam tad jako mlad i znao sam da tata nešto radi s Borovom, ali tata je uvijek bio okupiran svojim poslom. Bio sam srednjoškolac, pa me u to vrijeme i nije previše zanimalo što točno radi, iskreno priznaje Davor Strinović, čiji otac je igrom slučaja rođen u Selcu.

• Djed i baka su bili rođeni Zagrepčani, ali su se odselili u Selce. Djed je bio dobar menadžer, baka je odlično kuhala, pa su tamo 20-ih godina prošlog stoljeća otvorili mali hotel. Otac se rodio 1923. i prvih pet godina života proveo u Selcu, a onda su se djed i baka razveli i baka se s tatom i njegovom sestrom vratila u Zagreb. Otac je pohađao V. zagrebačku gimnaziju i nakon toga upisao Medicinski fakultet koji je završio 1946. godine, prisjeća se Davor Strinović.

No, kako kaže, otac nije odmah specijalizirao ortopediju. Kao mladi liječnik  morao je stažirati, a u poratnim godinama morao je otići u Bosnu i Hercegovinu.

• U to vrijeme malarija je bila gorući problem, pa su slali mlade liječnike da suzbijaju ovu bolest. Proveo je tamo godinu dana i kako u šali kažem, tamanio komarce, a odmah po povratku upisao je specijalizaciju iz ortopedije u Rovinju, gdje je i danas Specijalna bolnica za ortopediju i rehabilitaciju “Martin Horvat”. Tamo je 1948. godine upoznao moju mamu koja je tu završila školu za fizioterapeuta. Zato sam i ja rođen 1949. u Rovinju i to u gipsaoni. Naime, ravnatelj bolnice bio je poznati ortoped Martin Horvat, po kojem se danas i zove rovinjska bolnica. On i supruga specijalizirali su i ginekologiju, pa su zato u Rovinju porodili moju mamu. Inače su tada Rovinjanke rađale u Puli ili u slovenskoj Izoli, kaže dr. Strinović koji je s obitelji živio u Rovinju  do treće godine života. A onda je njegov otac zbog posla još jednom morao seliti. Ovaj put u Biograd na moru.
• I tamo je bila ortopedska bolnica koja i danas radi. Budući da je bio jedini specijalist ortopedije, postao je šef bolnice. Ni tamo se nije dugo zadržao. Već sredinom 50-ih preselili smo u Rijeku jer je tata dobio posao u Dječjoj bolnici Kantrida. Tu je također postao šef bolnice i tu smo se zadržali nešto dulje. Živjeli smo u Rijeci desetak godina, do 1966., jer se tata zapravo uvijek želio vratiti u Zagreb, govori dr. Davor Strinović koji kaže da su mu djetinjstvo i mladost bili prekrasni jer ih je proveo uz more.
• Bolnica na Kantridi bila je najprije opća bolnica, a na tatinu inicijativu i ona je pretvorena u Dječju bolnicu za ortopediju. Tek kasnije je ona pretvorena u opću dječju bolnicu. Koliko se sjećam, dok smo živjeli u Rijeci nije još ništa radio za Borovo, ali je počeo s nacrtima budućih Borosana čim smo se preselili u Zagreb.

Kako kaže dr. Strinović, njegov otac u Zagrebu se zaposlio u dječjoj bolnici u Klaićevoj, gdje je osnovao ortopedski odjel i do mirovine je ostao šef tog odjela.

• Tek dolaskom u Zagreb sjećam se da se počelo spominjati Borovo. Budući da je tata imao više od dva desetljeća iskustva u ortopediji, počeo je raditi na radnim cipelama za žene. Sjećam se i da je počeo raditi neke nacrte i putovati u tvornicu obuće u Vukovar, a onda se tamo povezao s njihovim proizvodnim inženjerima. Ne znam tko je prvi došao na tu ideju, ali mislim da je tata bio taj koji se prvi sjetio da bi ženama trebalo pomoći ako rade poslove koji su zahtijevali višesatno stajanje i hodanje. Zamislio je obuću prilagođenu anatomiji ženskog stopala, tako da olakša pritisak i smanji bolove. Znam da je njegova suradnja s Borovom trajala 20-ak godina, sve do njegovog odlaska u mirovinu, govori Davor Strinović.

Prve Borosane iz pogona u Borovu izašle su 1968. godine i odmah postale najprodavanija radna obuća. Do sredine 70-ih proizvodnja je narasla na 500.000 pari godišnje, a u to vrijeme Borovo je u bivšoj državi imalo prodajnu mrežu od čak 600 trgovina.  

• Naravno danas sve gledamo kroz neki interes i da je kojim slučajem to danas dizajnirao, vjerojatno bi naša obitelj osigurala i buduće generacije. Ali moj tata je bio dobričina posvećen poslu do krajnjih granica. On je bio dječji ortoped i kad su djeca u pitanju svi liječnici uvijek ulažu velike emocije. Bio je najsretniji kad bi pomogao malim pacijentima, a isto tako su Borosana bile rezultat njegove želje da pomogne ženama. Nikad od toga nije imao koristi, ali je pronašao zadovoljstvo u tome što je dizajnirao uspješan proizvod. Uostalom, tko je 1968. godine u socijalizmu mislio o nekakvim unosnim ugovorima, odvjetnicima, zaradi, postocima?, smije se dr. Davor Strinović koji se sjeća da su roditelji platili svadbu njemu i supruzi, ali su kao mladi bračni par otišli u podstanare.
• Ništa tata nije dobio, niti tražio, čak ga nisu ni pretjerano spominjali kao zaslužnog za dizajn Borosana. Uglavnom se pisalo o uspjesima Borova, a tatu se spominjalo usput i površno, govori dr. Strinović mlađi.

Na pitanje kako bi opisao svog oca, kaže da je bio jako mirna i tiha osoba.

• On je bio potpuno posvećen svom poslu. Toliko da je zbog toga ponekad trpio i obiteljski život. Nismo odlazili na ljetovanja jer smo živjeli na moru, pa bi nam se tata poslije posla pridružio ponekad na plaži. A i to je bila rijetkost. Ne znam je li dva- tri puta godišnje odjenuo kupaće gaće. Imali smo osjećaj da posao voli više od ičega na svijetu. Moja supruga je magistra farmacije, ja sam također liječnik, ali na obiteljskim ručkovima i večerama pričalo se isključivo o ortopediji. Nije se pričalo ni o djeci, ni o našoj struci, nego samo o ortopediji, smije se Davor Strinović. Kako kaže, tata je i nakon odlaska u mirovinu potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća, nastavio raditi. Prvi se sjetio gimnastike za treću dob.
• Sve je napravio prema pravilima struke. Poslao je dopis Ministarstvu zdravlja, do detalja razradio vježbe prilagođene raznim bolestima, pa krenuo od domova za starije, zatim po općinama… U to vrijeme vježbe za treću dob su postojale samo vani u zapadnim zemljama, ali tih godina u Hrvatskoj to nije postojalo. I moram reći da je zapravo jako tužno da se mnoge institucije tome opiru. Razlog? Ne znam, možda i to što bi prilagođena tjelovježba smanjila upotrebu lijekova protiv bolova jer bi se mnoge tegobe prevenirale ili barem ublažile. A farmaceutska industrija je veliki biznis. Ponosan sam na svog oca jer i danas me ljudi pitaju jesam li njegov sin i kažu mi da im je tata ostao u divnom sjećanju jer je izliječio njih ili njihovo dijete. Eto, takav je bio moj otac – primjer liječnika potpuno posvećenog poslu i svojim malim pacijentima. 

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Kad se govori o prijevarama vezanim uz EU fondove u Hrvatskoj, ključna pitanja često nisu vezana samo uz tehničke detalje ili brojke – nego uz to kako su nadležni akteri reagirali, što su govorili i koliko su bili spremni otvoreno priznati propuste. Od Vlade, preko resornih ministarstava, DORH-a, Uskoka i SAFU-a, pa sve do europskih institucija poput OLAF-a i EPPO-a, svaka institucija ima svoje narative, svoje objašnjenje i svoje – često suprotne – perspektive na istu situaciju.

Izvršna vlast, odnosno Vlada Republike Hrvatske po pitanju europskog novca ima vrlo nezavidnu komunikacijsku situaciju: konstantno je razapeta između hvaljenja svojih uspjeha i pripisivanja sebi zasluga za iznose ukupnih sredstava ‘izlobiranih’ za Hrvatsku, dok s druge strane negira i očite probleme ili ne zna kako bi komunicirala kad europski istražitelji sa sumnjama u prijevaru pokucaju na vrata nekog bivšeg ili čak sadašnjeg ministra. Premijer Andrej Plenković tijekom svih godina svog mandata u mnogim je javnim nastupima naglašavao kako je njegova vlada napravila velike preokrete u borbi protiv korupcije. Nakon prošlotjednog godišnjeg izvješća o stanju nacije, premijera su oporbeni zastupnici ponovno prozivali zbog brojnih korupcijskih afera u kojima su glavni akteri ministri, državni dužnosnici ili visokopozicionirani članovi HDZ-a, a on je na to uzvratio: ” Da postoji nekakva šapa ili, ne daj Bože, utjecaj na tijela kaznenog progona, onda ne bi bilo nikakvih visokoprofilnih koruptivnih djela. Netko bi nazvao nekog Peru u USKOK-u, DORH-u, EPPO-u da drži to ladici i zaboravi, ali toga nema. Pokazali smo da ne može nikome ništa proći iz koje god stranke bio i što god radio. Vjerujem da ljudi polako shvaćaju tu politiku, svatko je osobno odgovaran imenom i prezimenom”. Ipak, s obzirom na brojne slučajeve dosadašnjih prijevara vezanih uz EU fondove, sve se češće javljaju oni koji ističu da velike pronevjere europskog novca itekako utječu, naravno negativno, na sredstva koja će Hrvatskoj biti na raspolaganju u budućnosti, odnosno u sljedećim financijskim perspektivama Unije. Na to se nadovezuju i neutralni promatrači koji procjenjuju da će s godinama, budući da se Hrvatska ipak gospodarski i financijski pozitivno razvija, logično doći do smanjivanja sredstava ili, poetski rečeno, da će ‘bunari europskog novca za Hrvatsku’ – presušiti. Na pitanje što će biti kada “presuše” europski fondovi, premijer je u nedavnom velikom intervjuu za Hrvatski radio tu tezu ocijenio lažnom: ” To je besprizorna laž i floskula i ja molim vas, vaše kolege, političare, komentatore, ekonomiste da prestanete to govoriti”, rekao je. Plenković je još naglasio kako će Europski proračun u idućoj financijskoj perspektivi 2028.-2034. za Hrvatsku biti veći nego ovaj danas: “Prema preliminarnim kalkulacijama veći je za dvije milijarde. Laž je da će presušiti EU fondovi, bit će ih, EU je tu, Hrvatska je u srcu integracije “, pojasnio je.

Sljedeći bitni akteri u prijevarama s EU fondovima su Državno odvjetništvo i Uskok, od kojih je hrvatska javnost navikla na manjak javnih istupa ili šturo komuniciranje. Ipak, u studenom 2021. dogodio se dramatičan moment kad su u javnost dospjele indicije da je tadašnja glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek neistinito govorila u Hrvatskom saboru na temu afere Softver, vezane uz nekadašnju ministricu Gabrijelu Žalac. Epilog je bio da su se u javnosti samo pojačale već postojeće sumnje da institucije poput DORH-a žmire ili štite kriminal na najvišim razinama, te da bi Gabrijela Žalac izbjegla bilo kakav pravosudni rasplet da se u njezin slučaj nije upleo EPPO nad kojim hrvatska vlada nema kontrole. Kontroverzni odnos s europskim istražiteljima brojnih prijevara nastavio je i novi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, koji je u veljači 2024., neposredno nakon imenovanja u jednom intervjuu ustvrdio kako “nisam siguran da smo trebali osnovati EPPO”, pojasnivši svoj stav tvrdnjom da institucije poput EPPO-a “niz zemalja niti nema i funkcioniraju”. Kasnije je Turudić tvrdio da su njegove izjave izvučene iz konteksta, pa su snimke intervjua pokazale da nisu, te je u konačnici njegovo kasnije poricanje samo dodatno narušilo povjerenje javnosti ne samo o njemu, nego i o stvarnoj volji hrvatskih institucija da otkrivaju i kažnjavaju prijevare s europskim novcem. U međuvremenu je Turudić dao nekoliko izjava u kojima je naglašavao da ured europskog tužitelja doživljava suradnikom, no i danas je u javnosti uvriježen dojam da DORH percipira europske institucije više kao nepotrebnu konkurenciju nego kao partnera.

 A Europski ured javnog tužitelja, razumljivo, također nije odveć bogat komunikator. Osim svojih godišnjih izvješća, u kojima se fokusira na činjenice i brojke, EPPO je poznat kao institucija koja ne komentira političke izjave niti ulazi u javne polemike. Za razliku od EPPO-a koji ima ovlasti za kazneni progon, OLAF ili Europski ured za borbu protiv prijevara je institucija koja provodi administrativne istrage i s javnošću komunicira na sličan način kao i EPPO. Ipak, glavni direktor OLAF-a, Finac Ville Itälä u godišnjim izvješćima često iznosi impresivne brojke poput: ” U 2024. nastavili smo borbu: preporučili smo povrat 871,5 milijuna eura u proračun EU-a, spriječili zlouporabu 43,5 milijuna eura te zaključili 246 istraga”, kazao je.

Kad je riječ o prijevarama vezanim uz europski novac, u Hrvatskoj bi najrelevantnija adresa trebao biti SAFU – državna agencija zadužena za odobravanje, kontrolu i praćenje EU projekata. Osnovan 2007., SAFU je od tada potpisao više od 3.000 ugovora za projekte vrijedne više od 6,1 milijardi eura, a na svojim internetskim stranicama jasno potiče na prijavljivanje svih sumnji u nepravilnosti. Međutim, javnosti nisu dostupni podaci o tome koliko prijava SAFU dobiva godišnje, koliko njih rezultira istragama i koliko je projekata zaustavljeno zbog nepravilnosti. Nadalje, SAFU nema glasnogovornika koji redovito komunicira s medijima, a njihova priopćenja su uglavnom tehnička i ne ulaze u političke ili etičke aspekte problema. Sličnu šturu komunikaciju vezanu uz ove teme imaju i resorna ministarstva, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU te Ministarstvo financija. Oni rijetko daju detaljne i jasne komentare o prijevarama, a kad u javnost dopre neki novi slučaj, postoje tri uobičajena odgovora: ” Slučaj je preuzeo EPPO, pa ne možemo komentirati”, „Provodimo interne revizije” ili „Surađujemo s nadležnim tijelima”.

Tijekom rada na ovom serijalu tekstova, autor je službenim kanalima komunikacije zatražio suradnju od svih relevantnih aktera vezanih uz sprječavanje prijevara s europskim fondovima: hrvatsku vladu, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU te Ministarstvo financija, DORH, SAFU te OLAF i EPPO. Unatoč nastojanjima da unutar navedenih institucija dobijemo sugovornika ili sugovornike za intervju ili briefing, većina njih su se oglušili na naše molbe, što može značiti da im cjelokupna tematika velikog broja prijevara i njihova sprječavanja očito nije tema o kojoj žele javno istupati. Ipak, dopuštamo mogućnost da nekima od njih treba vremena za odluku ili za odgovaranje na pitanja, pa ćemo u dodatku ovog članka notificirati odgovore ako oni stignu zaključno do 30. studenog ove godine.

NOVO (17.11.2025.):

Nakon objave ovog članka e-mailom smo primili pisani odgovor iz Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije u kojem stoji: “Poštovani,

 u sklopu aktualnog višegodišnjeg financijskog okvira 2021. – 2027., Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije je Upravljačko tijelo za Program Konkurentnost i kohezija 2021. – 2027. (PKK) te Integrirani teritorijalni program 2021. – 2027. (ITP). U skladu s ovlastima, Upravljačko tijelo je izradilo Pravila PKK 2021. – 2027. i Pravila ITP 2021. – 2027. namijenjena tijelima u sustavu upravljanja i kontrole (SUK) korištenja europskih strukturnih i investicijskih fondova, u kojima je u bitnom navedeno:

 Sva tijela sustava upravljanja i kontrole sudjeluju u procesu upravljanja nepravilnostima koje uključuju aktivnosti koje se odnose na prevenciju, otkrivanje, postupanje, izvještavanje o nepravilnostima te praćenje postupanja po utvrđenim nepravilnostima i sumnjama na prijevaru, s ciljem zaštite nacionalnih financijskih interesa i financijskih interesa Unije. Svaka sumnja na nepravilnost mora se prijaviti, bez obzira na njezine karakteristike i (ne)postojanje namjernog postupanja.

 Ako sumnja na nepravilnosti sadrži elemente koji ukazuju na postojanje kaznenog djela (tzv. sumnja na prijevaru), tijelo SUK koje je uočilo navedene elemente bez odgode obavještava nadležnu instituciju (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) i/ili EPPO) te dostavlja sve relevantne podatke i dokumente koji se mogu smatrati dokazima, uključivo obrazac za prijavljivanje sumnje na nepravilnost i odluku o nepravilnosti (…).

Spomenuta Pravila su javno dostupna te su objavljena na internetskoj stranici eufondovi.gov.hr (https://eufondovi.gov.hr/eu-fondovi/program-konkurentnost-i-kohezija-2021-2027/pravila-pkk-2021-2027/; https://eufondovi.gov.hr/eu-fondovi/integrirani-teritorijalni-program-2021-2027/pravila-itp-2021-2027/).

 Za više informacija molimo da se obratite nadležnim institucijama (DORH i EPPO).”.

NOVO (24.11.2025.): DORH: Ne pitajte nas ništa, pitajte EPPO

Danas smo dobili i e-mail odgovor od Državnog odvjetništva. Evo sadržaja šturog odgovora: “

Poštovani,
Nastavno na Vašu e-mail poruku, a imajući u vidu sadržaj Vašeg traženja, upućujemo da se s istim obratite nadležnom tijelu – Uredu europskog javnog tužitelja (EPPO). 

S poštovanjem,
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske “

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Pitala me tih godina Milka Babović: „Čuj, Nedeljko, maskota je vjeverica, a ona je ženskog roda. Zašto se ne zove Zaga i zašto ju nisi nacrtao kao žensku?“ Rekao sam joj: „Milka, pa ovo je Balkan, za to je puno prerano“, govori Nedjeljko Dragić, autor male plave vjeverice − maskote za Univerzijadu koja se 1987. održavala u Zagrebu.

Ipak, prije nekoliko mjeseci vratio se toj ideji koju mu je prije 40-ak godina dala slavna televizijska sportska komentatorica.

− Star sam i jako sam bolestan. Prošao sam već nekoliko operacija i doktor mi je preporučio da se vratim crtanju kako ne bih mislio samo o bolestima. I tako sam jedan dan došao kući s pregleda i nacrtao konačno Zagu – žensku maskotu, onako kako bi ona vjerojatno danas izgledala. Evo ovako, pokazuje Dragić svoj najnoviji crtež.  

− Znate, volim i danas provocirati. I druge, ali najviše sebe. Ne rugam se ja mladim djevojkama, one su samo proizvod vremena u kojem živimo i trendova koji im se nameću. Ovom Zagom preispitujem trendove. Uvijek sam preispitivao i sumnjao u sve što sam čuo i vidio, a onda bih to prenosio na papir. Ali dugo već ne crtam, i sad kad sam uzeo olovku, vidim da nisam više tako spretan kao nekad, govori Dragić čiji je opus nemoguće nabrojiti i bilo bi nepravedno svesti ga samo na maskotu Zagija, iako je ona najpoznatija.

Autor je i redatelj 10-ak crtanih filmova za koje je dobio sedam Grand Prixa na festivalima. Oslikao je desetke dječjih knjiga u izdanju Biblioteke Vjeverica, autor je tisuća novinskih karikatura, ilustracija, kazališnih i filmskih plakata. Bavio se i industrijskim dizajnom – autor je desetaka promotivnih animiranih filmova, njegovo su djelo medvjedić na slatkišima Medine loptice, radio je i reklamu za kekse Petit Beure, maskotu mrava za Zagrebačku banku, animirane filmove za dječju hranu Bebi papa, animirao sarajevskog Vučka…

Njegov film ‘Tup-tup’ 1973. godine nominiran je za Oscara, a za filmove ‘Idu dani’, ‘Možda Diogen’, ‘Dan kad sam prestao pušiti’, ‘Slike iz sjećanja’, nagrađivan je na najvažnijem i najstarijem međunarodnom festivalu u Oberhausenu i nagradama kritike FIPRESCI u Annecyju. Član je i Američke filmske akademije. No, to je tek manji dio njegova opusa. Filmski kritičari kažu da je najproduktivniji i jedan od najsjajnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma. I tu moramo odmah prestati s epitetima jer će se Dragić pobuniti.

− Mrzim hvalospjeve. Nikad nisam jurio nagrade, nisam volio putovati na dodjele, ma zapravo sam općenito mrzio putovati. To pakiranje, pa vožnja, pa gubljenje vremena na aerodromima i u prijevoznim sredstvima, pa te govorancije na dodjelama… sve me to uvijek živciralo. I danas kad gledam ove dodjele nagrada – pa hvala mami, hvala tati, hvala ženi, ovome, onome… Ja bih rekao: „Zahvaljujem samome sebi“ i gotovo. To je jedino iskreno i ispravno, kaže Dragić i opet se smije svojoj provokaciji.

Sve zapaža do najsitnijih detalja, analizira, promišlja, razmišlja i onda zapisuje na papir. Otkad ne crta, počeo je pisati. I ima nevjerojatnu memoriju.

− I dok sam crtao, zapravo sam pisao jer je crtež moj komentar. I sve što sam crtao doista sam i vidio, pa su moji crteži karikirana stvarnost jer sam u životu sve okretao na vic, dosjetku, šalu, pa i kad je bilo najteže, govori Dragić. Rođen je u Paklenici kod Novske 13. rujna 1936. godine.

− Bili smo jako siromašni. Kakve knjige, pa u mojoj kući nije bilo knjiga. Prve knjige počeo sam čitati u školi. Ali već sam jako rano počeo crtati – dok još nismo imali bilježnice, nego pločice i pisaljke. Za jezike i matematiku bio sam truba, ali jako sam volio povijest i zemljopis. Valjda zato jer sam tako mogao putovati u mašti. I danas čitam povijesne knjige, iz njih se mnogo toga može naučiti, ali i predvidjeti, kaže nagrađivani autor. Iako je prezirao matematiku, ona ga je dočekala mnogo godina kasnije.

− Javili su mi se 1975. iz Školske knjige i pitali me bih li ilustrirao priručnik iz matematike. Rekao sam im da nisam baš bio talent za matematiku i da nisam prava osoba za taj posao. Ipak, autor Zlatko Šporer i urednici inzistirali su na tome da baš ja ilustriram njegovu knjigu Uh, ta matematika. Rekli su – pa knjigu smo posvetili svima koji ne vole matematiku. Udžbenik je postigao velik uspjeh, kasnije je preveden i na poljski, ruski, slovenski, mađarski… Imao je šest izdanja i prodan je u ukupnoj nakladi od oko 200.000 primjeraka. Crtao sam čak i prema uputama svog sina i koristio se njegovim bilježnicama. Uostalom, skicama i crtežima sam se i ja služio u školi. Dok bi nam učitelji predavali gradivo, ja bih u teku uz bilješke crtao i neke karikature i skice da bih lakše upamtio. Kad bi na kraju sata pitali tko želi ponoviti predavanje, ja bih se javio i tako sam se izvlačio s dobrim ocjenama, kaže Dragić s kojim je nemoguće razgovarati ‘pravocrtno’. Svaka rečenica podsjeti ga na neku osobu ili događaj pa razgovor ode u sasvim novom smjeru i onda sugovornik čuje još barem deset novih anegdota. Baš kao što u njegovim crtanim filmovima junaci lete lijevo-desno, gore-dolje, i u desetak minuta nađu se u nebrojenim bezizlaznim situacijama.

− Sjećam se profesora iz matematike. Izgledao je kao Rip Kirby. Jednom sam nešto žvrljao po ploči, kaže on: „Ovo ti ništa ne valja, nisi učio.“ Rekao sam mu da sam slučajno pogriješio, a on mi je odgovorio: „Ništa nije slučajno.“ To sam tek kasnije shvatio. U životu, pa i kroz povijest, doista se ništa ne događa slučajno. Imao sam osam i pol godina kad mi je osam dana prije kraja 2. svjetskog rata ubijen otac. Išao je s rođakom kroz neko polje da što prije dođe do trgovine, kad su ga dočekale ustaše koji su se povlačili prema Bleiburgu. Vlak im je kasnio jer su popravljali prugu i, vjerojatno iz dosade, izmasakrirali su i njega i rođaka, i objesili ih na stup. Moj je otac bio pravoslavne vjeroispovijesti, a rođak domobran, ali ga ni to nije spasilo. Ubili su ih obojicu, priča Dragić

− Nakon rata živjeli smo u Slavonskom Brodu. Mama je radila u “Đuri Đakoviću”. U pet bi otišla od kuće i vraćala se navečer jer je morala ići pješice. Naučio sam već tad kako se krpaju lonci, kako se radi ograda, naučio sam zidati, jer bili smo tako siromašni da se sve u kući popravljalo i radilo samostalno. Stanovali smo uvijek blizu pruge, pa sam valjda zato bio fasciniran vlakovima jer su mi oni simbolizirali bijeg od tog siromaštva. Da sam ostao kod kuće, mama bi me poslala na vojnu akademiju. Htjela je da imam siguran kruh u rukama. Ja sam pak maštao o likovnoj akademiji, kaže Dragić.

Između Sarajeva i Zagreba odabrao je Zagreb, a razlog je bio što je u Zagrebu već postojao crtani film.

− Da bih udovoljio mami i očuhu, obećao sam im pred odlazak u Zagreb da ću upisati Pravni fakultet jer su htjeli da imam siguran posao. Tako sam skoro došao do diplome. Obrana i zaštita bila je obavezan predmet za prolaz godine. Sjećam se samo jednog predavanja. Profesor je donio pištolj i pred nama ga rastavljao da naučimo dijelove. I sad on tumači dio po dio – ovo je okidač, ovo je opruga, …i na kraju kaže: ‘Ovo je cijev – ona je šuplja…’  Drugi nisu ni trznuli, a meni bi uvijek takvi apsurdi zapeli za oko ili uho. Ali već u to vrijeme sam objavljivao karikature u novinama, pa počeo raditi i u Zagreb filmu, iako nisam imao nikakvo formalno obrazovanje iz crtanja, govori Dragić, nadovezujući se na priču o Zagiju.

− Zagrebačka škola crtanog filma poznata je po tzv. reduciranom crtežu. Bili su sasvim drugačiji od Disneya ali ja sam ga cijenio. I danas govorim − da nije bilo Disneyja, ne bi bilo ni nas. On je popularizirao crtani film i animaciju. Pa i moj je Zagi napravljen ‘diznijevski’, ali to sam napravio promišljeno i s namjerom, objašnjava Nedeljko Dragić, prisjećajući se kako je sredinom 80-ih pao izbor baš na njega. 

− Sjećam se da me nazvao Josip Vrhovec, tadašnji prvi čovjek Organizacijskog odbora Univerzijade, koji je u to vrijeme bio i član Predsjedništva Jugoslavije, i rekao mi da treba spasiti stvar. Naime,  raspisali su natječaj za maskotu, ali je natječaj propao jer nisu bili zadovoljni ni s jednim rješenjem. Ja se nikad nisam javljao na natječaje jer nisam imao vremena, ali uvijek sam bio na glasu kao spretan i pouzdan autor koji može brzo realizirati vrlo zahtjevne projekte. Svrha ovakvih antropomorfnih maskota, koje su tad imale puno veći značaj nego danas, bila je dati osobnost nekoj manifestaciji, proizvodu, instituciji, mjestu ili tvrtki, da se potrošači mogu s radošću identificirati, govori Dragić.

− Došao sam na sastanak na kojem je bio i Mirko Novosel, tada glavni operativac Univerzijade i košarkaški trener Cibone. Pitao sam ih znaju li barem načelno koja bi životinja mogla doći u obzir jer ima ih na desetke koje bi mogle konkurirati za maskotu, i rekli su mi da je anketom odabrana vjeverica. Mirko Novosel predložio je da se zove Zagi. I tako sam prionuo poslu, prisjeća se, pa opet nastavlja s digresijom.

− Netko mi je jednom rekao da sam vjerojatno jako radišan kad sam u životu toliko toga napravio. Moja supruga mu je rekla: „Ma kakvi. On je jedna velika lijenčina i neradnik“, i bila je potpuno u pravu. Imao sam sreću da mi je mozak brzo radio i dok bih došao kući do crtaćeg stola već sam imao u glavi ideju. A sve to samo zato da što prije dovršim posao kako bih se mogao što prije prepustiti ljenčarenju, govori Dragić s osmijehom, ostavljajući sugovornika u nedoumici govori li istinu ili opet provocira.

Prisjeća se kako je htio da Zagi ima zaštitni znak – crni šeširić, kao dio šestinske nošnje, ali je unaprijed znao da na njemu ne smije biti trakica u bojama hrvatske zastave. Naime, poučen iskustvom prethodnog posla za plakat Turističkog saveza Grada Zagreba, kad je nacrtao šestinski šeširić iz kojeg ‘ispadaju’ znamenitosti Zagreba, pojavile su se prijave anonimnih građana tadašnjoj miliciji jer je šeširić imao hrvatsku trobojnicu bez petokrake. Stoga ni Zagi nije mogao imati šeširić s trobojnicom, pa je Dragić našao rješenje.

I trakicu na šeširiću, kao i Zagijev rep obojio sam u boje olimpijskih krugova, da ne bi bilo pitanja zašto Zagi nema petokraku. I tako sam  došao koji tjedan kasnije s 30-ak crteža Zagija razrađenih za različite sportove – Zagi tenisač, Zagi atletičar, Zagi košarkaš… Poslagao sam ih po velikoj sobi u Organizacijskom odboru Univerzijade i rekao: „To je moj prijedlog i najbolje što možete dobiti od mene“. Gledali su i gledali i na kraju rekli: „To je to!“ Tako je Zagi postao zaštitni znak. Htio sam da Zagi bude običan, jednostavan, pomalo smiješan, nespretan, da bude jedan od nas, a ne nekakav Superman. Zato sam ga i nacrtao ‘diznijevski’, da bi djelovao dopadljivo jer su ga koristili za razne promotivne letke, kalendare, reklame, pa je čak i telefonski imenik imao Zagija kao ilustraciju za popis najboljih restorana, klubova, raznih kulturnih ustanova…, govori Nedeljko Dragić, a na pitanje je li imao problema s cenzurom zbog filmova ‘Idu dani’ i ‘Tup-tup’, odgovara:

• ‘Tup-tup’ je bio nominiran 1973. za Oscara u kategoriji kratkih animiranih i zato sam otputovao u Los Angeles na dodjelu. Po protokolu morao sam dan-dva prije svečane dodjele održati tiskovnu konferenciju. Tamo su organizirali projekciju svih mojih filmova koje sam do tad napravio, i u dvorani se okupilo dvjestotinjak ljudi, pa je tako prikazan i ‘Idu dani’. Čim je završila projekcija začuo se žamor i počele su diskusije kako je takav film prošao u zemlji ‘iza željezne zavjese’, kamo su nas svrstavali. Pitali su me isto što i vi. Ima li cenzure u Jugoslaviji? A ja sam im rekao da ima, ali da cenzure ima i kod njih u Americi. Ali ona nije politička, nego je cenzura profita a da je umjetnik uvijek nesretan kad ga cenzuriraju, bez obzira na motiv. Zaradio sam velik aplauz i mislim da su me možda i zbog tog govora primili u Akademiju. Uostalom, baš je te godine Marlon Brando bojkotirao dodjelu zbog kršenja ljudskih prava američkih starosjedilaca. Dobio je Oscara za ulogu u ‘Kumu’, ali se nije pojavio on nego je statuu preuzela indijanska aktivistkinja Sacheen Littlefeather. Sjećam se kao danas da je dva reda ispred mene sjedila Liza Minelli u limun žutoj haljini i da je dobila Oscara za ulogu u filmu ‘Cabaret’. Na domjenku sam na šanku slučajno nagazio Jerryja Lewisa. Mi smo dobili upute da moramo doći u crnim odijelima, bijelim košuljama i lakiranim kožnatim cipelama, a on došao u nekim frotirnim mokasinama. Bilo je zabavno, kao da sam i sam u nekom holivudskom filmu kaže Dragić. Njegovo članstvo u Akademiji potpisao je tadašnji predsjednik Walter Mirisch – Oskarom nagrađeni producent filma ‘U vrelini noći’. Početkom ’90-ih Nedeljko Dragić je otišao u München. Tamo je već surađivao s mnogim časopisima i reklamnim agencijama, a tu je počeo rat i znao je da ovdje više nisu vremena za smijeh. Ostao je u Njemačkoj 29 godina.

Volim jako München iako nikad nisam dobro naučio njemački jezik. Cijenili su me, napravio sam mnogo reklamnih filmova, a ostajalo mi je i dosta slobodnog vremena pa sam puno crtao za sebe. Tako je nastao ‘Stille Reise – Minhenski dnevnik/Tiho putovanje − Münchener Tagebuch’ za koji kritičari kažu da je jedna od najljepših knjiga objavljenih u Hrvatskoj.

Dok lista ‘Minhenski dnevnik – Tiho putovanje’,  knjigu s 200 njegovih crteža, točno se sjeća svakog trenutka i situacije, mjesta i ljudi koje je ovjekovječio na papiru. Iza svakog je crteža jedna njegova osobna priča. Od Engleskog vrta i groblja Nordfriedhof, po kojima je često šetao ili vozio bicikl jer je stanovao u blizini, do zgrade u kojoj je živio i imao predivan pogled na grad, od obližnjeg Münchener Freiheita, i dalje do Theresienwiese… Cijeli München bio je njegova inspiracija.

− Cijeli radni vijek proveo sam kao samostalni umjetnik i nikad nisam bio na plaći u nekoj firmi, na što sam posebno ponosan. To samo znači da sam živio i uzdržavao obitelj od vlastita rada i to mi je najveće priznanje. Ja otvoreno govorim da sam oduvijek bio uvjereni komunist, ali ne zato što sam imao traume zbog oca, nego zato što sam duboko vjerovao da svi ljudi trebaju biti jednaki i da treba postojati pravda. Iskusio sam u ranoj dobi neimaštinu i smrt oca, ali prošlost uvijek ostavljam iza sebe. Nisam nikad bio nostalgičan za prošlim vremenima, pa tako ni za bivšom državom, ni bivšim sustavom. Imam dvije izreke kojih se držim u životu. Prva je: „Sutra je danas jučer“ i druga je navodno Ciceronova: „Tamo gdje su mi jaja, tamo mi je domovina“. Dakle, treba gledati u budućnost i to savjetujem mladim ljudima koji se danas referiraju na ideologije koje pripadaju prošlom stoljeću. Ne vjerujem ni u domoljublje jer su se pod tim motom događali najveći zločini i krađe. Volim Zagreb i kad su me prije 4-5 godina nazvali iz Grada da me pitaju za otkup autorskih prava na Zagija, rekao sam im da je Zagi moj dar Zagrepčanima i neka ostane za buduće generacije da ga slobodno koriste. Ipak, uplatili su mojoj supruzi na račun 10.000 kuna, a sad čujem da navodno nitko nema pojma gdje je taj ugovor i tko ima pravo na korištenje, govori Dragić koji je ovih dana proslavio 89. rođendan. Zapravo, nije uopće proslavio.

• Nikad nisam slavio rođendane. Samo me podsjećaju da sam godinu dana stariji.  

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Hrvatska je u 2024. godini postala europski fenomen u najgorem mogućem smislu – zemlja koja istovremeno prednjači i u krađi europskog novca i u prijavama tih prijevara. 458 hrvatskih građana prijavilo je prijevare Uredu europskog javnog tužitelja (EPPO), što je apsolutni rekord među svim državama članicama Europske unije. Za usporedbu, drugoplasirana Njemačka, zemlja s gotovo 20 puta više stanovnika, imala je 719 prijava, no kada se zbroje sve privatne prijave, Hrvatska sa svojih 458 prijava od građana zauzima prvo mjesto po relativnom broju per capita. ​

Ova brojka nije statistička anomalija niti jednokratni skok – Hrvatska drži primat već drugu godinu zaredom. U 2023. godini bilo je 433 prijave građana, dvostruko više nego u drugoplasiranoj Belgiji s 221 prijavom. Ovaj jedinstveni fenomen otvara fascinantno pitanje: kako je došlo do situacije u kojoj se toliko krade, ali se i toliko prijavljuje? ​

Da bi se razumio ovaj paradoks, potrebno je sagledati punu sliku. EPPO trenutačno u Hrvatskoj vodi oko 70 aktivnih istraga s procijenjenom štetom od 373 milijuna eura. Samo tijekom 2024. godine otvoreno je 48 novih istraga s dodatnih 130 milijuna eura procijenjene štete. To znači da se gotovo pola milijarde eura pokušalo ukrasti iz europskih fondova samo u slučajevima za koje postoje konkretne istrage – stvarna brojka vjerojatno je znatno veća. Kada se ove brojke stave u kontekst hrvatske populacije (oko 3,8 milijuna stanovnika), postaje jasno da Hrvatska ima izuzetno visoku stopu prijevara s EU fondovima per capita. Od ukupno 501 prijave zaprimljene u 2024. godini, čak 458 došlo je od građana, 37 od nacionalnih tijela, dvije su pokrenute po službenoj dužnosti, a samo dvije su stigle od tijela EU-a. Ovo pokazuje da su građani daleko aktivniji u otkrivanju prijevara nego službene institucije. ​

Po vrstama prijevara, najviše istraga u Hrvatskoj odnosi se na programe regionalnog i urbanog razvoja (37 istraga), potom na poljoprivredne i ruralne razvojne programe (21 istraga), a tri istrage povezane su s prekograničnim PDV prijevarama. Kad se pogledaju europske statistike, kontekst postaje još dramatičniji. U cijeloj Europskoj uniji tijekom 2024. godine EPPO je zaprimio 6.547 kaznenih prijava, što je porast od 56% u odnosu na prethodnu godinu. Od tog broja, više od 70% prijava podnijeli su privatni subjekti (građani i tvrtke), dok je samo 27% došlo od nacionalnih tijela. Jako je znakovito da je samo 1,7% prijava stiglo od institucija, tijela, ureda i agencija EU, što EPPO sam komentira kao pokazatelj da europske institucije trebaju pojačati otkrivanje i prijavljivanje sumnji na prijevaru. Međutim, dok su europske institucije pasivne, hrvatski građani su hiperaktivni. ​

Usporedba s drugim zemljama pokazuje koliko je Hrvatska izuzetna: Hrvatska: 458 prijava građana (uz populaciju od 3,8 milijuna); Njemačka: 719 prijava (uz populaciju od 84 milijuna); Poljska: 291 prijava (uz populaciju od 38 milijuna); Grčka: 250 prijava (uz populaciju od 10,5 milijuna); Bugarska: 238 prijava (uz populaciju od 6,5 milijuna); Rumunjska: 196 prijava (uz populaciju od 19 milijuna) te Španjolska: 179 prijava (uz populaciju od 48 milijuna). ​

Kada se izračuna broj prijava per capita, Hrvatska je daleko iznad svih ostalih zemalja. Ovo nije pokazatelj veće količine prijevara u apsolutnom iznosu (Njemačka, Italija i Francuska imaju daleko više prijevara u apsolutnim brojkama), već pokazatelj jedinstvene kombinacije faktora specifičnih za Hrvatsku. ​

Najvažniji razlog zašto Hrvati masovno prijavljuju prijevare EPPO-u jest duboko nepovjerenje u domaće pravosudne institucije, posebno u Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH). ​Europska statistika je neumoljiva. Dok polovica građana Europske unije smatra da su im sudovi neovisni, Hrvatska je među najgorim zemljama EU. Hrvatski građani percipiraju neovisnost sudova i pravosuđa kao “vrlo lošu”, a samo nekoliko država članica ima lošiju percepciju. Ista slika je kod poduzetnika – percepcija neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj ostaje slaba, s dominantnim dojmom političkog utjecaja.

Nadalje, hrvatski građani svakodnevno svjedoče selektivnoj primjeni zakona. Nedavno je taj fenomen objasnila saborska zastupnica Viktorija Knežević (Centar): “U zemlji gdje je gotovo 90% prijava za korupciju odbačeno, a gotovo 95% osoba prijavljenih za drogu završava osuđeno, jasno je da tužiteljstvo nije jednako revno prema svima”. ​Dodatni problem je što Državno odvjetništvo po zakonu ne smije biti javno kritizirano ako je predmet u tijeku, jer se to može smatrati nedopuštenim pritiskom prema članku 6. Zakona o državnom odvjetništvu. “Ne samo da DORH ne mora objasniti zašto je neku prijavu odbacio, nego je faktično zabranjeno i pitati. Jer svaka kritika se može proglasiti ‘pritiskom na tužitelja'”, istaknula je Viktorija Knežević. ​

Drugi razlog leži u činjenici da Hrvati smatraju EPPO simbolom neovisnosti i učinkovitosti: za razliku od DORH-a koji godine troši na podizanje optužnica, EPPO djeluje brzo i učinkovito. U Hrvatskoj je do sada doneseno deset pravomoćnih presuda, a 16 osoba osuđeno je za kaznena djela povezana s EU fondovima. Ovo može izgledati kao skromna brojka, ali kada se uzme u obzir da EPPO djeluje tek od lipnja 2021. godine (nešto više od tri godine), to je zapravo impresivan rezultat. EPPO je u Hrvatskoj vodio neke od najglasnijih istraga: aferu Hrvatske šume (dvadesetak uhićenih zbog mita i subvencijskih prijevara), aferu Pivac/Vajda (4,7 milijuna eura prijevare s poljoprivrednim subvencijama), aferu ministrice kulture (prijevare u obnovi nakon potresa) i aferu Geodetskog fakulteta (malverzacije u javnoj nabavi). Ove spektakularne akcije, koje uključuju uhićenja visokih dužnosnika, šefova javnih poduzeća i uglednih poduzetnika, pokazale su hrvatskim građanima da postoji institucija koja ne pravi razliku između moćnih i običnih ljudi. ​

Činjenica da EPPO ima sjedište u Luksemburgu i nadnacionalne ovlasti čini ga simbolom nepristrane pravde. Iako EPPO u Hrvatskoj ima lokalni ured na Savskoj cesti u Zagrebu i zapošljava hrvatske tužitelje, građani ga percipiraju kao europsku instituciju izvan dosega hrvatske politike. ​

Treći razlog je očita svjesnost o razmjerima problema: hrvatski građani postali su svjesni ogromnih količina novca koje Hrvatska prima iz EU fondova. Od ulaska u Uniju 2013. do danas, Hrvatska je primila 22,29 milijardi eura, a u europski proračun uplatila svega 5,86 milijardi eura. To znači neto dobit od 16,43 milijarde eura. Kad građani shvate koliko je to novca, postaju osjetljiviji na prijevare. Ako netko ukrade milijun eura iz državnog proračuna, to je loše; ali ako netko ukrade milijun eura iz europskih fondova koji su namijenjeni za razvoj zdravstva, cesta, škola i gospodarstva, to postaje osobni udar na kvalitetu života svakog građanina. ​

Četvrti razlog mogao bi ležati u promjenama hrvatskog mentaliteta. Tradicionalno, balkanski mentalitet bio je obilježen načelom “ne miješaj se” i “tko ti kriv” kada netko prijavi nepravdu. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, kultura prijavljivanja nepravilnosti polako zamjenjuje kulturu šutnje. Mlađe generacije, educirane o europskim vrijednostima, transparentnosti i vladavini prava, manje su tolerantne prema korupciji nego starije generacije. Društvene mreže omogućavaju brzu razmjenu informacija i organiziranje civilnih inicijativa protiv korupcije. ​

Peti razlog mogla bi biti osobna iskustva s prijevarama: mnogi Hrvati imali su osobno iskustvo s prijevarama – bilo da su sami bili prevareni, bilo da poznaju nekoga tko je bio prevaren. Ova iskustva stvaraju snažnu motivaciju za prijavljivanje kada se sumnja na prijevaru. Za razliku od velikih nacionalnih projekata koji su apstraktni, projekti financirani iz EU fondova često su lokalni i vidljivi – obnova škola, domova zdravlja, cesta, kanalizacija, javnih zgrada. Kada građani vide da se projekt ne izvodi kako treba, da je cijena nerealna ili da postoje nepravilnosti, imaju izravni interes prijaviti to. Primjerice, kada građani vide da se za obnovu doma zdravlja troši dvostruko više nego što bi bilo razumno, ili kada vide da oprema nije nova unatoč fakturama koje to tvrde, osobni interes za kvalitetu javnih usluga motivira ih da prijave sumnju.​

Zaključno, injenica da Hrvatska istovremeno prednjači i u prijevarama i u prijavama prijevara s EU fondovima nije razlog za ponos, ali nije ni razlog za potpunu tugu. Ovaj paradoks govori o dubokim podjelama u hrvatskom društvu – dok jedan dio građana bezobzirno pokušava ukrasti europski novac, drugi dio aktivno brani javni interes prijavljivanjem tih prijevara. Masa prijava koja stiže iz Hrvatske nije pokazatelj da Hrvatska ima apsolutno najviše prijevara (veće zemlje poput Italije, Francuske i Njemačke imaju daleko više prijevara u apsolutnim iznosima), već pokazatelj kombinacije faktora: visokog stupnja korupcije, dubokog nepovjerenja u domaće institucije, visokog povjerenja u EPPO, rastuće svijesti građana o svojim pravima i promjene kulture od šutnje prema prijavljivanju. Iz perspektive borbe protiv korupcije, ovaj fenomen je pozitivan razvoj. Građani koji aktivno prijavljuju prijevare pokazuju da nisu pasivni i da nisu spremni tolerirati krađu javnog novca. To je preduvjet za stvarnu promjenu. Međutim, prava promjena neće doći dok god DORH i drugo domaće institucije ne steknu povjerenje građana. Hrvatska treba europske institucije poput EPPO-a da procesuiraju korupciju, što je tužno priznanje da domaći sustav ne funkcionira. Dugoročno gledano, cilj mora biti jačanje domaćih institucija, njihove neovisnosti i učinkovitosti, kako bi građani jednoga dana mogli vjerovati i domaćem pravosuđu jednako koliko danas vjeruju EPPO-u. Do tada, Hrvatska će vjerojatno ostati europski prvak u prijavama prijevara – što je i dobro i loše. Dobro jer se prijevare otkrivaju, a loše jer ih ima toliko da treba otkrivati.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.