Poduzetnički sajam održan u OŠ Nikole Tesle

TeslaFest oživljava ideju škole kao središta kulturnog i društvenog života našeg kvarta s ciljem povezivanja zajednice i stvaranja dobrosusjedskih odnosa u opuštenom okruženju školskog vrta.

Ovogodišnji TeslaFest naglasak je stavio na poduzetništvo i aktivno građanstvo, te je obilovao prodajnim izložbama i brojnim radionicama. Posjetitelji su imali priliku istražiti raznovrsnu ponudu prodajnih predmeta. Privjesci, magneti, lampe, sol za kupanje, sok od bazge, terarij i podmetači za čaše bili su samo neki od proizvoda koje su posjetitelji mogli pronaći. Svaki od njih je bio pažljivo izrađen i predstavljao unikatni komad.

Izložbe fotografija, slikovnica i pletiva predstavljale su pravo umjetničko iskustvo. Svatko je mogao uživati u prekrasnim radovima i pronaći nešto što mu se sviđa.

Za one koji su željeli izraziti svoju kreativnost i naučiti nešto novo organizirane su radionice face painta, izrade makramea, robotike i pub kviz. Festival je bio prepun zabavnih aktivnosti- sportske vrtne igre, šah i vrtna zumba bili su samo neki od načina na koje su se posjetitelji mogli zabaviti i povezati s drugima.

Školski vrt je bio savršeno mjesto za opuštanje uz kafić s Teslom na kavi. Posjetitelji su mogli uživati u opuštajućem okruženju, dobroj glazbi i ukusnoj hrani. Photo booth je bio popularno odredište za sve koji su željeli zabilježiti trenutke s festivala.

Festival je i ove godine bio iznimno posjećen te prema pozitivnim evaluacijama posjetitelja možemo samo zaključiti da je bio i vrlo uspješan.

U OŠ Nikole Tesle održan TeslaFest – festival znanosti, umjetnosti i talenata

U OŠ Nikole Tesle u Zagrebu 26. 5. 2022. godine održan je TeslaFest, festival znanosti, umjetnosti i talenata.

Budući da škola sudjeluje u Erasmus+ projektima kontinuirano od 2014. godine te se učitelji stalno obrazuju kako bi osuvremenili nastavni proces i svojim učenicima omogućili užitak učenja, TeslaFest je postao idealna platforma za prezentaciju cjelogodišnjega upornog i predanog rada učitelja i učenika škole.

U tijeku su tri Erasmus+projekata: Tesla’s Legacy: Minds for the Future, Lets STEM: Solve, Think, Explore and Make i Erasmus akreditacija.

 Ciljevi projekata su popularizacija znanosti i poboljšanje obrazovnih rezultata učenika u STEM predmetima,  uočavanje potencijalno darovitih učenika, osmišljavanje njihovih individualiziranih planova učenja, obogaćivanje kurikuluma dodatnim sadržajima.

 kako bi oni ostvarili svoj puni potencijal, rad s učenicima s teškoćama i njihova ravnopravnost među vršnjacima, razvoj ekološke osviještenosti učenika i održivi razvoj škole.

 Učitelji su znanja usvojena na mobilnostima utkali u rad s učenicima te je na Teslafestu prikazana većina aktivnosti kojima se bave učenici pod mentorstvom svojih učitelja. 

Cjelodnevne aktivnosti odvijale su se u svim prostorima škole i u školskome vrtu. Podijeljene su u nekoliko kategorija. U STEAM aktivnostima, primjerice, učenici su se bavili forenzikom, matematičkim mozgalicama, izrađivali su 3D naočale i holograme te radili pokuse u svrhu popularizacije znanosti.

U umjetničkom području i talentima iskazali su se u dramskim radionicama i predstavama, pjevanju i sviranju te ručnim radovima. Organizirano je i niz izložaba različitoga sadržaja.

U školskom vrtu plesali su zumbu, sudjelovali u sportskim igrama, izlagali i prodavali svoje radove. Posjetitelji su mogli pojesti palačinke te popiti kavu u kutku nazvanom S Teslom na kavu. Sve što se moglo vidjeti, kušati, mirisati, dotaknuti i čuti učeničkih je ruku djelo.

TeslaFest oživljava ideju škole kao središta kulturnog i društvenog života kvarta s ciljem povezivanja zajednice i stvaranja dobrosusjedskih odnosa u opuštenom okruženju škole i školskoga vrta, a sve pod okriljem velike europske obitelji, Europske unije, čiji smo dio i koja svojim Erasmus projektima omogućuje učiteljima profesionalan i osoban rast i razvoj što izravno utječe na dobrobit učenika OŠ Nikole Tesle i omogućuje im da uče, rastu i razvijaju se u poticajnom okruženju i da u budućnosti postanu sretni i zadovoljni ljudi.

Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije (6): Reportaža iz Gline godinu dana nakon potresa

Iseljavanja, spora obnova i siromaštvo

            Godine 1909. Baniju je pogodio razorni potres od šest stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Epicentar mu je bio u Pokupskom i zbog otkrića Mohorovičićevih diskontinuiteta, potres je ušao u sve seizmološke udžbenike. Međutim, nas će ovdje u vezi s potresima na tim područjima više zanimati neki drugi problemi, prije svega oni populacijske prirode. Ako ćemo komparirati taj potres s početka 20. stoljeća s potresom koji je to isto područje pogodio krajem 2020. godine, dakle, 111 godina kasnije, dobit ćemo, prije svega u demografskom smislu, dosta porazne rezultate za ovo današnje vrijeme. Naime, ovaj recentni potres bio je nešto jači – 6,4 stupnja po Richterovoj ljestvici – od onog otprije stotinjak godina. Ovaj je potres odnio više  ljudskih života, a onaj s početka 20. stoljeća ni jedan. Selo Majske Poljane kod Gline u ovom su potresu najteže pogođene, oštećene su gotovo sve kuće, a mnoge su i srušene. Također, to je i naselje s najviše žrtava potresa; od ukupno sedmero žrtava potresa na Baniji, petero je poginulo upravo u tom selu pri urušavanju obiteljskih kuća. Ostale dvije žrtve bile su u Petrinji i Žažini. Nakon potresa još su dvije osobe smrtno stradale pri saniranju štete, a ukupno je 25 osoba bilo ozlijeđeno. Ovaj nedavni potres uzrokovao je također značajnu materijalnu štetu na stambenim zgradama i kućama, školama, bolnicama, sakralnim građevinama, cestama, a posebice je stradala povijesna jezgra grada Petrinje i zgrade bolnica u Sisku i Petrinji. Stradale su i mnoge obiteljske kuće oko epicentralnog područja u mjestima Strašnik, Sibić, Žažina, Majske Poljane, Brest Pokupski, Glina i drugdje u okolici ovih mjesta. Ne treba ni reći da s obnovom danas ide jako sporo i da je pogođeno stanovništvo vrlo nezadovoljno u vezi s time. I u tom pogledu čini se da su naši stari bili puno ekspeditivniji, praktičniji i brži, kako u saniranju štete tako i pružanju pomoći stradalima. Primjerice, povjesničar i arhitekt Ćiro Truhelka piše kako je bez oklijevanja ondašnja međunarodna zajednica priskočila u pomoć Zagrepčanima nakon katastrofalnog potresa koji je zadesio taj grad 1880. godine. “Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete”, piše Ćiro Truhelka i dodaje, “oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i  prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožilo se brzo na  40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža”.

Srušena Petrinja

Demografski kolaps Gline

            Čini se da se i na Baniji život poslije onog prvog potresa normalizirao brže nego danas poslije ovog s kraja 2020. godine. Prema pisanju ondašnje štampe, pomoć je organizirana žurno, a životni su se ritmovi vrlo brzo vratili na staro. Novinari u ondašnjem lokalnom listu “Banovac” tako odmah po potresu izvještavaju o “vjenčanju vrijedne Petrinjke, lijepe kćerkice blagopokojnog Martina Pempera, koja se danas vjenčala u župnoj crkvi sv. Lovre s gospodinom Franjom Majetićem, bogatim trgovcem iz Rijeke.” Danas entuzijazma i životnog elana u potresu pogođenom Zagrebu ima bitno manje nego krajem 19 stoljeća, a još ga manje ima na potresu i siromaštvom pogođenoj Baniji.

            Kad govorimo o komparaciji ta dva potresa treba uzeti u obzir demografske razlike, broj stanovnika i njegov raspored u vrijeme tih događaja. Grad Glina, koju smo posjetili nedavno – malo manje od godine dana nakon potresa koji se dogodio 29. prosinca 2020. – u vrijeme “pokupskog drmeša”, kako su onodobni novinari nazivali potres iz 1909. godine, imala je preko tri tisuće stanovnika. Izgleda da sam potres nije prouzročio nikakva veća demografska kretanja i da nije rezultirao nikakvom bitnijom depopulacijom stanovništva tog kraja. Naime, usporedba popisa stanovništva iz 1910, prema kojem sam grad Glina broji 3.117 stanovnika i onog iz 1921, kad se radi prvi popis nakon rata, kad Glina ima tek neznatno manje od tri tisuće stanovnika, zapravo pokazuje da nikakve depopulacije nema, i da ako ima nešto manje stanovnika to je, vjerojatno, uzrokovano žrtvama u Prvom svjetskom ratu, a ne eventualnim iseljavanjem stanovništva s potresom pogođenog područja.

            Sve ovo napominjemo i zato jer su danas očekivanja oko rezultata popisa na Baniji bitno drukčija. Točnije, ona su pesimistična. Naime, pretpostavlja se da će se trend demografskog pada na tom području samo nastaviti, da tendencija iseljavanja koja traje već trideset godina neće prestati i da će rezultati novog popisa biti prilično obeshrabrujući. Uostalom, strmoglav pad u broju stanovnika – da ostanemo samo na glinskom području – pokazuju i zadnja tri popisa. Područje bivše općine Glina prema popisu iz 1991. godine ima oko 23 tisuće stanovnika. Deset godina kasnije rezultati popisa su upravo katastrofalni. Broj je pao na nevjerojatnih 9.880 stanovnika. Posljedica je to, jasno, rata i protjerivanja najvećeg dijela tog stanovništva, onog srpskog, da bi popis iz 2011. pokazao dodatni pad. Danas se očekuje da će novi popis pokazati da na području Gline živi tek oko 6.000 stanovnika, a da samo naselje neće dobaciti više od brojke od 2000 stanovnika.

Dogradonačelnica Bakšić ispred glinskog kontejnerskog naselja

Selo bez ljudi

            S tim se crnim predviđanjima slaže i naša sugovornica, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić Ali, najprije nam daje poslije-potresnu sliku trenutačne situacije u Glini i okolici. Kaže: “Sve zgrade u centru Gline imaju crvene naljepnice. To su sve zgrade za rušenje. I gradska uprava radi i boravi u kontejneru, zgrada ima crvenu naljepnicu jer se stepenište urušilo. Međutim, nama su veliki problem okolna sela. Ona su jako srušena. Najviše su stradala sljedeća naselja: Glinsko Novo Selo, Majske Poljane, Glinski Trtnik, Majski Trtnik, Vlahović, Ravnorašće, dio sela Roviške, Banski Drenovac i dio naselja Martinovići.” Dogradonačelnica govori i o drugim problemima infrastrukturne naravi, kao što je struja, koji se vuku još od kraja Domovinskog rata. “Poslije Oluje djelomično se obnovila električna mreža, ali je ipak i dalje ostalo naselja koji ni do dana današnjeg nemaju  priključak. Često su se sami ljudi angažirali da se povuče nova mreža. Recimo, u selu Dragotina, jedan je čovjek prodao kravu da bi platio priključivanje na strujnu mrežu, drugi su pak sami sjekli stabla iz svojih šuma da bi se od toga pravile bandere, itd, ali i dalje to ostaje problem. Također, ni HEP se ne ponaša fer prema povratnicima. Npr, imamo jednu obitelj koja se 2004. godine vratila iz izbjeglištva u svoju kuću u kojoj su do tad živjeli izbjeglice iz Bosne. Dok su u kući obitavali izbjeglice iz Bosne, struja je bila priključena, a kad su se vratili izbjeglice iz Srbije, HEP im više nije htio priključiti struju. To onda ima i direktne posljedice na odseljavanje ljudi. Recimo, selo Brubanj je prije četiri godine napustio i posljednji stanovnik. Čovjek nikako nije dobijao struju, i kad je vidio da od tog nema ništa, otišao je”, kaže Bakšić-Mitić.

Obnova u Majskim Poljanama

            Na kraju našu sugovornicu pitamo kako ide obnova. Ona nam kaže: “Iz vladinog Fonda solidarnosti odobrena nam je pomoć od 20 milijuna kuna, a samo prema nekim prvim procjenama šteta u Glini i okolici nastala nakon potresa iznosi oko 300 milijuna kuna.

Dobrotvorne organizacije iz Švicarske napravili su pet drvenih kuća, Baptistička organizacija donirala je dosad preko tri milijuna kuna u obnovu. Nadalje, Republika Srbija je dala sto hiljada eura za kontejnere, a Grad Beograd trenutačno gradi šest kuća, što bi sve trebalo biti gotovo do prvog marta sljedeće godine. Pokrajinska vlada Vojvodine pravi jednu kuću, Grad Knin sudjelovao je u izgradnji jedne kuće, Židovska općina Zagreb platila je jedan krov u Majskim Poljanama itd. Mislim da smo ovakvim i sličnim donacijama obnovili ili izgradili  oko 40 kuća.”

            Glina je prije rata bilo veliko općinsko središte, postojala je bolnica, poslije rata ona je zatvorena. Tu su bili i pogoni sisačke Željezare, petrinjskog Gavrilovića, Glina je imala pamučnu predionicu, u Glini je zagrebačka Pliva imala pogon za proizvodnju dječje hrane i sl. Danas u glinskoj srednjoj školi ima 480 đaka, u vrtiću u Glini je 150 djece, ali je problem što se ove godine u prve razrede srednje škole upisalo samo 35 učenika.

Srušeno groblje u Glini

“Prije rata se tu dobro živjeli, ali nakon potresa dosta je mladih ljudi prodalo kuće i iselilo se”, gorko završava ovu priču dogradonačelnica. 

Tekst i foto: Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije (5)

Doživljaji jednog enumeratora

            Cijeli listopad 2021. godine proveo sam kao popisivač na, kako kažu, posljednjem klasičnom popisu stanovništva, kućanstva i stanova u Hrvatskoj. Kažem, posljednjem, jer postoji  ideja da se u skoroj budućnosti osnuje Registar stanovništva koji bi podatke o stanovništvu  apdejtirao praktički na dnevnoj bazi, pa popisa stanovništva svakih deset godina, kao što je dosad bio slučaj, više ne bi bilo. Registar stanovništva i zakon koji bi ga regulirao nešto je što je predložila Europska unija. Pretpostavka je da bi takav registar sadržavao sve bitne podatke, od broja članova kućanstava, preko spola, zanimanja, bračnog i obiteljskog stanja, do nacionalnosti i vjeroispovijesti. Zagovaratelji zamjene popisa stanovništva registrom tvrde da bi takvom metodom samo evidentiranje stanovnika, stanova i domaćinstava postalo bitno preciznije, njime bi se izbjegle zloupotrebe statistike u slučajevima popisa birača ili zdravstvenih osiguranika, kojih je sada, redovito više nego samog stanovništva, a i sve bi bilo, navodno, jeftinije.

            Međutim, prije negoli Hrvatska ispoštuje još jedan od zahtjeva Bruxellesa, imali smo jesenas popis stanovništva napravljen na klasični, anketarski način. Iako, ovaj je popis imao jednu bitnu novost. Naime, u drugoj polovici rujna stanovništvo se moglo samo popisati preko internetske aplikacije. Nakon toga, u sljedećih mjesec dana na teren je izašlo oko osam tisuća popisivača i popisalo otprilike onih 60-tak posto preostalog stanovništva koje nije iskoristilo mogućnost elektroničkog samo-popisivanja. Među tih osam tisuća popisivača bio sam i ja. Dobio sam sedam popisnih krugova na zapadu Novog Zagreba. Zadužio sam računalo, torbu, masku i dezinfekcijsko sredstvo i terenska anketa je mogla početi.

            Inače, deset godina ranije, popisivača je bilo duplo više, naravno zato jer nije bilo elektroničkog samo-popisivanja. Ove se godine taj broj popisivača prepolovio jer se nekako računalo da će zbog digitalnog popisa na ovogodišnjem cenzusu biti potreban manji broj ljudi na terenu. Međutim, računica nije držala vodu do kraja. Pokazalo se pri kraju anketnog popisivanja da je anketara ipak premalo, pa je cijeli popis produžen do, zaključno, sredine studenog 2021. godine.

            Radilo se prema dinamici koju bi pojedini anketar sam sebi odredio. Pretpostavka je bila da dobijene popisne krugove popisivač napravi obavezno, a ako prebaci tu normu može dobiti dodatne krugove. Cjenik je bio ovakav: popisivač je za svako popisano kućanstvo dobio četiri kune, za stan četiri kune, za svaku popisanu osobu u kućanstvu osam kuna i osam kuna za svaku pribavljenu kontrolnu šifru od kućanstva koje se samostalno uspješno popisalo u prvoj fazi putem sustava e-Građani. Primjerice, za samačko kućanstvo popisivač je dobio 16 kuna (četiri kune stan, četiri kune kućanstvo, osam kuna osoba), a za četveročlanu obitelj to je iznosilo 40 kuna. U prosjeku popisivač je zaradio od 5.000 do 6.000 kuna, ovisno o broju zaduženih popisnih jedinica, a ja sam dobacio do 7.300 kuna. Tek usporedbe radi da kažemo da su američki popisivači na njihovom prošlogodišnjem popisu zarađivali fiksna 23 dolara po satu, da su radili 40 sati tjedno i da su za mjesec dana zaradili oko tri i pol tisuće dolara, što opet iznosi otprilike 23 tisuće kuna, dakle tri puta više nego ja. Ugovore s državom, odnosno Statističkim zavodom nismo potpisali, sve je bilo na đemdo, naši su prihodi bili iskazivani u neto iznosima, odnosno nisu bili oporezovani, ali je poslije s isplatom sve bilo u redu i nije kasnila.

Nevolje s gazdama…

            Moja prva adresa bila je upravo jedno samačko domaćinstvo. Starija me gospođa ljubazno dočekala, ponudila kavom, odgovorila na postavljena pitanja i ja sam otišao dalje. Međutim, nekih deset minuta kasnije ta ista gospođa me počela pratiti po kvartu, vikati za mnom, da bi me na kraju sustigla i zaprijetila da će me prijaviti policiji, jer da sam ja sigurno lopov. Iako sam joj odmah pokazao iskaznicu anketara, ona je, očito bila pod jakim utjecajem histeričnih medija koji su danima i tjednima uoči popisa strašili ljude popisivačima kao mogućim kriminalcima. Gospođa je alarmirala i svoje starije susjede, pa mi je trebalo dan-dva da pridobijem povjerenje ostalih i da ih uvjerim da nisam razbojnik, a niti da ih kanim orobiti. Kasnije sam stekao povjerenje domaćeg stanovništva do mjere da su me neki zadržavali na ručku, što sam, naravno, redovito odbijao.

            Međutim, bile su to sitne, i relativno lako premostive prepreke u samom popisivanju. Puno su ozbiljnije stvari nastale onda kad bi pojedinci odbili da ih se popiše, ili kad bi zapriječili popisivaču da obavi svoj posao prijeteći mu fizičkom silom. Tako sam naletio na stan u kojem su stanovali podstanari, zaposlenici obližnjeg restorana. Nisam ni krenuo s popisivanjem, a u stan je uletio gazda restorana, te mi kazao da momentalno izvolim napustiti prostoriju, što sam, naravno, i učinio. Onda me je – pa, skoro bih rekao – prepratio do te svoje krčme, gdje mi je dao podatke, ali samo o sebi i svom ocu. Na moje pitanje o troje radnika koje drži kao podstanare, odgovorio mi je da su oni prijavljeni drugdje i da su tamo popisani – iako su mi sami radnici rekli, naravno, dok su to još mogli, da nisu nigdje popisani – te da ih nemam što ja popisivati. I inače je bilo dosta problema s podstanarima, koji su u nekoliko navrata pokazivali da se boje gazdā, tvrdeći da se najradije ne bi popisali. I drugi slučaj s gazdama i podstanarima je bio sličan. Naime, naišao sam na zgradu s osam stanova i u njima su stanovali isključivo podstanari. Popisao sam samo tri stana i ukućane u njima, svi ostali su me ili izbjegavali ili se opravdavali da im gazda ne dopušta popisivanje. Kasnije sam čak dobio i telefonski poziv od gazde kuće sa zahtjevom da stanem s popisivanjem. Njegovim riječima: “Ajde, bogati, popisao si tri stana, što će ti više?”. “Ali moram sve, to mi je posao”, otpovrnem ja. “Nema više nikoga, u ostalim stanovima su skladišta. I da te više nisam tamo vidio”, završi gazda i prekine vezu. Vrlo se vjerojatno radilo o tome da gazde podstanare često drže neprijavljene, te da popis smatraju potencijalnom opasnošću koji bi mogao dovesti do toga da im porezna ili neka druga financijska institucija sjedne za vrat.

…i psima

            Osim nervoznih najmodavaca, drugi ozbiljni neprijatelj popisivaču je –  oštar pas. Na jednu adresu danima nisam uspijevao doći, jer je kuću čuvao Medo, “umiljati” buldog od kojih dvadeset kilograma, koji bi svaki puta kad bi se ja pojavio na ulici ispred zgrade veselo  zamahao repom, prodorno zalajao i skočio na ogradu. Svakako je tražio igru, ali moja je nepovjerljivost ipak bila jača. Sve je trajalo dok jednom prilikom nisam nabasao na vlasnika kuće koji je primirio zaigranog Medu i tako meni dozvolio da obavim popis.

            Riječ je o gradskom naselju izgrađenom i nastanjenom većinom devedesetih godina prošlog stoljeća, i to dominantno izbjegličkim stanovništvom iz zapadnih dijelova susjedne Bosne i Hercegovine. Uglavnom je riječ o mladim obiteljima s dvoje i više djece, svi su redom bili Hrvati-katolici, ostalih nacionalnosti iz regije bilo je u zanemarivo malom broju, baš kao i pripadnika drugih vjeroispovijesti. Stanovnika izjašnjenih kao ateisti praktički nije bilo. Ali, naselje je i dom određenom broju ljudi doseljenih iz zemalja istočne Europe i Azije. Po broju su prednjačili Kinezi, koji su me uvijek dočekivali ljubazno, ali s vrlo malim znanjem hrvatskog ili bilo kojeg drugog jezika osim kineskog. Sporazumijevali smo se tako da bi me neki od ukućana snimio na mobitel i preko google prevoditelja dešifrirao moje pitanje. Naišao sam i na jednu obitelj iz Ukrajine. Gospođa je doselila sa svojima prije godinu i pol i odlično je govorila hrvatski, ali joj to nije pomoglo da nađe posao. Zanimljivo je bilo to da joj je suprug bio akademski školovani slikar i kipar. Trbuhom za kruhom došao je u Zagreb i sad tu radi kao keramičar, naime, lijepi pločice po kupaonicama stanova u zagrebačkim novogradnjama.

            Naletio sam i na kolegu enumeratora iz Kube. Naime, Kubanac mi je odmah rekao da je isti popisivački posao i on radio u Havani i dodao: “Začudio sam se kad sam vidio da se i ovdje provodi takav popis. Mislio sam da je to karakteristično samo za socijalističke zemlje”. Od ostalih koje sam sretao i popisivao bilo je Albanaca, Roma i Makedonaca, koji su, zanimljivo, u rubriku državljanstvo nerijetko upisivali “bugarsko”. U naselju ima i Sirijaca, Libanonaca, Talijana i Nijemaca.

            Bilo je, dakako, i nepovjerljivih ljudi. Neki me ne bi pustili u stan, pa sam popis obavio na stepeništu. Jedni me nisu pustili ni u zgradu, pa sam popis obavio preko portafona. Treći su pak žurili i pitali bi li imao što protiv da intervju obavimo u automobilu. Naravno, da nisam imao ništa protiv. S jednima sam popis obavio u obližnjoj gostionici, s drugima na klupi ispred škole, a s trećima na pljusku, držeći u jednoj ruci kišobran, a u drugoj notebook, jer me vlasnik nije puštao u zgradu “za moje dobro”, jer je unutra vladala korona. Jedan me pustio u stan, ali je konspiratološki odbijao davati informacije o sebi, jer da “mi” o njemu već ionako sve znamo. Meni iza leđa je radio televizor i na programu je, posve u skladu sa zavjereničkim raspoloženjem stanara i atmosferom koja je vladala u dnevnom boravku, išla emisija “Na rubu znanosti”.

Život u garaži

            Jednog dana dok sam prolazio ulicom kvarta za koji sam bio zadužen, na biciklu me sustigne čovjek u svojim šezdesetim godinama i zamoli me da dođem do njegove adrese i da popišem i njegovu familiju. Ja odgovorim da ću to svakako učiniti i izrazim čuđenje kako mi se moglo dogoditi da sam preskočio njegov kućni numer, kad sam susjedne brojeve već ranije bio obradio. Muškarac mi se samo nasmiješio i rekao: “Vidjet će te kad dođete zašto ste me previdjeli”. Sljedećeg dana dođem pred dogovoreni kućni broj i vidim da je posrijedi ulaz u garažu. I doista, tročlana obitelj živi u garaži zgrade, na nekih šezdesetak kvadrata, bez osnovnih uvjeta za život, bez kupaonice i bez grijanja. Ispostavi se da je gospodin branitelj, ali bez ostvarenih braniteljskih prava, da ima zdravstvenih problema i da su socijalne i ostale službe u njegovom slučaju ozbiljno zakazale. Pruža mi papire u kojima stoje njegove molbe za reguliranje statusa, ja ih pogledam i znam da mu ne mogu pomoći. Zna to i on. Bio je to najdrastičniji slučaj siromaštva na koji sam naišao, i kad bih bio statistički ciničan, mogao bih zaključiti da siromaštva u tom kvartu, kad gledamo u postotku, i nema previše.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Život ne staje zbog demencije

Na skali brige i njege o bolesnima, demencija je na prvome mjestu po težini. Brinući se godinama o majci, naučila sam puno o vrijednostima o kojima nikada ni ne razmišljamo. Uzimamo život zdravo za gotovo. Ali kada svjedočite kako osobnost i um voljene osobe nestaje u magli demencije, to promijeni i vas.

Mislim na bolje. Često me pitaju kako to mogu izdržati. Ljubav i odanost jedino su uporište u svakodnevnoj borbi sa životom. Jer život ne staje zbog demencije.

Svaki dan je novi izazov i nikada ne znate kako se obična, jednostavna situacija može zakomplicirati.

Iz mojega iskustva ono što provjereno štiti od sloma živaca su „ružičaste naočale“. U drami pronaći nešto smiješno, okrenuti nesreću u sreću. Prije bih pomislila kako su to prazne floskule. Ali, upravo to spašava gotovo svaku nemoguću situaciju.

Majka je slomila ruku, a mene je uhvatila panika. Demencija mijenja i osjećaj bola i uopće svijest o samome događaju. Nekako smo došle do hitne pomoći. Odmah sam objasnila da je mama dementna kako bi u startu spriječila neugodnosti. Čekaonica puna ljudi, mama uopće ne zna što se događa. Liječnik nas prozove vrlo brzo i njemu šapnem da je mama dementna. On odmah promijeni način ophodnje i pita ju što joj je. Zašto je ruka tako natečena. A ona ispali ko iz topa: znate, upiknula me osa. Doktor se nasmije i pita kako je bila velika ta strašna osa. Mama pokaže bome pozamašne centimetre. Liječnik izađe sa nama van (što inače ne radi) i jako glasno pred svim ljudima kaže ostalim liječnicima; dajte ovu gospođu koju je napala ogromna osa ODMAH obradite. Cijela čekaonica se počela smijati, sestre i doktori. Svi su na tren zaboravili na svoju bol. Mi smo bile ekspresno gotove. A moglo je biti i obratno. Zahvaljujući dobroj energiji, smijehu i pozitivi situacija je postala podnošljiva. Tada sam shvatila da se dementnoj osobi treba naprosto pridružiti u njenom svijetu.

Jednako je važno poraditi i na empatiji i ustrajnosti u stvaranju emocionalne veze. Ima teških dana kada se raspoloženje mijenja od tuge do ljutnje, zbunjenosti, zabrinutosti…

I tada se uvijek iznova pitam da ja obolim od demencije kako bi željela da se netko brine o meni. Voljela bih imati nekog anđela koji bi imao beskrajnog strpljenja, razumijevanja, u koga bih imala povjerenja. Netko tko bi slušao jedno te isto bez pogovora i sa smješkom, ponavljao bezbroj puta istu rečenicu, kao „molim te, moraš skinuti pidžamu ili jedi, jedi…

Jedno sunčano poslijepodne odvela sam mamu na izlet u eko selo.

Kakva ju je radost obuzela dok smo se vozili. Čudila se svemu živome… I meni izmamila osmijeh. Tako malo treba. Smijale smo se, pričala sam viceve, pjevušile uz radio. Uživala je promatrati ljude s djecom i psima. Šetale smo, brale poljsko cvijeće, a kada smo pronašle zgodnu tratinu, rasprostrla sam dekicu i donijela našu malu košaricu sa kolačima i termosicu sa kavom. Sreća je doslovce bila nemjerljiva. „Tako si draga i tako mi je lijepo s tobom“, kaže moja majka. Ima li veće nagrade?

Sa demencijom treba živjeti, a ne patiti od nje.  

Izuzetno je važno znati i imati stalno na umu da se ne možete svađati sa dementnim osobama. Za njih vrijede drugačija pravila komunikacije. Kada su uplašeni, agresivni, zbunjeni, ne prepoznaju vas, ne razumiju ni riječi – ne okrivljujte ih.

Sve je to dio svakodnevice, međutim, razgovor ne mora biti težak. Jedna stvar mora biti jasna: Ne možemo vratiti ljude s demencijom u naš svijet! Umjesto toga, moramo promijeniti našu komunikaciju, pri čemu emocionalni oblici komunikacije postaju sve važniji. Primjetila sam da su zarazni signali govora tijela, mimike lica. Kada je majka na rubu suza iz meni nepoznatih razloga, ako se ja počnem smijati ona se odmah preobrazi i prati moje reakcije. Na kraju se smijemo. Najbolje kada ju počnem škakljati. Raspoloženje se promijeni za 360 stupnjeva. Jednom sam pala i puknuo mi je mišić u potkoljenici što mi je natjeralo suze na oči. Mama je sjela kraj mene, plakala sa mnom i gladila mi kosu.

Majčinski osjećaj, izgleda, niti demencija ne može ubiti.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva. Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.

Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije (4)

Razgovor s prof. dr. sc. Snježanom Mrđen, demografkinjom s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru

Ne, mi ne izumiremo

Ovako je odgovorila naša sugovornica prof. dr. sc. Snježana Mrđen, demografkinja s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru na naše pitanje o stalnim alarmiranjima o demografskim manjkovima i depopulacijskim trendovima u Hrvatskoj. Sa zadarskom stručnjakinjom još smo razgovarali i o projekcijama kretanja broja stanovništva u nas u narednom periodu, o  migracijskim tokovima, zatim o multikulturalizmu i o jednoj pomalo zaboravljenoj, ali i nadalje interesantnoj temi – o mješovitim brakovima.

Kad ste prije više od 15 godina objavili rad o projekciji stanovništva Hrvatske do 2031. godine na jednom ste mjestu zaključili da će do pada broja stanovništva u tom periodu sigurno doći, ali ne ispod četiri milijuna. Sada vidimo da prema nekim izjavama struke možemo očekivati pad od otprilike desetak posto u odnosu na popis iz 2011. godine, odnosno da bi popis pokazao da nas je manje od četiri milijuna. Što je to što u svom radu iz 2004. godine niste mogli predvidjeti, a što je utjecalo na to da depopulacija bude izraženija nego što ste očekivali?

Da, u prosincu 2004. godine, na skupu Instituta Annales Pilar koji je održan u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest, pod naslovom Demografski razvoj, stanje i perspektive Republika Hrvatske, održala sam predavanje Projekcije stanovništva Hrvatske do 2031. godine, a poslije sam objavila još dva rada o istoj temi. To nisu bile prognoze nego projekcije. Projekcije pokazuju koliki bi bio broj stanovnika kada bi se ostvarile varijante hipoteza, a koje su se, dijelom ostvarile.

Zašto prije 17 godina nisam mogla predvidjeti da će u Hrvatskoj 2021. godine biti manje od četiri milijuna stanovnika, ako tako pokaže ovaj posljednji popis? Odgovor je kompleksan i ovisi o više elemenata. Počet ću redom. Kada se izrađuju projekcije, odredi se bazna populacija, a to je meni bilo procijenjeno stanovništvo Hrvatske prema starosti i spolu na dan prvog siječnja 2001. godine. Tada je to bio posljednji održani popis stanovništva i projekcije se uvijek rade nakon popisa. Dakle, rezultati projekcija su prvo ovisili o polaznoj starosnoj strukturi 2001. godine, a zatim o postavljanju osam hipoteza o budućem razvoju s obzirom na vrijednosti tadašnje tri komponente (fertilitet, mortalitet i migracije). Naravno, one su imale drugačije vrijednosti od sadašnjih i u vezi s tim su se radile hipoteze projekcija.

Potrebno je napomenuti da projekcije stanovništva ne znače onaj opseg i onu strukturu stanovništva koje će se stvarno i dogoditi, već onu koja je manje ili više vjerojatna u zavisnosti od pretpostavljenih promjena nataliteta, mortaliteta i migracija. Projekcije daju odgovor o tome kakva bi populacija bila ako bi se određene pretpostavke ostvarile. One se, međutim, ne bave i pitanjem hoće li se one i ostvariti. Projekcije su zbog toga uvijek ispravne, samo, naravno, hipoteze moraju biti u okvirima realnih pretpostavki.

Utjecaj na depopulaciju imala je kriza iz 2008, ulazak Hrvatske u EU i pandemija

Iz rezultata tadašnjih projekcija napisala sam da, prema srednjoj varijanti hipoteza, koja se obično uzima kao najvjerodostojnija, broj stanovnika ne bi 2031. godine bio ispod 4 milijuna, Međutim, prema dvije od osam varijanti projekcija, i to onih koje ne uključuju migracije, 2031. godine u Hrvatskoj bi živjelo manje od 4 milijuna stanovnika. Odnosno, prema ostvarenju niske varijante fertiliteta bez migracija, broj stanovnika bi 2021. godine iznosio 4.057.773, što je za 21.418 više nego što je procijenjen broj stanovnika za 1. siječnja 2021. Državnog zavoda za statistiku.

Prilikom postavljanja hipoteza o migracijama pošlo se od pretpostavke da će se početkom 21. stoljeća status izbjeglih, prognanih i raseljenih osoba riješiti te da će se migracije smanjivati i s vremenom poprimiti obilježja mirnodopskog razdoblja. Slične stavove iznijeli su i autori projekcija nama susjednih zemalja (Srbije i Crne Gore), gdje je pretpostavljeno da će obje te države postati područje s većim brojem doseljenog nego odseljenog stanovništa.

U jednom svom radu iz 2004. godine o projekcijama navodim da “pri postavljanju hipoteza treba uzeti u obzir činjenicu da je Hrvatska tranzicijska zemlja i da su moguće promjene koje zasad ne možemo predvidjeti”.

Postoje dva faktora koja tada nisam mogla predvidjeti. Prvi je taj što se tada nije moglo predvidjeti, jest financijska kriza 2007-2008. koja je zahvatila cijeli svijet pa tako i Hrvatsku, što je utjecalo na smanjenje fertiliteta te konačno i na ukupan broj stanovnika. I drugi faktor, to je veliko iseljavanje mladih iz Hrvatske nakon što je Hrvatska postala članica Europske unije. Naime, ulazak Hrvatske u članstvo Europske unije, u čijem sam procesu i sama sudjelovala kao savjetnica u Misiji Hrvatske u Bruxellesu od 2005. do 2009., pratio je optimizam da će se situacija u zemlji poboljšati što se tiče političke i društvene atmosfere, a osobito pravosuđa i gospodarstva, te da će to biti država koja će dati određenu nadu mladim ljudima.

Nisam pretpostavila da će doći do velikih iseljavanja, poput onih iz zemalja istočne Europe kad su postale članice Unije 2004. i 2007. godine, a koje su do tada uglavnom bile zatvorene zemlje. Smatrala sam da će stanovništvo okolnih zemalja u regiji doseljavati u Hrvatsku. To su i pokazivali podaci DZS prema kojima je od 2001. do 2004. godine u Hrvatsku prosječno godišnje doseljavalo oko 20 tisuća osoba, a oko osam tisuća je bilo iseljenih. Tek je 2009. godine zabilježen veći broj odseljenih nego doseljenih i tako je ostalo do danas, a osobito se intenzivirao nakon ulaska Hrvatske u EU, od 2014. godine. Ovdje treba napomenuti i da je hrvatsko stanovništvo iz BiH, koje je činilo polovicu imigranata u Hrvatskoj, dobilo hrvatsko državljanstvo te je radije izabralo odlazak na rad u zemlje zapadne Europe nego u Hrvatsku, zbog njezine nepovoljne gospodarske situacije.

Iz navedenoga proizlazi da je znatno teže postaviti hipotezu o smjeru i intenzitetu migracijskih kretanja, nego o fertilitetu i mortalitetu koje je mnogo jednostavnije predvidjeti za idućih nekoliko desetljeća.

Na dijasporu se ne može računati

I da zaključim: poslije postavljenih projekcija potrebno je provesti revizije. Tako je UN do sada napravio 27 revizija svojih projekcija. Posljednja je bila 2019, a bit će i ove godine (2021.) čiji će se rezultati objaviti u proljeće 2022. Ne mijenjaju se hipoteze, ali se mijenjaju vrijednosti u pogledu fertiliteta, mortaliteta i migracija, ovisno o situaciji. Sigurno je da će se u ovogodišnjoj reviziji uzeti u obzir i efekti uvjetovani pandemijom COVID-19.

Je li problem depopulacije u Hrvatskoj moguće riješiti dopuštanjem izraženijeg doseljavanja migrantskog stanovništva, jer, očito, prirodni priraštaj neće biti dovoljan da osigura dovoljno radne snage u budućnosti i dovoljno onih koji plaćaju porez? I o kojim bi se tu migrantima radilo, onima iz bližih zemlja ili onima iz daljih zemalja?

Neke moje kolege demografi u posljednje vrijeme govore o imigraciji, odnosno doseljavanju stanovništva iz drugih zemalja, kao o rješenju depopulacije u Hrvatskoj. I ranijih godina to se navodilo kao moguće rješenje, ali se uglavnom mislilo na dijasporu, i to onu koja je otišla u Južnu Ameriku početkom 20. stoljeća i emigraciju 70-ih godina dvadesetoga stoljeća. Ja sam još 2004. godine jedina iznijela stajalište kako ne možemo računati na dijasporu i da će doći do useljavanja najprije stanovništva iz zemalja u regiji, a zatim azijskog i afričkog stanovništva, što nije bilo baš dobro primljeno. Kada se govori o dijaspori koju sam spomenula, tu se radi o trećoj, pa čak i četvrtoj generaciji, koja je rođena na drugom kontinentu. Možda može biti sporadičnih dolazaka mladih, ali samo kako bi posjetili i upoznali zemlju svojih predaka i ništa više od toga.

Na vaše pitanje o tome može li se doseljavanjem riješiti problem prirodne depopulacije i nedostatka radne snage, odgovorit ću opet iz rezultata projekcija, ali ovaj put iz novijeg rada za koji je početna godina bila 2020. Taj rad, Projekcije stanovništva Hrvatske do 2060. godine, predstavila sam u okviru Hrvatskog geografskog društva – Zadar u studenome ove godine.

Izdvojit ću jednu od pet varijanti projekcijskih hipoteza, a to je varijanta intenzivne imigracije. Ona je izrađena po uzoru na polazne hipoteze objavljene u studiji UN-a iz 2000. godine, a radi se o tzv. replacement migration. Odnosno, ta varijanta projekcija pokazuje koliki bi trebao biti migracijski saldo da se neutralizira negativan prirodni prirast. Za Hrvatsku bi za ostvarenje pretpostavki po toj varijanti migracijski saldo trebao biti pozitivan, naravno, i iznositi nešto više od 15 tisuća i to već 2025. godine te da se tako zadrži kroz cijelo projekcijsko razdoblje, do 2060. godine. Iako je riječ o analitičkoj varijanti projekcija i gotovo nerealno ostvarivoj, ova projekcijska varijanta je vrlo zanimljiva jer pokazuje da bi, u slučaju ostvarenja pretpostavki, Hrvatska i prema toj varijanti, kao i prema ostale četiri varijante, 2060. imala manje stanovnika nego 2020. godine, točnije tri milijuna 890 tisuća. Dakle, ni u slučaju velikog priljeva imigranta ne bi bila zaustavljena depopulacija. Sve to pokazuje koliko je ozbiljno narušena starosna struktura stanovništva polazne 2020. godine te da su mogućnosti zaustavljanja nepovoljnih demografskih trendova vrlo ograničene. S vrlo intenzivnim migracijama ti se trendovi mogu samo ublažiti i usporiti. Što se tiče radno aktivnog stanovništva (20-64 godine), 2020. godine ono je činilo 60 posto  ukupne populacije Hrvatske ili 2 milijuna 424 tisuće osoba. Jedino bi prema varijanti intenzivne imigracije sve do 2060. godine bila zadržana brojka iznad 2 milijuna radno aktivnog stanovništva.

Naš je svijet nemoguće zamisliti bez doticaja različitih kultura

Kada se govori o potencijalnim imigrantima koji bi dolazili u Hrvatsku, smatram da bi, ukoliko bi se poboljšala ekonomska situacija u zemlji, već od 2030. godine moglo doći do manjeg povratka imigranata koji su se iselili nakon što je Hrvatska postala članica EU-a. Dakle, radi se o nedavnoj emigraciji. Primjer za to su npr. Češka, Mađarska, Slovačka i Poljska koje su, od emigracijskih zemalja, nakon što su postale članice Unije 2004. godine, postale imigracijske zemlje (npr. Češka 2012. godine, Poljska 2018.). Uz to, vjerojatno bi dolazili i državljani zemalja u regiji prije nego što te zemlje postanu članice Europske unije. Poslije treba računati i s azijskom i afričkom imigracijom. Hrvatska bi tako od 2040. godine mogla postati imigracijska zemlja, ali samo ako se poboljša ekonomska situacija koja će zadržati imigrante, a ne da, kao sada, bude tranzitna migrantska zemlja.

Ovdje bih navela i zanimljiv podatak koji proizlazi iz rezultata projekcija, a koji pokazuje da bi, ukoliko bi se ostvarile pretpostavke srednje varijante, koja se obično uzima kao najvjerojatnija, projicirani bi broj stanovnika Hrvatske 2060. godine iznosio tri milijun i 203 tisuće, što je 257 tisuća manje od broja stanovnika Hrvatske prema popisu iz 1910. godine, kada je iznosio tri milijuna i 460 tisuća.

Ako je riječ o ovim drugima, hoće li to novo stanovništvo, obično neeuropskog i nekršćanskog podrijetla, biti ti koje će podrivati tzv. našu bjelačku i kršćansku kulturu i te tzv. naše vrijednosti?

“Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, gotovo.” Tako počinje roman “Buddha iz predgrađa” suvremenog britanskog pisca Hanifa Kureishija, saga o potrazi za identitetom i odrastanju u obitelji mješovitih rasa, pripadanju i nepripadanju “ovome ovdje ili onome tamo…” Kureishi je i sâm, kao i njegov junak, sin doseljenog Indijca i Engleskinje, rođen u Britaniji. Taj sam roman, kao primjer integracije imigranata u novo društvo, preporučivala svojim studentima kao ispitnu literaturu. Inače, izlazak tog romana potakao je brojne rasprave o pitanju identiteta u britanskom društvu nakon poslijeratne imigracije. Multikulturalizam je danas u toj zemlji postao mainstream, čemu su pridonijeli i autori poput Kureishija i mnogi drugi. Evo, sadašnji gradonačelnik Londona, Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika u Britaniju, prvi je musliman na toj funkciji, na kojoj je prethodno bio Boris Johnson. Ovi primjeri tek su crtice iz velike teme o migracijama koje obilježavaju cijelu ljudsku povijest, od traganja za boljim životom do velikih egzodusa uzrokovanih ratovima i pogromima.

Ovaj naš svijet nije moguće zamisliti bez doticaja različitih kultura, pa tako i onih koju donose imigranti. Ne mislim da kulturu jedne zemlje mogu ugroziti imigranti koji dolaze iz drugačijih podneblja, ne nastaje kultura jednog naroda od jučer do danas, ona se gradi stoljećima i oblikuje identitet zajednice. Ali vjerojatno će se neki elementi kulture koju donose imigranti prožimati, oni koji odgovaraju i zemlji useljenja i useljenicima, što je dobitak za obje strane.

(Ne)oprezno s pitanjem o nacionalnosti

Što se tiče imigranata, prva generacija uglavnom se želi integrirati u društvo u koje dolazi. Naravno, neki se bolje i brže integriraju, a neki sporije i slabije, pa se čak može govoriti i o segregaciji migranata, što ovisi o mnogo elemenata. Ono što je već dokazano u brojnim demografskim studijama, jest da imigranti vrlo brzo poprime iste karakteristike kao domicilno stanovništvo, a ponajprije se to odnosi na fertilitet. Imigrantske obitelji koje se stvaraju u zemlji useljenja manje su od obitelji zemalja iz kojih su došle.

Pitanje popisa stanovništva u nas, a vjerojatno je tako i u drugim zemljama, vrlo je politizirano, i često se svodi na pitanje “koga ima više, a koga manje”. Vukovar je jedan takav primjer, gdje je ispolitiziranost popisa najizrazitija. Mislite li da je popis stanovništva više od puke statistike, i da predstavlja “borbu” između većine (koja time želi učvrstiti suverenu poziciju) i manjine (da ostvare neka prave)?

U onim zemljama gdje nema pitanja o narodnosti, materinskom jeziku i religiji, ne bismo mogli govoriti da je popis ispolitiziran. U popisima država istočne Europe i na Balkanu postavljena su ta tri pitanja, uglavnom stoga što određena prava nacionalnih manjina (sudjelovanje u predstavničkim tijelima i državnoj upravi na svim razinama, obrazovanje na materinskom jeziku itd.) ovise o njihovom broju u ukupnom stanovništvu na razini države i na lokalnoj razini. I Hrvatska također iz svoga popisa ima brojčani podatak o većinskom narodu i nacionalnim manjinama, religijskoj pripadnosti itd, što su bitni parametri za uvid u opću strukturu stanovništva.

Budući da se radi o tri važna pitanja, a napose o pripadnosti određenoj narodnosti, vrlo je važno kako je to pitanje postavljeno u popisnim upitnicima. U to sam se uvjerila na terenu prilikom održavanja popisa stanovništva u Makedoniji, Albaniji, Moldaviji i na Kosovu, na kojima sam sudjelovala u svojstvu promatrača i eksperta Vijeća Europe i Europske komisije, s ciljem da se posebna pozornost obrati na pristup popisivača u vezi s pitanjem narodnosti, religije i materinskog jezika. U Hrvatskoj je u popisu stanovništva 2001. i 2011. godine pitanje o narodnosti bilo poluotvorenog tipa. To znači da je već postojao napisan mogući odgovor Hrvat/Hrvatica i postojala je kategorija Druga narodnost – u tom slučaju popisivač je trebao napisati odgovor koji mu je popisana osoba rekla. U popisu 2011. godine ovim dvjema kategorijama dodana je i treća: Ne izjašnjava se. Kako se radi o vrlo osjetljivom pitanju i vrlo važnom za nacionalne manjine, ovakav tip postavljenog pitanja nije bio dobar jer se odgovor sugerira. U nedavno završenom popisu, vidim, vodilo se računa (slučajno ili ne) o neutjecanju na odgovor te je pitanje o narodnosti bilo tzv. otvorenog tipa, odnosno bez predloženih odgovora/kategorija. Takav je slučaj bio i u svim popisima koji su se provodili u SFRJ.

Libanon bez popisa skoro stotinu godina

Popisi stanovništva predstavljaju jedan od najstarijih, najvažnijih i najpotpunijih izvora demografskih podataka. Oni daju sliku stanovništva jedne zemlje na točno određen datum, tzv. kritični trenutak. Od početka dvadesetog stoljeća bila je praksa da se popisi održavaju u prvoj polovici godine. Međutim, nedavni popis se referirao na datum 31. kolovoza, što je neuobičajeno, jer se u načelu popisi održavaju u mjesecima kada je najmanja aktivnost stanovništva, odnosno kada je najveći broj stanovnika u mjestu stanovanja. Isto tako, nije jasno zašto je vrijeme provedbe popisa počelo dva tjedna poslije referentnog datuma. Po mome mišljenju, popisivanje je trebalo početi 1. rujna. Nadam se da će podaci biti upotrebljivi s obzirom na cijelu navedenu situaciju i k tome pandemiju COVID-19.

Svakako, popisi stanovništva su važni i zbog rezultata koji utječu na neke političke odluke, pa tako i na one vezane za status manjina ili religijsku pripadnost. Problem je kad se te “brojke” agresivno koriste u javnom prostoru u svrhu dobivanja političkih poena, a takvih situacija nismo pošteđeni…

A evo i jedna zanimljivost vezana za popise – ima i zemalja koje desetljećima ne provode popis stanovništva, najčešće kako bi održale status quo u raspodjeli vlasti, na primjer Libanon gdje je posljednji službeni popis proveden davne 1932. godine.  U toj se zemlji politički sustav temelji na raspodjeli vlasti proporcionalnoj demografskoj težini triju konfesija – kršćani, šijiti i suniti.

Bavili ste se i fenomenom etnički mješovitih brakova na našim područjima. Je li to danas nepostojeća stvar, zato jer je bila vezana uz bivšu zajedničku državu, pa je s državom nestao i fenomen ili se ipak i danas može govoriti o tome, ali, možda, na jedan relaksiraniji način, nego, recimo, prije dvadeset i pet godina?

Da, fenomen etnički mješovitih brakova karakterizira bivšu Jugoslaviju, a njezinim nestankom ta se situacija bitno mijenja. U SFRJ, u kojoj je živjelo više od 20 nacionalnosti, udio heterogenih, odnosno etnički mješovitih brakova, od 1950. do 1990. godine bio je u stalnom porastu. Tako je 1950. godine od ukupno zaključenih brakova njih devet posto bilo sklopljeno među partnerima različitih nacionalnih grupa, a 1990. godine taj je udio iznosio 14 posto. Ili, 1950. godine sklopljen je jedan brak između različitih pripadnika nacionalnosti prema jedanaest brakova istih nacionalnosti, a 1990. godine taj je broj iznosio jedan prema sedam. Upravo je te godine, kada se Jugoslavija raspala, udio interetničkih bračnih zajednica bio najviši od kada se prate statistički podaci.

Nakon stvaranja novih država, prvo, promijenjena je pozicija narodnosti. Nastaje razlika između, s jedne strane, većinskog naroda i, s druge, svih ostalih nacionalnosti koje su dobile status nacionalne manjine. Dok su u SFRJ sve nacionalnosti, bez obzira na njihov udio u ukupnom stanovništvu kao i na to u kojoj su republici živjele, imale ista prava zajamčena Ustavom, sada, u novim okolnostima, ta prava za manjine ovise o njihovoj brojčanoj zastupljenosti u ukupnom stanovništvu (zastupljenost pripadnika u Saboru Republike Hrvatske, uporaba jezika i pisma na području jedinica lokalne samouprave, sudjelovanje u predstavničkim tijelima jedinica lokalne samouprave…).

Smanjen broj etnički mješovitih brakova

Ta nova situacija nakon 1991, a koja se odnosi na smanjivanje prava određenim nacionalnostima, uz pogoršane međuetničke odnose kao rezultat rata 1990-ih godina, osobito između Hrvata i Srba, zasigurno je utjecala i na odnose između većinske nacionalnosti i ostalih, što se odrazilo i na broj interetničkih brakova. Tako je u svim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije endogamija postala osnovna karakteristika interetničkih odnosa. Osobito je to vidljivo u Hrvatskoj, i to već od 1990. godine, gdje je više nego u drugim bivšim republikama politička situacija utjecala na razinu interetničkih brakova i na izbor partnera.

Drugo, promijenila se etnička struktura u svim novonastalim državama koja se tiče ukupnog stanovništva. Tako je u Hrvatskoj 1991. godine bilo 78,1 posto Hrvata, a ostalo su činile druge nacionalnosti i one osobe koje se nisu nacionalno izjasnile (prema čl. 170 Ustava i oni koji su izjasnili svoju regionalnu pripadnost). Dvadeset godina poslije, prema popisu 2011. godine, Hrvati su činili 90,4 posto ukupnog stanovništva, a samo 9,6 posto ostale nacionalnosti. Dakle, Hrvatska je postala etnički monolitna i to je utjecalo na smanjivanje broja i udjela etnički mješovitih brakova. Jer, ako bi netko, tko pripada hrvatskoj nacionalnosti, htio sklopiti brak s pripadnikom neke druge nacionalnosti, šanse za pronalaženje partnera su znatno smanjene. Isto to važi i za ostale nacionalnosti, čiji je broj smanjen u odnosu na 1991. godinu. Na primjer, Srba kao najbrojnije nacionalne manjine, 1991. godine bilo je nešto više od 580 tisuća, a 2011. godine manje od 190 tisuća. Povećanje brojnosti povećavalo je kod Hrvata etničku endogamiju, odnosno sklapanje brakova unutar iste zajednice, a kod ostalih nacionalnih manjina je povećavalo egzogamiju, brakove između pripadnika različitih nacionalnosti. Ali, s obzirom na izrazito nizak broj pripadnika drugih nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu Hrvatske, nije moguće povećanje mješovitih brakova na nacionalnoj razini.

U Hrvatskoj je 1990. godine bilo sklopljeno 19 posto (ili 5.311) brakova između različitih nacionalnosti u ukupnom broju brakova, a 2015. manje od 9 posto (ili 1.699). Što se tiče Hrvata, 1990. godine svaki deveti brak bio je zaključen s osobom druge nacionalnosti, a 2015. svaki dvadeset treći. S druge strane, Srbi u Hrvatskoj su 1990. godine svaki treći brak sklopili s pripadnikom druge nacionalnosti, a 2015. to je skoro svaki drugi brak.

Otvorene granice unutar EU – šansa za mlade

Izgleda da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju doprinio samo tome da se intenzivira daljnje iseljavanje ljudi u svijet. Dijaspora se samo povećava. Ili tu možda ne treba previše dramiti, ako znamo da je Hrvatska u smislu iseljavanja i useljavanja oduvijek bila otvorena zemlja?

Osnovni razlog zašto ljudi iz svog mjesta prebivališta odlaze drugdje jest želja i potreba da poboljšaju uvjete života. Hrvatska je oduvijek bila iseljenička zemlja, ali sve do 2009. godine broj iseljenih je bio manji od broja doseljenih. To su službeni podaci koji često ne odgovaraju stvarnosti, jer se određeni broj osoba ne odjavljuje prilikom odlaska iz zemlje.

Migracija uključuje push i pull faktore, odnosno potisne i privlačne. S jedne strane, pristupanje Hrvatske Europskoj uniji omogućilo je slobodno kretanje radnika, otvorilo tržište radne snage i jednostavnije dobivanje radnih dozvola. S druge strane, ekonomska situacija u Hrvatskoj je bila, a još je i sada, vrlo loša. Velik broj mladih je nezaposlen ili pak rade poslove koji ne odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, a mnogi još žive s roditeljima i ne mogu se osamostaliti jer su troškovi stanovanja preskupi. Osim nezaposlenosti, mladima je razlog odlaska i, kako pokazuju ankete, visoka razina kriminala i korupcije u zemlji. Dakle, svi ti faktori pogodovali su iseljavanju mladih iz Hrvatske. Uz to, rekla bih da su stasali mladi ljudi koji su pokretljiviji u odnosu na ranije generacije. U prilog im ide i bolja i jeftinija komunikacija sa svijetom, razvoj tehnologije koja im omogućava stalnu vezu s obitelji u domovini itd.

Jedna anketa u okviru Eurobarometra iz 2010. godine provedena je u svim članicama EU u vezi s namjerom mobilnosti. Na pitanje Planirate li u budućnosti raditi u nekoj drugoj zemlji?, 17 posto od ukupno ispitanih u Uniji odgovorilo je da želi, s tim da udjeli variraju dosta od zemlje do zemlje. Tako je najmanji broj onih koji žele zaposlenje u drugoj državi iznosio samo četiri posto u Italiji, dok je u Danskoj njih 51 posto vidjelo budućnost izvan svoje zemlje. Smatram da su to prirodni procesi i model prema kojemu će se sve učestalije odvijati dinamična kretanja između raznih zemalja, pa tako i useljavanja i iseljavanja u Hrvatskoj. Otvorene granice unutar EU vidim kao niz povoljnih mogućnosti za mlade. 

Procesi kretanja stanovništva u Hrvatskoj nisu katastrofični

Čini li se i vama da su demografi nekako po definiciji donosioci loših vijesti tipa: “Sve nas je manje”, “vlada depopulacija”, “izumiremo”, “nema nam spasa” i sl? Oni kao da su svojevrsni dežurni pesimisti, stalno alarmiraju javnost o lošim i sve lošijim trendovima?

Dobro ste rekli, da, demografi su dežurni pesimisti i to zato jer imaju najtočniji uvid u populacijske trendove koji su lošiji od očekivanih. Međutim, smatram da suvremene procese u kretanju stanovništva u Hrvatskoj ne treba okarakterizirati kao katastrofične, pogotovo ne rječnikom koji sugerira propast i beznađe. Ne, mi ne izumiremo! Istina, smanjuje se broj stanovnika, ali ne izumiremo, kao što ističu neki demografi referirajući se na rezultate projekcija UN-a, prema kojima bi nas do kraja ovoga stoljeća bilo nešto više od 2 milijuna. U pitanju je vrlo dugo razdoblje te su tako dugoročne projekcije neizvjesne. Tko zna što se sve može dogoditi za 90 godina?!

Mi se po demografskim trendovima ne razlikujemo bitno od drugih europskih zemalja i u skladu smo s vremenom koje donosi promjene u tradicionalni način obiteljskog života.

Podrazumijeva se da demografska struka iznosi svoja saznanja o rezultatima istraživanja i na temelju egzaktnih podataka predlaže najučinkovitije populacijske politike. Bilo bi idealno kad bi se takve politike donosile na nacionalnoj razini zajedno s određenim vladinim resorima.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije (3)

Regeneracija imigracijom

            Od više sugovornika s kojima smo kontaktirali radeći na seriji tekstova o aktualnom popisu stanovništva i demografskim kretanjima u Hrvatskoj, dobili smo nedvosmislen, iako pomalo štur i stidljiv odgovor da je imigracija jedini način da se nadoknadi dramatičan pad broja stanovnika u Hrvatskoj koji je na djelu posljednjih trideset godina. Tako naš sugovornik Filip Škiljan, povjesničar i arheolog, kaže da su demografski “negativni trendovi uistinu ireverzibilni ukoliko ne dođe do većih migracija na naše područje”. Istu stvar u više navrata ponavlja i demograf Ivan Čipin. Tako on na jednom mjestu kaže: “Može se dogoditi da se trenutni negativan trend ublaži, ali postoji samo jedan demografski proces na koji se možemo osloniti, a to su migracije. Ne trebamo očekivati neki značajniji porast broja živorođenih koji će anulirati broj umrlih, eventualno se može smanjiti negativni prirodni prirast. Ne možemo ni značajnije smanjiti broj umrlih, ali na migracije država može utjecati. A kako? Ostavljam nositeljima vlasti da o tome odluče.”

Hrvatsko okretanje leđa regiji

            Demografi se slažu da je u Hrvatskoj već tri desetljeća, ako ne i duže na djelu svojevrsna “regeneracija imigracijom”, odnosno da stanovništvo u Hrvatskoj pripada imigracijskom tipu stanovništva. To znači da se stanovništvo obnoviti prirodnim prirastom zapravo više ne može. Primjerice, u istraživanju o demografskim kretanjima grada Zagreba do sličnih zaključaka dolazi i autorica Nada Antić kad u svom radu pod naslovom “Kretanje stanovništva grada Zagreba s posebnim osvrtom na doseljavanje u razdoblju 1991.-2001”  kaže da je glavni grad praktički od početka dvadesetog stoljeća do danas bio izrazito useljenički grad. Osim unutarhrvatskih migracija, posebno su bile izražene migracije u Zagreb iz drugih republika nekadašnje zajedničke zemlje, posebno iz Bosne i Hercegovine. Međutim, problem, ne toliko za Zagreb, koliko za ostatak Hrvatske, nastaje nakon ovog posljednjeg rata kad se prirodni useljenički bazen iz Bosne i Hercegovine polako ali sigurno ispražnjuje, prije svega zato što se migrantski tokovi iz te države preusmjeravaju dalje u Zapadnu Europu, na neki način “preskaču” Republiku Hrvatsku i iseljenička se populacija iz te zemlje, ranije tradicionalno okrenuta prema Hrvatskoj, sve manje zadržava na njezinom ozemlju.

            Gotovo se cjelokupna domaća demografska znanstvena zajednica slaže da će se ovakvi negativni trendovi nastaviti i u bližoj budućnosti. Tako autor Dražen Živić u svom tekstu kaže: “Bez obzira na metodološke razlike koje postoje među pojedinim projekcijama, prije svega s obzirom na različit početni broj stanovnika u projekcijama te različite hipoteze o kretanju fertiliteta i migracije, zajednička im je zaključna ocjena – ukupna će se depopulacija u Hrvatskoj (regionalna razina) i Hrvatske (ukupno) do 2051. godine nastaviti gotovo nesmanjenim tempom, a daljnje starenje stanovništva pritom intenzivirati.” Neki od uzroka za takvu negativnu dinamiku leže u slabljenju useljeničkih tokova i intenziviranje onih iseljeničkih. Rat početkom devedesetih godina i njegove posljedice na neki je način Hrvatsku odvojio od njezinog prirodnog zaleđa, prije svega od Bosne i Hercegovine i Vojvodine.  Istovremeno se iseljavanje iz same Hrvatske, posebno nakon 2013. godine i službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kad su se granice zapadne Europe širom otvorile, samo pojačalo.

Već spomenuti rat i njegove posljedice imaju poseban utjecaj na negativne demografske trendove u Hrvatskoj. Demograf Živić u svom već spomenutom tekstu o ratnim posljedicama na depopulaciju u Hrvatskoj kaže: “Dosadašnja istraživanja demografskih gubitaka u Domovinskom ratu i njihovih posljedica na daljnji razvoj stanovništva i društveno-gospodarska kretanja pokazala su da se ukupni demografski ratni gubitci mogu procijeniti na približno 453.500 stanovnika, od kojih se 4,85 posto odnosi na ratni mortalitet, 2,25 posto na gubitke nataliteta te 92,6 posto na migracijske gubitke kao posljedicu rata… Bez obzira na to što su gubitci života u ratu uvijek najteža ratna posljedica (a odnijeli su približno 0,5 posto ukupnog stanovništva Hrvatske iz popisa 1991. godine), s demografskog su stajališta vrlo veliki migracijski gubitci zapravo ključni ‘ratni’ činitelji ukupne depopulacije u Hrvatskoj između 1991. i 2001. godine. U približno 420.000 iseljenih ‘krije’ se oko 230.000 izbjeglih Srba u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini (stanje u vrijeme popisa u Hrvatskoj, u proljeće 2001. godine) i oko 190.000 emigranata u zapadno-europske i prekomorske zemlje, u kojih je gotovo nemoguće razlučiti ratne od neratnih uzroka iseljavanja.”

Prognanici kao oblik specijalnog rata

Odgovori domaćih stručnjaka, demografa, statističara i sociologa na vanjske migracije kao moguće rješenje za depopulaciju u Hrvatskoj mogu se ugrubo podijeliti na dvije vrste. S jedne su strane stručnjaci koji upozoravaju, istina zasada uglavnom oprezno i neizravno, da bi domaće vlasti morale uskoro razmisliti o useljavanju kao rješavanju za demografske promjene. Neke od njih smo ovdje spomenuli i citirali. S druge strane su oni demografi koji otvoreno ukazuju na negativne strane mogućeg masovnijeg useljavanja stranog stanovništva u Hrvatsku. Demograf Stjepan Šterc je među njima. On u vrijeme velikog migrantskog vala iz Bliskog istoka i sa sjevera Afrike 2015. godine upozorava da “tako veliki pomaci stanovništva na velike udaljenosti nikad u pravilu nisu slučajni. Svi elementi ove tragedije mogli bi upućivati na plan testiranja Europe. Za početak. Potvrdilo se ono što je pred smrt poručio Gadafi, predvidjevši da će preko Libije u Europu dolaziti migranti, a sad se vidi kako bi prisilne migracije u većem broju mogle postati obrazac ugroze, osvajanja i kontrole prostora.”

            On je i inače poznat po vrlo pesimističnim prognozama glede demografske budućnosti Hrvatske, a ništa optimističniji nije ni u vezi s potencijalnim migracijama. U istom intervju na tu temu dodaje: “Migracije su kroz povijest uz vojske mijenjale odnose moći, a bile su i oblik osvajanja, kontrole i zadržavanja teritorija koji su prethodno kontrolirali neki drugi. Seobe stanovništva rušile su carstva, slijedile vojske, kretale pred vojskama i, kad poprime velike brojeve, nije ih moguće zaustaviti. Svako izazivanje velikih, milijunskih migracija može postati moćno oružje osvajanja, a svako zanemarivanje takvih procesa u pacificiranju pojedinih prostora ugrožava druge. Takav je sad primjer na djelu i ne rješavaju ga oni koji su pomak stanovništva uvjetovali, nego drugi koje se poziva na dobronamjernost. Naravno, ta je dobronamjernost, kao uostalom i multikulturalnost, u recentnom primjeru jednosmjerna… Prognanici kao oblik specijalnog rata i kontrole prostora postat će tada prejako oružje jer ne mogu zamisliti koja bi to vojska mogla pucati po tim jadnim ljudima. Krene li takav proces prema Europi, a onda i Hrvatskoj, stvar postaje preozbiljna… U svim tim procesima Hrvatska mora štititi svoj nacionalni interes, ali pokazujući širinu kakvu je imala devedesetih kad je i sama zbrinjavala gotovo 10 puta više izbjeglica i prognanika. Valja pritom imati na umu da Hrvatska ne smije dozvoliti izumiranje i supstituciju domicilnog stanovništva.”

Obični ljudi relaksiraniji od struke

            Za kraj da kažemo da je nedavno objavljeno istraživanje o percepciji azilanata i migranata u Hrvatskoj među studentskom populacijom. U radu pod naslovom “Neprijatelj pred vratima? Ili kako studenti prava iz četiriju najvećih hrvatskih gradova doživljavaju azilante i migrante s Bliskog istoka” analiziraju se stavovi studenata pravnih fakulteta o migrantima s Bliskog istoka i azilantima u Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni metodom ankete sredinom 2019. godine na pravnim fakultetima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku na uzorku od 667 studenata. U radu se analizira kako studenti prava doživljavaju migrante s Bliskog istoka i azilante u Hrvatskoj te smatraju li ih stvarnom ili simboličkom prijetnjom. Rezultati rada govore da ispitanici azilante ne doživljavaju kao neku posebnu prijetnju za hrvatsku kulturu, nacionalno jedinstvo ili stabilnost političkog poretka. Više ih doživljavaju pragmatično, kao moguće opterećenje za porezne obveznike ili kao mogući teret za ekonomski razvoj zemlje. Također, anketirani se studenti u prosjeku ne slažu s time da bi azilanti koji dolaze u RH trebali biti slični domicilnom stanovništvu po boji kože, kao što ni ne smatraju da je poželjno da u RH zatraže azil samo ljudi iz razvijenijih zemalja ili oni koji su po svojoj etničkoj pripadnosti slični hrvatskom stanovništvu. Ispitanici migrante i azilante također uglavnom ne doživljavaju ni kao kriminalce, ni kao teroriste, ni kao prenositelje zaraznih bolesti. Na kraju, može se zaključiti da se obično stanovništvo prema migrantskoj krizi i novopridošlim stanovnicima odnose puno relaksiranije nego neki iz struke koji uporno šire paniku i zabrinute glase.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije (2)

Razgovor s Filipom Škiljanom, povjesničarom, arheologom i znanstvenim savjetnikom u zagrebačkom Institutu za migracije i narodnosti, i koautorom monografije “Nestala naselja u Republici Hrvatskoj”

Bit će nas 400 tisuća manje

Povjesničar Filip Škiljan je koautor ove godine objavljene monografije o depopulaciji u Hrvatskoj. Uz njega autori te zanimljive knjige pod naslovom “Nestala naselja u Republici Hrvatskoj” još su Vlatka Dugački i Lana Peternel. Istraživači u knjizi donose nekoliko neočekivanih nalaza, recimo onaj koji govori da je najviše napuštenih i opustjelih sela u nekim općinama u Primorsko-goranskoj županiji. O problematici raseljavanja i opustjelih naselja, o vjerojatnim rezultatima ovogodišnjeg popisa stanovništva, ali i o drugim danas aktualnim demografskim pitanjima razgovarali smo s Filipom Škiljanom.

Bavili ste se istraživanjem depopulacije u Hrvatskoj. Spomenuli ste i brojna posve pusta sela i naselja u Hrvatskoj. Gdje se najviše nalazi tih sela?

Najviše ‘nestalih sela’ je upravo na području Gorskog kotara, u zonama koje su prometno izolirane, gospodarski nerazvijene i od kuda je iseljavanje počelo još u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Tako je jedna od ‘najopustošenjih’ zona upravo područje Brod Moravica gdje na malom području ima preko deset napuštenih sela. Tijekom posljednjeg rata nestala i brojna naselja srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Promatramo li razloge nestajanja naselja srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj možemo ih podijeliti u nekoliko kategorija. Najčešća kategorija nestajanja tih naselja jesu ratna razaranja u posljednjem ratu. Ratnim razaranjima bila su ponajviše izložena sela u zapadnoj Slavoniji u koja se nakon posljednjeg rata nitko više nije vratio. Radilo se uglavnom i o vrlo izoliranim naseljima na obroncima slavonskih brda u kojima su i prije posljednjeg rata uslijed demografskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu živjeli tek malobrojni stanovnici. Spomenimo samo sela na sjevernim obroncima Psunja koja su stradala u etničkom čišćenju Psunja u zimu 1941./1942. (Bjelajci, Cicvare, Lipovac, Grahovljani i Jakovci) te naselja u zapadnom dijelu Požeške kotline otkuda su Srbi 1991. godine iseljeni i protjerani (naselja Amatovci, Bogdašić, Kamenska, Kamenski Šeovci, Kruševo, Mrkoplje, Vranić, Klisa, odnosno u novogradiškom kraju Golobrdac, Opršinac i Sinlije).

Pražnjenje ratom

U listopadu i početkom studenog 1991. godine u akciji Otkos ispražnjena su sela u okolici Đulovca i Sirača (Bastajski Brđani, Stara Krivaja i Gornji Borki), a u prosincu iste godine sela u okolici Voćina (Lisičine, Kuzma, Dobrić, Đuričić, Popovac) i u okolici Orahovice (Prekoračani i Krasković). I ostala sela u zoni između Slatine, Daruvara i Grubišnog Polja, u kojima danas žive tek pojedinci, bila su 1991. potpuno ispražnjena. Na području Korduna nestalo je nekoliko naselja srpske nacionalne manjine (Sadilovac, Koranski Lug, Rabinja, Jamarje, Selakova Poljana, Gornji Poloj i Novi Dol). Sva naselja su funkcionirala do posljednjeg rata, a nakon akcije Oluja stanovništvo se više nije vratilo. Najteže je prošlo naselje Sadilovac koje je već u Drugom svjetskom ratu demografski stradalo. Naime, ondje su ustaše 31. srpnja 1942. godine poubijali više stotina mještana te na taj način onemogućili daljnji demografski razvoj sela nakon rata. Na Baniji dva su naselja srpske nacionalne manjine nestala nakon posljednjeg rata. Radi se o selima Kobiljak i Gornje Jame. Kobiljak se nalazi izoliran uz granični pojas s Bosnom i Hercegovinom u općini Dvor, na zapadnim obroncima Zrinske gore, dok su Gornje Jame (nacionalno mješovito naselje gdje su Hrvati teško stradali u posljednjem ratu), nedaleko utoka rijeke Gline u rijeku Kupu, bile u vrijeme rata smještene na prvoj liniji fronta. U Lici su nestala tri srpska sela: Kozjak, Drenovac Radučki (u Ličko-senjskoj županiji)  i Duboki Dol (u Zadarskoj županiji). Sva tri naselja nestala su nakon akcije Oluja. Neka su naselja nestala uslijed iseljavanja stanovništva. Takav je slučaj s dva mala naselja u Gorskom kotaru u blizini Vrbovskog (Međedi i Gornji Vukšići). Naselja su nestala zbog prometne izoliranosti u planinskom dijelu nekadašnje općine Vrbovsko. Sličan je slučaj i sa Selakovom Poljanom kod Vojnića te s naseljem Borojevci kod Đakova koje je nestalo nakon potresa 1964. godine.

Što se može očekivati od rezultata upravo završenog popisa stanovništva u Hrvatskoj? Svi već govore o gotovo sigurnom padu ukupnog broja stanovništva.

Prema procjenama profesora Anđelka Akrapa na području Hrvatske će 2021. godine živjeti 3.882.700 stanovnika što je pad od preko 400.000 u posljednjih 10 godina ili pad od 9,5 posto  stanovništva. Ukoliko bi se to dogodilo i Srbima u Hrvatskoj to bi značilo da će njihov broj u narednom popisu biti između 168.000 i 169.000, odnosno za 9,5 posto manji nego u posljednjem popisu. Dakako, kako se radi o starom stanovništvu, za dvanaest godina u prosjeku starijem od prosječnog hrvatskog građanina (53,1 godina je prosječno star Srbin u Hrvatskoj) mortalitet toga stanovništva je veći nego mortalitet prosječnog hrvatskog građanina, a natalitet manji, pa je mogući i veći demografski gubitak u posljednjih deset godina.

U Slavoniji demografski kolaps

U kojim su područjima najveća iseljavanja u Hrvatskoj i koji su razlozi za to?

Demografski najbolje stoje županije Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Zadarska županija, Dubrovačko-neretvanska i Istarska županija. Treba naglasiti da je Slavonija u najgoroj poziciji, odnosno da je iseljavanje iz slavonskih županija najintenzivnije u odnosu na druge dijelove Hrvatske.  Depopuliraju i brdsko-planinski predjeli poput Like i Gorskog kotara, ali i otoci. Osim toga, dolazi i do migracija iz ruralnih u urbane zone što ‘prazni’ hrvatska sela. Pojedine općine u Hrvatskoj imale su i imaju i deset puta više umrlih nego rođenih. Takav je primjer između 2003. i 2007. bila Općina Ervenik. Potrebno je također naglasiti da su područja koja su bila pogođena posljednjim ratom demografski potpuno opustošena. Prije ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle, prema popisu iz 1991. godine Srba u Hrvatskoj je bilo 581.663 ili 12,16 posto, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine, dakle nakon rata, broj Srba u Hrvatskoj smanjio se na 201.631 ili 4,54 posto. To smanjivanje se nastavlja i po popisu 2011. godine kada Srba u Hrvatskoj ima 186.633 ili 4,36 posto. Velika većina izbjeglica srpske nacionalnosti nije se vratila u Hrvatsku. Oni koji su se vratili uglavnom su starije životne dobi. Tako su nam demografski devastirana područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmatinske zagore.

Negativni trendovi su nepovratni

Tvrdite da smanjenje broja srpske zajednice u RH kontinuirano traje još od 1971. Koji je razlog da su baš tad krenuli ti trendovi?

U popisu iz 1981. godine se na području Hrvatske, ali i Jugoslavije mnogo ljudi izjasnilo kao Jugoslaveni, pa se jedan dio srpske zajednice u Hrvatskoj izjasnio kao pripadnici jugoslavenske nacije. 1981. godine u Hrvatskoj se Jugoslavenima izjasnilo 379.057 osoba. Činjenica je da je u odnosu na popis iz 1971. u Hrvatskoj bilo 100.000 manje Srba što bi značilo da se jedan dio Srba izjasnio kao Jugoslaveni. Osim toga, već tada je na područjima koja su nastanjivali Srbi u Hrvatskoj bilo mnogo stare populacije, pa je broj pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj počeo opadati.

Koje su perspektive za stanovništvo u Hrvatskoj u sljedećem razdoblju? Svi manje-više govore o negativnim demografskim trendovima, koji da su ireverzibilni.

Negativni trendovi su uistinu ireverzibilni ukoliko ne dođe do većih migracija na naše područje.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.