Kad je 67-godišnjakinja iz Daruvara 2021. godine kliknula na internetski oglas koji je obećavao “brzu i sigurnu zaradu od investicija u kriptovalute”, nije znala da je upravo kliknula na jednu od najčešćih i najopasnijih mrežnih prijevara. Tek nekoliko godina kasnije, kad je ukupno prebacila više od 45.000 eura na različite račune, žena je shvatila što joj se dogodilo: kao i mnogi drugi hrvatski građani, postala je žrtva jednog od najčešćih oblika online prijevara – prijevare od strane lažnih brokera koji obećavaju laganu zaradu na burzama, kriptovalutama i “novim financijskim instrumentima”.

Za razumijevanje ove vrste prijevare važno je pojasniti što je, zapravo, broker? Broker je posrednik između investitora i financijskih tržišta. Njegova primarna uloga je da pomogne investitorima s kupovanjem i prodavanjem financijskih instrumenata – dionica, obveznica, kriptovaluta – ili drugih vrijednosnih papira. Legitimni brokeri su registrirani kod financijskih regulatora, posjeduju licence za rad i potpadaju pod strogi nadzor što čini njihovo poslovanje transparentnim i sigurnim za klijente. U Hrvatskoj, legitimni brokeri trebaju biti registrirani kod HANFA-e (Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga). Međutim, lažni brokeri nisu registrirani nigdje. Oni su sofisticirani prevaranti  koji koriste sve moderne tehnike psihološke obmane i računalnog hakiranja kako bi te privukli, zaveli i otuđili nečiji novac. Često dolaze sa impresivnim web stranicama koje izgledaju kao legitimne – sa profesionalnim dizajnom, preciznima informacijama, često čak i s lažnim dozvolama regulatora za koje koriste ukradene ili krivotvorene logotipe HANFA-e ili Zagrebačke burze.

Kako počinje tipična prijevara od lažnog brokera?

Najčešće sve počinje na društvenim mrežama ili kroz internetske oglase. Žrtva naiđe na oglas koji nudi “bazu za brze dobitke” ili “siguran način da zaradite 30-50% godišnje” od ulaganja. Oglas izgleda profesionalno i često prikazuje fotografije poznatih osoba – političara, glumaca ili pjevača – koji “preporučuju” ulaganje, premda su ta lica bez znanja korištena kao dio prijevare. Žrtva potom klikne na oglas i vrlo brzo je kontaktira “broker”, koji se predstavlja kao stručnjak za investicije. Komunikacija je obično profesionalna i pažljiva – prevaranti će odgovoriti na sva pitanja, vrlo su ljubazni, a često i pokazuju veliko znanje o financijama. Na sve se načine trude izgledati kao legitimni brokeri – koriste sve komplicirane financijske izraze, spominju međunarodne burzovne indekse (S&P 500, DAX, Nikkei) te opisuju “strategije” koje jako brzo mogu dovesti do velikog dobitka. Ključni moment dolazi kada prevaranti mole žrtvu da započnu ulagati s nekim “malim ulogom” – obično negdje između 250 i 500 eura. Kažu joj da se radi o “testnom ulaganju” ili “verifikaciji računa”, da je potrebna “aktivacijska naknada” ili “provizija menadžera”. Žrtva, koja je već intrigirana obećanjem brzog dobitaka, obično bude spremna uložiti taj iznos.

I tu dolazi dio gdje se prijevara počinje razvijati. Nakon što žrtva uplati novac, prevarant joj pokazuje lažnu platformu za trgovanje. Na toj platformi, inicijalna uplata od 250 eura se, prema “izračunima” na računalu (koji su naravno potpuno lažni), pretvara u 5.000, 10.000 ili čak 50.000 eura u samo nekoliko dana. Žrtva tako vidi da se njezino “ulaganje” jako brzo povećava iako ne razumije kako to zaista funkcionira, no psihološka manipulacija je savršena – žrtva “vidi” novac koji “raste”. Nakon početnog oduševljenja što njezin “profit” raste, prevaranti dolaze s novim zahtjevima: kažu da ako želi iskoristiti tu dobit i zaraditi još više treba uložiti dodatnu sumu, obično veću nego što je uložila prvo, ili joj prikazuju neke “propuste” ili “rizike” koji se trebaju pokrivati kroz dodatne uplate. I tako kreće spirala sve većih troškova odnosno uplata potaknutih prividom sve veće zarade.

39-godišnjakinja iz Umaga, o kojoj su domaći mediji izvijestili potkraj kolovoza ove godine,  bila je klasičan primjer tog mehanizma: od početnih malih uplaćenih iznosa, tijekom nekoliko mjeseci  prevaranti su je nagovorili na višestruke uplate koje su u konačnici iznosile više od 80.000 eura. Kako bi je zadržali zainteresiranom, čak su joj isplatili nekoliko tisuća eura kao “dobit” – taj novac je zapravo bio njezin vlastiti novac koji je prevaranti vratili kako bi joj pokazali da je sve “legalno” i da je veliki,”pravi profit” čeka na “sljedećoj razini ulaganja”. U drugom slučaju, 73-godišnjak iz Rijeke je počeo s 3.000 eura, a završio s gotovo 200.000 eura prebačenih na račune prevaranata, jer je sustavno bio uvjeravan da će ostvariti “povrat izgubljenog novca plus dodatno zaraditi”.

Iako je mehanizam isti, prijevare se razlikuju u detaljima ovisno o ciljanoj skupini: prve su  kriptovalutne prijevare. Žrtvi se nude ulaganja u Bitcoin, Ethereum, ili “nove kriptovalute koje će biti sljedeći Bitcoin”. Prevaranti koriste činjenicu da većina ljudi ne razumije kako kriptovalute funkcioniraju i koriste to neznanje kao alat manipulacije. Obično će reći da je “sada pravi trenutak” da se uloži jer bi određena kriptovaluta trebala snažno povećati svoju vrijednost ili da je “nova kriptovaluta” dostupna samo “u ograničenom vremenu”. Druga vrsta su burzovne prijevare. Žrtvi se nude ulaganja u “sigurne” dionice, nekad i hrvatskih kompanija (česte su bile lažne ponude za dionice PPD i INA-e gdje su se nudile “ekskluzivne šanse” za kupnju dionica po “povoljnim cijenama”). Treće su tzv. valutne prijevare, poznatije kao forex, koje su bile aktualne još prije petnaestak godina: Žrtvi se nudilo ulaganje na deviznom tržištu, često s obećanjima o zaradama od 30-50% mjesečno – što je gotovo sigurna indicija da se radi o prijevari, jer legitimni forex brokeri rijetko dostižu toliku zaradu za klijente. I konačno, nude se i razne “nove investicijske prilike”: prevaranti često izmišljaju novu vrstu ulaganja ili “novu platformu” koja je “samo za odabrane ljude” i koja može donijeti “nevjerojatne povrate”. Popis je neograničen – all share trading, forex, altcoins, blockchain investicije i tko zna što još sve ne.

Tehnike koje koriste prevaranti

Internetske stranice i aplikacije: prevaranti postavljaju izuzetno napredne lažne web stranice i mobilne aplikacije koje izgledaju kao pravi brokeri. Nerijetko se događa da kloniraju izgled stranica ili aplikacija stvarnih brokera – koriste isti logo, istu boju, isti stil – ali s malo drugačijom domenom. Na primjer, umjesto “brokerA.com” mogu biti “brokerAa.com” ili “broker-a.com”. Većini žrtava ne primijeti razliku sve dok nije prekasno. .

Lažni regulatorni dokumenti: prevaranti često prilažu “dokaze” da su regulirani – lažne certifikate, krivotvorene logotipe HANFA-e ili međunarodnih regulatora kao što su FCA (Financial Conduct Authority) ili SEC (Securities and Exchange Commission). Često koriste i imena legitimnih tvrtki ili regulatora kao što je DNCA Finance Luxembourg, kako bi dodali kredibilnost svojim lažnim zahtjevima.

Menadžeri računa: Nakon što žrtva uloži neki iznos, često joj biva “dodijeljena” specifična osoba koja se predstavlja kao njezin “osobni menadžer računa”. Ta osoba žrtvi redovito šalje “izvještaje” o rastu ulaganja, nudi “savjete” i aktivno nagovara na dodatne uplate. Komunikacija je često veoma profesionalna i pažljiva, što prijevari daje dodatnu, dakako lažnu, kredibilnost.

Lažne platforme za trading: Ključna taktika je da žrtva dobije pristup “privatnoj platformi” gdje može “pratiti” svoj investicijski račun. Ta platforma je u potpunosti lažna – brojevi koji se prikazuju su potpuno fiktivni. Grafikon je programiran da ide gornjom linijom, pokazujući “dobit” iako u stvarnosti ništa od toga nije točno ni stvarno.

No, što se događa kada žrtva u nekom trenutku pokuša povući svoj novac? Onda stvari postanu komplicirane, jer se suočava s različitim izgovorima zašto to nije moguće: “Račun je zamrznut iz sigurnosnih razloga jer je detektirana neuobičajena aktivnost” odnosno hakerski napad, “Trebate uložiti dodatnih 10% kao ‘depozit za povlačenje'”, Sredstva trebaju biti u računu još 30 dana prije nego što mogu biti povučena”, “Trebate platiti poreze” – često od nekoliko tisuća eura – prije nego što sredstva budu dostupna ili ih se uvjerava da trebaju pričekati “bolje tržnišne uvjete da bi povlačenje bilo optimalno”. Ubrzo dolazi trenutak u kojem žrtva shvaća da je prevarena i pokradena, a lažni brokeri misteriozno joj se prestaju javljati.

Tada preostaje tek prijava policiji i suočavanje s bolnom činjenicom da je novac nepovratno nestao i da počinitelji vjerojatno nikad neće biti identificirani niti kažnjeni.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Iduće godine bit će točno 55 godina otkako je jedna hrvatska tvrtka ušla u povijest europske informatizacije. Malo je vjerojatno da će ova obljetnica biti obilježena na dostojan način jer je i malo onih koji se sjećaju da je 1971. godine “Digitron Buje” proizveo prvi džepni kalkulator u Europi. I dok su ga svuda u svijetu zvali kalkulator, mi smo ga zvali digitron – imenom tvornice u kojoj je nastao, pa ga starije generacije zovu tako i danas. Jedan svjedok tog vremena živi u Umagu. Inženjer Vinko Andročec bio je zadužen za mehaniku i bio je u timu koji je u ovom istarskom gradiću proizveo prvi model koji je izašao iz njihova tvorničkog pogona.

Iako živi u samo 10-ak kilometara udaljenom Umagu, Andročec u Buje ne navraća jer ga podsjećaju na slavne dane tvornice koja je početkom 70-ih doživjela strelovit uspon i pokrenula razvoj cijele Bujštine. “Digitron Buje”, danas “Digitron” d.o.o., i dalje djeluje, ali u bitno smanjenom opsegu. Na njihovoj web stranici piše da proizvode i uvoze elektromehaničke digitalne vage, fiskalne blagajne, LED rasvjetu, klimatizacije i ekološko grijanje, te da su ovlašteni servis Državnog zavoda za mjeriteljstvo. Ipak, slavna prošlost više se nikad neće ponoviti.

• Niste me trebali ovamo dovesti. Nisam ovdje bio 15-ak godina, otkad sam otišao u mirovinu, govori Vinko Andročec, kad smo ga zamolili da ga fotografiramo ispred tvornice u kojoj je radio 40-ak godina. 

On i supruga Terezija došli su u Buje kao mladi bračni par iz Zagreba i ostali živjeti u Istri. 

• Rođen sam u Međimurju, u Goričanu, na granici s Mađarskom. I supruga je iz Goričana, ali nas dvoje nismo se upoznali u rodnom gradu, nego u Zagrebu na jednom plesu. Oboje smo došli u Zagreb na školovanje, govori Andročec.

Budući da su oboje bili iz siromašnih obitelji, za svoje školovanje i boravak u Zagrebu morali su se sami pobrinuti.

• Ja sam pohađao tadašnju srednju Prvomajsku – tzv. industrijsku školu. Bila je to strojarsko-tehnička škola, a supruga je pet godina mlađa od mene i ona je završavala ekonomsku školu. Ona se zaposlila u Ilici u “Hospitaliji”, a ja sam u to vrijeme radio u “Tvornici električnih žarulja” u Folnegovićevom naselju i bili smo podstanari. Živjelo se skromno, ali sam ipak od TEŽ-a zatražio stipendiju za daljnje školovanje, što su mi i odobrili. Možda mi je baš ta stipendija odredila život, kaže Andročec prisjećajući se događaja koji mu je mogao promijeniti sudbinu.
• U TEŽ-u sam radio u proizvodnom pogonu, na liniji na kojoj su se u žarulje ugrađivale tzv. žarne opruge od volframa. Bilo je jako puno otpada jer su se žarulje u tom segmentu proizvodnje često lomile. Proizvodna traka bila je čelična. To mi je jako smetalo, razmišljao sam koliko se novca gubi zbog lomova, i sjetio se da bi se taj mehanizam na kojem se u žarulje ugrađivala žarnica i navoj mogao presvući tankim slojem gume. To sam i napravio i škart se odmah smanjio barem za 70 posto. Radili smo na strojevima “Brückner” – bila je to njemačka privatna tvrtka, a jednom prilikom vlasnik je osobno došao provjeriti kako funkcionira njegova linija. Iznenadio se kad je vidio intervenciju na stroju i pitao je tko je to napravio. Pokazali su na mene. Malo sam se i prepao, jer nisam znao kako će reagirati. No, čovjek me pitao jesam li se spreman preseliti u Njemačku jer bi me on odmah zaposlio, govori Andročec.

Ponuda je zvučala primamljivo, ali baš u to vrijeme Radnički savjet TEŽ-a razmatrao je njegovu molbu za stipendiju.

• Rekao sam mu da čekam rješenje o stipendiji i da o tome ovisi moja odluka. Dobio sam stipendiju i ostao. Da sam prihvatio njegovu ponudu, danas bi moj, a i život moje obitelji vjerojatno izgledao drugačije, govori Andročec, a njegova supruga Terezija uskače s opaskom.
• Bio je uvijek vjeran svakoj firmi za koju je radio. Kad je već ispunio prvi uvjet za mirovinu, ostao je raditi i to ga je koštalo manje mirovine. Promijenili su se zakoni i on danas sa skoro 50 godina radnog staža ima manju mirovinu nego ja koja sam otišla na vrijeme. Ali nije me htio slušati, smije se Terezija Andročec, koja je također najveći dio života provela u “Digitronu” radeći kao tajnica generalnog direktora.

Baš kad je Vinko završio studij strojarstva, u novinama je pročitao oglas tada male istarske tvornice.

• Tražili su mlade inženjere i nudili odlične uvjete. Javio sam se na natječaj i dobio posao. Spakirali smo kovčege i došli u Buje koje je tad bilo malo siromašno mjesto, bez dječjeg vrtića, bez veće trgovine… Tvornica je još bila u starom pogonu, u napuštenoj zgradi Vatrogasnog doma, a mi smo počeli živjeti u podstanarskoj sobi, u jednoj privatnoj kući u staroj jezgri. No, ubrzo se sve promijenilo jer se “Digitron” počeo naglo razvijati. Došli su mladi ljudi iz cijele Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, bili smo puni elana, htjeli smo se dokazati na poslu, a na čelu tvornice bio je iznimno sposoban direktor Ante Tomljanović, rodom Zadranin, govori Andročec.

U početku je “Digitron” zapošljavao tek 24 djelatnika, ali Tomljanović je počeo ulagati u Razvojni odjel i proizvodili su različite uređaje, od blagajni, do vaga i vojnih uređaja, pa čak i semafore.

• A onda su na red došli i kalkulatori. Kad se osnovao Razvojni odjel, bilo nas je nekoliko mladih inženjera mehanike, strojara i elektroničara koji smo radili razne inovacije. Putovali smo po inozemstvu i sjećam se da sam u Austriji vidio nešto slično, ali ni približno našem proizvodu. Bio je to pionirski pothvat, a imali smo i u Beogradu predstavništvo i nekoliko inženjera koji su surađivali s nama. Tu u Bujama za elektroniku kalkulatora bio je zadužen moj dragi kolega Jurko Dulčić, inženjer elektronike, koji je u Buje došao iz Rijeke. I tako je nastao prvi moderniji kalkulator nazvan db-801, s nakošenim ekranom. Ja sam bio zadužen za mehaniku, i smatrao sam da bi nakošeni ekran bio pregledniji. Kalkulator je imao četiri osnovne operacije, a čipove smo kupovali iz inozemstva. Kad je krenula serijska proizvodnja, zaposlile su se i stotine žena iz ovog kraja na sastavljanju komponenti. One su bile pedantne i bavile se tim preciznim poslovima. A kad se proizvodnja povećala, morali smo otvoriti i novi pogon u Motovunu, u kojem smo zaposlili još 50-ak žena, priča Andročec o tim danima slave.

Zapošljavanje žena značilo je još jedan prihod u brojnim obiteljima ovog kraja.

• Sjećam se kad smo objavili da smo počeli sa serijskom proizvodnjom kalkulatora, morao sam službeno otputovati u Beograd. Kad sam izlazio iz aviona, na pisti je stajalo 30-ak fotografa i počelo fotografirati. Prepao sam se tih silnih bliceva, počeo sam se okretati oko sebe, misleći da je u avionu i neki visoki državni funkcioner, i da su se zabunili. Ali ne – zapravo su čekali mene jer je taj kalkulator bio doista velik izum za tadašnju Jugoslaviju, a dobili smo i brojne nagrade za industrijski dizajn, govori inženjer koji je bio zadužen za konstrukciju kućišta.

Cijena tog prvog kalkulatora bila je, za tadašnje pojmove, astronomska.

• Za jedan kalkulator mogao se tada kupiti Fićo. Kupovale su ga sve domaće tvrtke, a neki su modeli imali i ugrađenu narukvicu da bi ih se moglo staviti oko ruke kao osiguranje od pada i oštećenja, prisjeća se Andročec.
• Mjesečno se proizvodilo nekoliko stotina komada, a čipove za procesore kupovali smo u inozemstvu. Prvi modeli imali su četiri osnovne operacije – zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje, a kasnije je naš ‘digitron’ postajao sve pametniji – korjenovanje, postoci, razlomci, pa sve do logaritamskih funkcija… U međuvremenu smo napredovali s tehnologijom, pa su se u prosjeku svake dvije godine proizvodili novi modeli, dodavale računske operacije, a na kraju je i novo kućište bilo mnogo tanje i elegantnije, kaže Andročec koji je svjedočio i razvoju samih Buja.
• Naši kalkulatori postigli su uspjeh ne samo na domaćem nego i na inozemnom tržištu. Prodavali su se i u zemljama Istočnog bloka, ali i u Austriji i još nekim zapadnoeuropskim zemljama. Izgradila se nova poslovna zgrada i velik proizvodni pogon, pa je broj zaposlenih narastao na 800. Najviše ih je bilo u proizvodnji, ali imali smo i veliki Razvojni odjel, konstrukcijski odjel, marketing, prodaju, servise i predstavništva u cijeloj Jugoslaviji.  Bila je to stvarno velika i moćna tvornica s odličnim plaćama, govori Vinko Andročec.

Njegove riječi potvrđuju i statistički podaci. Još 1971. godine u Bujama je živjelo 4376 stanovnika, da bi u idućih 10-ak godina broj porastao na skoro 5000 stanovnika. No, treba se zagledati još malo u prošlost. U Bujama je 1948. živjelo nešto više od 8000 stanovnika, ali je Bujština nakon 2. svjetskog rata pripala tzv. Slobodnom Teritoriju Trsta i u iduća dva desetljeća broj stanovnika se prepolovio. Pokretanjem jedne takve uspješne tvornice početkom 70-ih zaustavilo se iseljavanje i Buje su zahvaljujući “Digitronu” u idućih 10-ak godina dobile 600-tinjak novih stanovnika, a Osimskim sporazumom 1975. riješilo se i pitanje razgraničenja s Italijom.

Na pitanje što je presudilo da ostanu živjeti u Bujama, Vinko Andročec odgovara:

• Presudilo je stambeno pitanje. U Zagrebu smo bili podstanari i ništa nas nije vuklo natrag jer smo žena i ja po dolasku u Buje prekinuli podstanarski život. S naglim priljevom novih zaposlenika, “Digitron” je početkom 70-ih počeo graditi trokatnicu sa stanovima za svoje radnike. Tako smo supruga i ja prvi put u životu uselili u naš stan. Nije bio velik, zapravo je bio jednosoban, koji smo  preinakama pretvorili u minijaturni dvosobni da bi djeca mogla imati svoju spavaću sobu. U to vrijeme imali smo već kćer, a onda smo dobili i sina, govori Vinko Andročec koji se 1982. godine preselio s obitelji u obližnji Umag. Stan je postao pretijesan za četveročlanu obitelj, kaže, pa su kupili uređenu parcelu uz koju su dobili i gotov nacrt kuće, kao i svi u tom kvartu. Kuće nisu bile iste, ali su u gabaritima morale biti otprilike iste. Tako se onda promišljao urbanizam… Ipak, Andročecova obiteljska kuća jedina je plave boje.
• Zbog “Dinama”. Uvijek sam bio strastveni dinamovac, smije se Andročec. Dok se vozimo od Umaga prema Bujama i nazad, pokazuje dječji vrtić koji se tih godina izgradio a u koji je išla njegova kći. Malo dalje je i oštarija, koja je njemu i kolegama bila redovna stanica na putu kući.
• Bili su to divni dani. Puno smo radili, ali smo i dobro zarađivali, nosili su nas poslovni uspjesi, družili smo se i izvan radnog vremena, bili smo kao jedna velika obitelj, nabraja Vinko Andročec, a na pitanje kad je tvrtka počela stagnirati, odgovara:
• Nažalost, nakon što je taj fenomenalni generalni direktor Ante Tomljanović poginuo u prometnoj nesreći. Nakon njega strategija tvrtke se promijenila. Sve se manje ulagalo u razvoj vlastite pameti i proizvoda, a nauštrb razvoja, proširio se komercijalni odjel, kupovale su se talijanske pisaće mašine, uvozni proizvodi su se prodavali na našem tržištu, pa je i “Digitron Buje” počeo stagnirati i na kraju propadati. To je dovelo do toga da su nekoć veliki proizvodni pogoni s vremenom pretvoreni u skladišne prostore koji se sad iznajmljuju drugim tvrtkama. Drago mi je da “Digitron” d.o.o. i dalje posluje, dobro je da postoji, ali to više nije tvrtka koja nosi ovaj kraj. Da nije Tomljanović poginuo, vjerujem da bi “Digitron Buje” i ostao velika tvornica, uvjeren je koautor prvog hrvatskog i europskog kalkulatora.

I Tomislav Talan, dopredsjednik Udruge Retro-Info za očuvanje informatičke baštine, i informatički stručnjak, tvrdi da je kalkulator iz Buja bio nevjerojatni doseg tehnologije. Uoči otvaranja izložbe u Bujama 2023. godine, za portal istra24.hr novinaru Zoranu Angeleskom tad je rekao da je kalkulator db-800 napravljen prije svih europskih kalkulatora. “Prije Sinclaira, Olympie, i to odmah nakon SAD-a i Japana, ali zato prije Rusije. Tek tri-četiri mjeseca nakon db-800 napravio ga je Sinclair, i to s istim čipom koji je imao 5000 tranzistora. To danas zvuči smiješno, jer ih suvremeni procesori imaju milijune”.

Na pitanje prati li i danas nove tehnologije, Vinko Andročec kaže da pokušava.

• Razvoj tehnologije danas juri strelovitom brzinom, pa više ni ja često ne razumijem kako nešto funkcionira. Ako me pitate je li to dobro, naravno da jest. Nove tehnologije unapređuju čovječanstvo, ali mislim da ipak čovjek mora strojevima ostati gazda.

Završavamo razgovor jer ga čekaju nove obaveze. Sve donedavno bio je aktivan u Teniskom klubu Umag, igrao je i nogomet.

• Više ne igram, ali zato igraju moj sin i unuk, a ja sam njihov vjerni vatreni navijač koji ne propušta ni jedan meč.

Na zamolbu da mi otvori album i izvadi fotografije iz najdražih dana svoga života, odgovara:

• Mislite da ih imam? Pa, nemam ni jednu. Tko se onda slikao? Nismo mislili da radimo nešto za povijest. To je bila naša uobičajena svakodnevica. Nemam više ni svoj primjerak digitrona, dao sam ga u Muzej. Danas imam kalkulator u mobitelu.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Hrvatska je postala europski kuriozitet u najgorem mogućem smislu – istovremeno smo država u kojoj se kradu najveći iznosi iz europskih fondova po glavi stanovnika, ali i zemlja iz koje stiže najveći broj prijava građana o prijevarama s EU novcem. U 2024. godini čak 458 prijava hrvatskih građana o krađi europskog novca stiglo je do Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO), što je apsolutni rekord među svim članicama Europske unije.

Ovaj paradoks savršeno oslikava duboke podjele u hrvatskom društvu – dok jedan dio građana bezobzirno pokušava pronaći načine za krađu europskog novca, drugi dio ih aktivno prijavljuje nadležnim tijelima. Možda je to i razlog zašto Hrvatska, unatoč svim skandalima, i dalje ostaje jedna od najvećih korisnica europskih fondova – od ulaska u Uniju 2013. godine primili smo nevjerojatnih 22,29 milijardi eura, a u europski proračun uplatili svega 5,86 milijardi eura.

A brojevi su zaista dramatični: Ured europskog javnog tužitelja trenutno vodi 80 aktivnih istraga u Hrvatskoj s procijenjenom štetom od 373 milijuna eura. Samo u prošloj godini otvoreno je 48 novih istraga s procijenjenom štetom od dodatnih 130 milijuna eura. To znači da se gotovo pola milijarde eura pokušalo ukrasti iz europskih fondova samo u slučajevima za koje postoje konkretne istrage – vjerojatna stvarna brojka značajno je veća.

Od nade do korupcije: Kako su europski fondovi postali zlatni rudnik za prevarante

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji trebalo je biti početak novog poglavlja – prilika za modernizaciju infrastrukture, jačanje gospodarstva i smanjenje razvojnih zaostataka u odnosu na zapadnu Europu. U financijskom razdoblju 2014.-2020. Hrvatskoj je iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova bilo dostupno ukupno 10,73 milijarde eura, što je bio nevjerojatan iznos za zemlju s manje od četiri milijuna stanovnika.

No umjesto da postanu pokretač razvoja, europski fondovi brzo su se pretvorili u mamac za sve vrste prevaranata. Razlog je jednostavan – riječ je o ogromnim količinama novca koje se raspoređuju kroz složene administrativne postupke, često bez dovoljno učinkovitog nadzora. Za razliku od hrvatskog proračunskog novca koji se već desetljećima pomno nadzire, europski fondovi predstavljali su “novi teritorij” s manje iskustva u kontroli i sprječavanju malverzacija.

Najčešći obrasci prijevara postali su gotovo rutina: lažno prikazivanje površina u poljoprivredi, krivotvorenje dokumentacije o potresnim štetama, manipulacija postupaka javne nabave kroz sukob interesa, prikazivanje neobavljenih radova kao završenih projekata. Jedan od najgorih slučajeva bio je onaj kada je grupa osoba krivotvorila dokumentaciju o oštećenjima od potresa te tako “zaradila” gotovo 1,76 milijuna eura europskih sredstava namijenjenih pomaganju stvarnim žrtvama prirodnih katastrofa.

Anatomija sistema: Tko sve treba čuvati europski novac?

Sustav nadzora europskih fondova u Hrvatskoj izgleda impresivno na papiru, ali je u praksi pokazao brojne rupe kroz koje prolaze prevaranti. Središnja agencija za financiranje i ugovaranje (SAFU) trebala bi biti glavni čuvar – ova agencija osnovana 2007. godine upravlja s više od 5,1 milijarde eura u novom programskom razdoblju 2021.-2027. Njezina je uloga odobravanje projekata, praćenje realizacije i kontrola trošenja sredstava.

No sustav je složen i uključuje još mnoštvo aktera: Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU kao upravljačko tijelo, HAMAG-BICRO kao agenciju za mala i srednja poduzeća, Agenciju za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, te nebrojene regionalne i lokalne agencije. Svaki od ovih tijela ima svoje nadležnosti, ali upravo ta fragmentiranost često omogućava prevarantima da “propadnu kroz mrežu” – što jedan ured ne ‘skuži’, možda neće primijetiti ni drugi.

Na europskoj razini nadzor vrše OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara) i EPPO (Ured europskog javnog tužitelja), koji mogu pokrenuti istrage i zatražiti povrat sredstava. OLAF je 2024. godine preporučio povrat rekordnih 871,5 milijuna eura nepravilno potrošenih sredstava na razini cijele Europske unije, dok EPPO vodi ukupno 2.666 aktivnih istraga s procijenjenom štetom od gotovo 25 milijardi eura.

Hrvatski fenomen: Zemlja koja istovremeno vara i prijavljuje

Ono što izdvaja Hrvatsku od ostalih članica Europske unije jest jedinstveni fenomen da se istovremeno ubrajamo među zemlje s najviše prijevara, ali i zemlja iz koje stiže daleko najviše prijava o malverzacijama. U 2024. godini 458 prijava hrvatskih građana stiglo je do europskog tužiteljstva, što je više nego iz bilo koje druge članice EU. Za usporedbu, iz Njemačke – zemlje s 20 puta više stanovnika – stiglo je samo 719 prijava.

Ovaj fenomen možda najbolje oslikava dublju podjelu hrvatskog društva na one koji pokušavaju iskoristiti svaku priliku za korist i one koji aktivno žele spriječiti takve malverzacije. Možda je to nasljeđe prošlosti kada su prijave korupcije često bile jedini način borbe protiv nepravde, ili pak rezultat sve veće svijesti o tome da krađa europskog novca na kraju šteti svima nama.

Najaktivniji su u prijavljivanju građani iz područja s najviše projekata – Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke – što sugerira da iskustvo s projektima iz EU fondova razvija i svjesnost o mogućim malverzacijama. Istovremeno, područja s tradicionalno slabijim institucionalnim kapacitetima često postaju žarišta prijevara jer je tamo nadzor slabiji.

Kreativnost u korupciji: Kako “ne-Hrvati” kradu europski novac

Hrvatska, međutim, nije jedina zemlja u kojoj se kradu evropski fondovi – razlika je možda samo u tome što kod nas često nedostaje kreativnosti i sofisticiranosti. Dok se naši prevaranti obično oslanjaju na jednostavne metode poput krivotvorenja dokumentacije ili lažnog prikazivanja činjenica, kolege iz drugih članica EU ponekad dosežu razine prave umjetnosti.

U Danskoj je tako neki ‘muljator’ uspio dobiti sredstva za skijalište na lokaciji gdje snijeg nije pao desetljećima. Talijanski stomatolog uvjerio je europske evaluatore da može razvijati solarne panele – koristeći sredstva za kupnju 55 luksuznih vozila. Bugarski političar dobio je novac za uzgoj svilenih buba koje nikada nije ni planirao uzgojiti, a u Irskoj su kreativni ‘poduzetnici’ uspjeli prisvojiti sredstva iz europskih fondova za gradnju golf terena u srednjovjekovnom samostanu.

Luksemburg je svjedočio “digitalizaciji” koja se svela na kupnju skupih nekretnina i Rolex satova, dok su u Rumunjskoj europski fondovi korišteni za projekte koji su postojali samo na papiru. Ove prijevare pokazuju da je problem sistemski – gdje god postoje veliki novci s nedovoljnim nadzorom, pojavit će se i oni koji će pokušati iskoristiti situaciju.

Cijena nepoštenosti: Što nas to sve košta?

Prijevare s europskim fondovima nisu samo moralni problem – one imaju i vrlo konkretne financijske posljedice za sve građane. Europska komisija može zaustaviti isplate fondova zemlji u kojoj se događa previše malverzacija, što znači da pošteni projekti ostaju bez financiranja zbog postupaka nepoštenih.

Već sada postoje znakovi da Hrvatska postaje “posebno nadzirana” članica – europski revizori češće dolaze u kontrole, traže se dodatna objašnjenja za projekte, a postupci odobranja postaju sve sporiji i kompliciraniji. Ovo posebno pogađa manje, poštene prijavitelje koji nemaju resurse za navigaciju kroz sve složeniju birokraciju.

Također, svaki euro ukraden iz europskih fondova je euro manje za projekte koji bi stvarno trebali modernizirati Hrvatsku. Umjesto da novac ide u bolničke uređaje, obnovu škola, modernizaciju prometnica ili digitalizaciju javnih usluga, završava u džepovima onih koji su našli način da zaobiđu kontrole.

Što nas čeka: Budućnost borbe protiv europskih prijevara

U nadolazećim tekstovima ovog serijala detaljno ćemo istražiti kronologiju najvećih prijevara s europskim fondovima u Hrvatskoj, analizirati najčešće metode krađe i objasniti zašto baš hrvatski građani prednjače u prijavljivanju malverzacija. Razgovarat ćemo s ključnim akterima – od hrvatskih ministara do europskih tužitelja – kako bismo saznali stvarne pozadine ovog fenomena.

Posebnu pozornost posvetit ćemo pitanju postoji li opasnost da će se zbog velikog broja prijevara u budućnosti smanjiti iznosi dostupni hrvatskoj građani iz europskih fondova. Također ćemo istražiti funkcioniraju li kontrolni mehanizmi te što se može učiniti da se prijevare smanji ili potpuno iskorijene.

Na kraju ćemo pogledati kako se europski novac krade u drugim članicama EU i pokušati odgovoriti na pitanje jesmo li mi stvarno gori od ostalih ili smo možda samo poštenjiji u otkrivanju malverzacija od nekoga tko ih pokušava sakriti.

Ova serija nastoji odgovoriti na jedno ključno pitanje: može li Hrvatska istovremeno biti zemlja s najviše prijevara europskih fondova i zemlja s najvećim brojem građana koji te prijevare prijavljuju ili je jedan od ova dva fenomena možda lažan? I što to govori o nama kao društvu – jesmo li postali narod koji istovremeno najviše krade i najviše prijavljuje krađu?

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

U našem narodu postoji stara izreka “tko se jednom opekao na vrućoj juhi, puhat će i na hladnu”. No čini se da se ta mudrost ne odnosi na financijske prijevare – generacija za generacijom, Hrvati s nevjerojatnom postojanošću nasjedaju na obećanja o lakoj zaradi, samo što se mijenjaju metode i kanali kroz koje se izvode. Primjerice, upravo je ovih dana objavljeno kako su tisuće Hrvata ostale bez novaca na piramidalnoj prijevari koja se provodila na popularnim Telegram grupama.

Devedesete godine prošlog stoljeća obilježila su teška vremena tranzicije, rata i privatizacije koja je stvorila jedinstvenu priliku bezobraznim pojedincima za stjecanje osobnih koristi. Dok su vlasti i javnost bile okupirani temeljnim potrebama obrane i oslobođenja zemlje, u tom kaotičnom okruženju procvjetali su lanci sreće – hrvatski državljani su u razne “Ponzijeve sheme” uplatili nevjerojatnih 770 milijuna njemačkih maraka, što je bio iznos koji se mogao mjeriti s tadašnjim državnim proračunom.

Kao da iz tih bolnih iskustava nismo ništa naučili, početak novog milenija donio je nove oblike financijskih prijevara. Piramidalne sheme postale su iznimno popularne tijekom 90-ih i ranih 2000-ih godina, a njihov vrhunac stigao je 2010. godine kada je desetak “poduzetnika”, lažno se predstavljajući da trguju devizama preko međunarodnog tržišta Forex, oštetilo nekoliko stotina hrvatskih građana za nekoliko stotina milijuna kuna. Obećavali su im oplođavanje novca na međunarodnom tržištu deviza ili ulaganja u novoosnovanoj austrijsko-britanskoj banci, s minimalnim rizikom i visokim dividendama.

Digitalna revolucija donosi nove prijetnje

Ono što se značajno promijenilo u zadnja dva desetljeća nije sklonost Hrvata prema prijevarama, već su se promijenili kanali i metode. Internet je postao novo poprište za stare igre – obećanja brzih i lakih zarada, samo što umjesto fizičkih susreta i papirnatih uplatnica, sada sve teče kroz digitalne kanale koji omogućavaju prevarantima da ostanu anonimni, da djeluju iz sigurnih utočišta izvan dosega hrvatskog pravosuđa i da istovremeno ciljaju tisuće potencijalnih žrtava.

Statistike koje objavljuje Ministarstvo unutarnjih poslova zabrinjavajuće su. U 2022. godini evidentirano je 1.425 računalnih prijevara, što predstavlja porast od 23 posto u odnosu na godinu ranije. Ukupno je 2022. godine evidentirano 1.864 kaznenih djela kibernetičkog kriminaliteta, što je gotovo 20 posto više nego 2021. godine. Računalne prijevare čine čak 76,4 posto udjela kibernetičkog kriminaliteta, što jasno pokazuje da su postale dominantan oblik digitalne kriminalne aktivnosti.

Ono što je možda još zabrinjavajuće jest činjenica da se uspješno razrješava oko 54 posto takvih nedjela, što znači da u 46 posto slučajeva napadači nisu mogli biti otkriveni. Materijalna šteta počinjena ovim kaznenim djelima hrvatskim građanima samo prošle godine iznosi više od osam milijuna eura prema službenim podacima MUP-a, što se odnosi samo na prijavljene slučajeve – stvarni trošak vjerojatno je značajno veći jer se velik broj prijevara ne prijavljuje iz srama ili neznanja.

Evolucija prevarantskih metoda

Današnji online prevaranti postali su iznimno sofisticirani u svojim pristupima. Za razliku od nespretnih lančanih pisama iz devedesetih, moderne prijevare koriste najnovije tehnologije i psihološke manipulacije. Phishing napadi koriste lažne stranice koje savršeno oponašaju banke, pošte ili popularne trgovine poput Njuškala. SMS prijevare šalju poruke koje naizgled dolaze od poznatih institucija, pozivajući građane da “hitno ažuriraju podatke” ili “plate neplaćene račune”.

Investicijske prijevare postale su najbrže rastući oblik online prijevara, pri čemu prevaranti pozivaju s lažnih hrvatskih brojeva i nagovaraju građane na ulaganja u kriptovalute, dionice ili zlato. Obećavaju brze i sigurne povrate, a žrtvama kasnije lažno prikazuju ostvarenu zaradu kako bi ih naveli na dodatna ulaganja. Kada žrtve požele povući novac, traže se dodatni “porezi” ili “administrativne pristojbe”, a na kraju se prevaranti jednostavno prestanu javljati.

Romantične prijevare predstavljaju možda najperfidniji oblik psihološke manipulacije. Prevaranti stvaraju lažne profile na društvenim mrežama i stranicama za upoznavanje, često se predstavljajući kao atraktivni stranci – američki generali, kirurzi u inozemstvu ili uspješni poslovni ljudi. Kroz mjesece pažljivog “udvaranja” grade emocionalne veze sa žrtvama, a zatim izmišljaju hitne situacije koje zahtijevaju financijsku pomoć – zadržane prtljage na carini, potrebu za kupovanjem avionskih karata ili hitno medicinsko zbrinjavanje. Prije nekoliko dana objavljen je i slučaj prijevare u kojem je prevarant svojoj žrtvi tvrdio da je astronaut u svemiru te da mu treba novac da bi platio kisik bez kojeg ne može preživjeti.

Najranjivije skupine u digitalnom dobu

Koliko god da su bile bolne lekcije iz prošlosti, Hrvati i dalje masovno nasjedaju na internetske prijevare, a u najvećoj su opasnosti dvije ranjive skupine. Prva su financijski nepismeni građani, što nažalost uključuje veliki broj Hrvata koji ne razumiju osnove investiranja, kamata ili financijskih instrumenata, pa im je lako prikriti prirodu prijevare iza stručnih termina i obećanja o “sigurnim ulaganjima”.

Druga ranjiva skupina su internetski nepismeni građani, osobito osobe starije životne dobi koje se teško snalaze u digitalnom okruženju. Oni ne prepoznaju znakove lažnih web stranica, ne razumiju kako funkcioniraju digitalni sustavi plaćanja i često nemaju razvijenu svijest o tome da internet može biti opasan prostor. Nedavni slučajevi pokazuju da se među žrtvama romantičnih prijevara nalaze 61-godišnja žena koja je uplatila novac za zrakoplovnu kartu lažnog kirurga i 75-godišnja gospođa iz Pule koja je “jemenskom princu” uplatila više od 50 tisuća eura.

Budućnost borbe protiv digitalnih prijevara

U idućim tekstovima ovog serijala detaljno ćemo analizirati najčešće oblike online prijevara koji pogađaju hrvatske građane, od sofisticiranih investicijskih shema do jednostavnih ali učinkovitih SMS prevara. Istražit ćemo je li hrvatska policija opremljena i educirana za borbu protiv kibernetičkog kriminaliteta, kakvu ulogu imaju financijske institucije u zaštiti svojih korisnika te što mogu učiniti sami građani da zaštite svoje novce i osobne podatke.

Posebnu pozornost posvetit ćemo pitanju financijske i internetske pismenosti – tko je odgovoran za educiranje hrvatskih građana o opasnostima digitalnog svijeta i čini li se dovoljno na tom polju. Također ćemo analizirati može li se povratiti novac izgubljen u online prijevarama i postoje li neki zaštitni mehanizmi koje su dužne pružiti banke i telekomunikacijske kompanije.

Na kraju ćemo ponuditi praktičan vodič za prepoznavanje i izbjegavanje najčešćih online prijevara, jer čini se da je najbolji lijek protiv naivnosti – znanje. Jer iako se tehnologije mijenjaju, ljudska sklonost prema pohlepi i lakovjernosti ostaje konstanta kroz povijest, a jedini način da se zaštitimo jest da postanemo svjesni svojih slabosti i naučimo prepoznavati one koji ih žele iskoristiti.

Ova serija tekstova nastoji odgovoriti na jedno jednostavno pitanje: zašto u doba kada su informacije dostupnije nego ikad prije, kada je svaki Hrvat u džepu nosi telefon povezan s internetom koji može u sekundi provjeriti bilo koju sumanutu ponudu, i dalje toliko građana gubi svoje teško zarađene novce na prijevare koje bi trebalo biti lako prepoznati? Možda je odgovor u tome što se Hrvati, unatoč svim bolnim iskustvima iz prošlosti, još uvijek nadaju da postoji neki čaroban način da se postane bogat brzo i bez napora.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.

Nedavna izjava splitskog gradonačelnika o mogućem raspisivanju referenduma za rušenje stadiona na splitskom Poljudu izazvala je zgražanje stručnih krugova u Hrvatskoj. Ugledni povjesničar umjetnosti prof. dr. Zvonko Maković, ogorčen barbarskim odnosom prema zaštićenom kulturnom dobru, napisao je podulji status na Facebooku i vrijedi ga pročitati u cijelosti.  

Pored ostalog, prof. Maković podsjetio je da je ‘Hajdukov’ stadion projektirao Boris Magaš, jedan od najvećih hrvatskih arhitekata i da je Poljud zbog svog izgleda i konstrukcije jedinstvena građevina u svjetskim razmjerima, pa je zbog toga od 2015. i Zakonom zaštićeno kulturno dobro.

Odnos prema splitskom stadionu, kojeg se nekoć s pravom nazivalo ‘Poljudskom ljepoticom’, samo je zadnji u nizu primjera kako se odnosimo prema svemu vrijednom što je nastalo u Hrvatskoj prije 1990. i na što smo, kao nacija, trebali biti iznimno ponosni.

Poljud je izgrađen 1979. godine povodom prve velike međunarodne sportske manifestacije u tadašnjoj Jugoslaviji. Split je bio domaćin 8. Mediteranskih igara, a za vizualni identitet bio je zadužen tim stručnjaka na čijem je čelu bio hrvatski dizajner Boris Ljubičić. Upravo je on tada prvi put ponudio prepoznatljivi vizual  s tri kruga uronjena u more, a Međunarodni odbor Mediteranskih igara usvojio je Ljubičićevo rješenje logotipa i zastave, pa su oni do danas ostali simbol ove manifestacije.

Magašev stadion na Poljudu i Ljubičićevi krugovi samo su dva primjera koja dokazuju da su u Hrvatskoji i prije osamostaljenja brojni kreativci stvarali prepoznatljive brendove koji su dobivali priznanja u cijelom svijetu. Nažalost, mnogi od tih ljudi već odavno nisu među nama, a oni koji jesu ostali su zanemareni i o njima ne znamo gotovo ništa. U socijalizmu su njihovi uspjesi pripisivani radnim kolektivima, a nakon 1990. više nisu bili zanimljivi medijima i o njima i njihovim djelima ili se nije pisalo ili se pisalo tek usput, od prigode do prigode. Šira javnost jedva da i zna tko je, primjerice, Vinko Andročec, Branko Strinović, Martin Stanković, Oskar Kogoj ili pak Nedjeljko Dragić, a svi su oni svojim djelima pridonijeli prepoznatljivosti Hrvatske u svjetskim razmjerima, a da su kojim slučajem rođeni u Americi, o njima bi se snimali filmovi i pisale knjige.

Wally Olins, danas pokojni mag brendiranja, već je davnih godina bio zabrinut zbog globalizacije te je najavio da će postupno sve na svijetu i svugdje biti isto, baš kao na aerodromima. Naime, svi aerodromi imaju graničnu kontrolu, brojne izlaze prema avionima, standardizirane duty free shopove, staklene kaveze za pušače, restorane koji su gotovo svi isti, pa čak i hrana ima sličan okus.

• Planet će se pretvoriti u veliku zračnu luku, govorio je Olins.

Stoga je prvi uvidio važnost brendiranja ne samo proizvoda, nego i zemalja, gradova, regija kako bi se privukli ne samo turisti, nego i strane investicije.

• Natjecanje između gradova i regija značit će da će se, kao odgovor na homogenizaciju, sve više cijeniti ono što je jedinstveno, iznimno i posebno. Na prilično neobičan način, jedna od najčešćih reakcija na ovu homogenizaciju jest da svugdje diljem svijeta sve više ljudi traži autentičnost, podrijetlo. Jer u svijetu u kojem nitko više ne zna podrijetlo ičega, moramo se nečega držati, znati odakle dolazi. Velike tvrtke kupuju sve više lokalnih brendova i više ne mogu razumjeti što zapravo ljudi oko njih žele. To su dramatične promjene, rekao je Wally Olins vizionarski 2011. godine u intervjuu za grapheine.com.

Jedna mala Hrvatska uključila se u ovu utrku prepoznatljivosti tek nakon osamostaljenja 90-ih, i trebala je uhvatiti korak s mnogo vještijim takmacima s dugom tradicijom brendiranja. Na spomen Italije prvo na što pomislimo su hrana, umjetnost, dizajn, prva asocijacija za Francusku su parfemi i visoka moda, za Njemačku – kvalitetni i pouzdani automobili.

Kad prosječnog stranca pitate što ga asocira na Hrvatsku, ovisno o afinitetima, vjerojatno će odgovoriti: Dubrovnik, Plitvička jezera, Hvar i Luka Modrić. Oni informiraniji dodat će – kravata. OK, ali što je s novijim proizvodima?

Do zanimljivih spoznaja došle su Marina Zrile i Jelena Jakišić Matovina, obje magistre sociologije i stručnjakinje za istraživanje tržišta iz Agencije Ipsos. Prije godinu dana objavile su rezultate BRANDpuls istraživanja „Bitka brendova: Tko izlazi kao pobjednik”,

– Uz pomoć BRANDscore mjere snage branda, koja uzima u obzir 9 brand indikatora, mjereći pritom bihevioralni i emocionalni odnos potrošača prema brandu, napravile smo ljestvice TOP 100 brandova robe široke potrošnje u Hrvatskoj i regiji, među 1200+ istraživanih brandova u svakoj zemlji regije. Rezultati su pokazali da u bitci brandova i dalje vode hrvatski brandovi, tumače Marina Zrile i Jelena Jakšić Matovina.

– Gledano regionalno, u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji preko polovice tržišta top brandova čine njihovi domaći brandovi, prvenstveno oni stariji – plasirani na tržište prije 1990. godine, kažu Zrile i Jakšić Matovina.

Ipak, hrvatski potrošači najodaniji su starim hrvatskim markama. U njihovim košaricama najčešće se mogu naći domaći stari proizvodi koji su nastali prije 1990., a na grafikonu koji su napravile Ipsosove istraživačice 2024. godine, vidi se da u Hrvatskoj čak 65 posto najboljih brandova čine upravo domaći brandovi.

– Pozitivno je da se taj udio nije smanjio u proteklih 10 godina. Još 2013. on je bio za jedan postotak manji – 64%, kažu Zrile i Jakšić Matovina, no upozoravaju da ovaj trend neće ostati isti. Naime, hrvatski brendovi nastali prije 1990. omiljeni su među starijom populacijom.

– Gledano kroz generacije, mladi su ipak skloniji korištenju stranih brandova. Odnosno, što je generacija starija to je veći udio domaćih starih brandova koje koriste, zaključile su istraživačice.

Potvrda je to da brend ne stvaraju samo proizvođači, nego i mi potrošači svojim emocijama. Oni stariji sjetit će se kako su prije nekoliko godina u trgovinama posezali za retro izdanjem čokolade ‘Runolist’ ili, primjerice, ‘Samo ti’ i ‘Volim te’, kao i za Zvijezdinim suncokretovim uljem u retro boci s dizajnom papirnate etikete iz 60-ih. No, dok kod starijih ti proizvodi bude nostalgiju, mlađi prema njima nemaju takav emotivni odnos.   

To je ujedno i alarm domaćim proizvođačima da se stari brendovi moraju  približiti mlađim kupcima i uhvatiti korak s vremenom.

Ako se vratimo strahovanju Wallyja Olinsa da će cijeli svijet izgledati poput aerodroma, kad je riječ o trgovačkim lancima ili shopping centrima u Hrvatskoj, to je već odavno tako. Oni stariji sjećaju se vremena kad se odlazilo u kupovinu u Graz ili Trst i kad smo se tamo osjećali ‘kao u raju’. Danas se taj ‘raj’ nalazi u svakom hrvatskom gradu i selu. I ponuda im je potpuno ista bilo da ste u Rimu, Berlinu, Splitu, Zagrebu, Gospiću, Vinkovcima ili Bujama.

Pa iako domaći proizvodi nerijetko ne zaostaju kvalitetom u odnosu na strane, mlađim generacijama ne ostavljamo nimalo informacija o tome kako su u Hrvatskoj i prije 1990. nastajali neki od brendova koji su obilježili generacije, ili se probili na svjetskoj sceni. Uostalom, ni stariji uglavnom nemaju pojma tko je stvorio Borosane, platnene ženske radne cipele koje su se počele proizvoditi još davnih ’70-ih u kombinatu Borovo u Vukovaru, da bi ih 2009. Lacoste neznatno modificirao i predstavio kao svoj modni hit na Tjednu mode u New Yorku.

Pokušaj da se Borovo Startas tenisice i Borosane revitaliziraju i da se od njih napravi brand usmjeren na mlađu publiku djelomično je uspio zahvaljujući i talijanskom dizajneru Mauru Masarottu kojeg je angažirala tvornica obuće iz Vukovara. Ali pravu priču o zagrebačkom ortopedu, danas pokojnom dr. Branku Strinoviću koji je dizajnirao Borosane, nikad nismo imali priliku saznati. 

Slično je i s Cedevitom. Naš najpopularniji instant napitak nastao je početkom 70-ih kao dodatak prehrani koji se prodavao isključivo u ljekarnama. Imidž Cedevite osuvremenjen je, prilagođen novim generacijama potrošača i prodaje se u mnogim europskim zemljama. Ali o čovjeku koji je smislio multivitaminski napitak Cedevitu jedva da postoji pokoja informacija. Farmaceut Martin Stanković umro je 2012. godine, a o njegovu životu zna se tek da je cijeli radni vijek proveo kao zaposlenik Plive i da je u mirovini živio od skromne penzije. Istovremeno, ako želite saznati kako su nastala dva gotovo identična najpopularnija smeđa gazirana pića na svijetu, dovoljna su dva klika mišem i pred vama će se prostrijeti tisuće internetskih tekstova o nastanku Coca Cole ili najvećeg konkurenta Pepsi Cole s opširnim biografijama njihovih tvoraca – farmaceutu Johnu Stithu Pembertonu koji je smislio Coca Colu i Calebu Bradhamu koji je autor recepta za Pepsi. O njima su u Americi objavljivani i bestseleri.

Slično je i s drugim proizvodima i logotipima koji su nastali zahvaljujući našim genijalnim pojedincima. Hrvatskim milenijalcima i generaciji Z sigurno zvuči smiješno što njihovi roditelji ili djedovi i bake za kalkulator koriste riječ digitron. A sve je krenulo također 70-ih u tada malom i nerazvijenom istarskom selu gdje su dvojica inženjera tvornice Digitron Buje proizvela prvi domaći kalkulator. Jedan je Vinko Andročec, inženjer strojarstva, koji je bio zadužen za dizajn i tehnički dio, a drugi je inženjer elektrotehnike Jurko Dulčić, zadužen za programiranje. Prije 54 godine proizveli su hrvatsko ‘čudo tehnike’ – gotovo istovremeno kad je američka tvrtka Busicom proizvela vrlo sličnu spravu koja je u tehničkoj povijesti upisana kao prvi džepni kalkulator.  

Slično je i s maskotama za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine i Univerzijadu u Zagrebu 1987. godine. Malo je onih koji znaju tko je  stvorio maskotu Adrianu, kao ni da je upravo naš dizajner Boris Ljubičić 1979. stvorio tako upečatljiv logotip Mediteranskih igara da ga od tada kao novi službeni znak koristi Međunarodni odbor Mediteranskih igara, a Ljubičićevo idejno rješenje i danas je zaštitni znak ove sportske manifestacije. Mnogi su zaboravili i na Nedjeljka Dragića koji je nacrtao vjevericu Zagija, maskotu Univerzijade 1987. održane u Zagrebu.

Plašt kolektivnog zaborava jedino je za života donekle izbjegla skromna i tiha inženjerka kemije Zlata Bartl, koja je izumila Vegetu potkraj 50-ih godina prošlog stoljeća. Na ovom proizvodu koji se i danas prodaje u cijelom svijetu, izgradio se koncern ‘Podravka’. Većinu života provela je u Koprivnici, u garsonijeri nedaleko od tvornice u kojoj je radila u laboratoriju i proizvela najpoznatiji začin na svijetu. Tek ’90-ih Zlata Bartl dobila je paket dionica tvornice. Kako nije imala djece, donirala ih je u Fond za studentske stipendije. Prvi veliki intervju u svom životu dala je tek 1995. godine novinarki Sinevi Pasini za ženski magazin ‘Gloria’. Sve do tada njezin osobni uspjeh, kao i u slučajevima njezinih kolega u raznim proizvodnim branšama, bio je skrivan iza imena OOUR-a i SOUR-a  jer u socijalizmu se svaki osobni uspjeh uglavnom pripisivao kolektivu.

Zna li itko danas tko su Gabrijela Kobrehel, Gorjana Radobolja-Lazarevski, Zrinka Tamburašev i Slobodan Đokić? Nakon 90-ih nisu istupali u javnosti iako su 80-ih proizveli i 1981. patentirali sasvim novi iznimno učinkoviti antibiotik azitromicin, kod nas poznatiji pod komercijalnim nazivom Sumamed, koji su stvorili u Plivinu Istraživačkom laboratoriju. Prodavao se u cijelom svijetu, a tek prije 10-ak godina istekla je licencija i od tada se proizvode generičke varijante.

Spomenuli smo samo neke od naših kreativnih, marljivih i talentiranih velikana, a takvih je primjera bilo na desetke. Da bismo ispričali barem dio priče o tim zaboravljenim pojedincima i ispravili nepravdu prema entuzijastima koji su u vrijeme socijalizma doista stvarali srcem a ne zbog novca, pripremamo serijal razgovora s još uvijek živim svjedocima zlatnog doba naše povijesti koju, nažalost, nismo dovoljno iskoristili ni prezentirali domaćoj, a kamoli svjetskoj javnosti. A to je samo nekolicina od desetaka onih koji su također zaslužili da im se naklonimo.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti i slobodan je za korištenje i prenošenje.