“Mislim da su simptomi neke psihičke bolesti već visoko uznapredovali. Nisam stručnjak, ali se radi o određenom koktelu određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije…”. Tako je prije nekoliko godina član Predsjedništva HDZ-a i jedan od najdugovječnijih političara Vladimir Šeks komentirao je ponašanje i komunikaciju hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Svi smo svjedoci da hrvatski političari često sličnim riječima opisuju svoje kolege, najčešće političke oponente, a nekad se čuje da tako političare opisuju i sami građani.

No, mogu li u Hrvatskoj u izbornoj utrci sudjelovati osobe sa psihičkim poremećajima/bolestima? Ima li javnost pravo znati kakvo je zdravstveno stanje – uključujući i psihičko – najviših državnih dužnosnika: predsjednika, premijera i predsjednika Hrvatskog sabora? Postoji li psihološki profil osobe koja se najčešće pojavljuje u politici?

Zagrebačkog psihijatra Krešimira Radića pitali smo ima li u domaćoj politici psihičkih bolesnika: “Dosad mi političari nisu baš dolazili u ambulantu. A neki bi možda i trebali. Međutim, često to zna biti i uvreda ili napad na oponenta, bio je svojedobno i u Hrvatskom saboru slučaj da je jedan političar svom kolegi saborskom zastupniku donio uputnicu, što ipak nije lijep način da ti netko kaže: “Idi liječi se”. No, ozbiljno govoreći, ako ćemo psihičke probleme gledati kroz prizmu funkcionalnosti, većina političara zapravo jako dobro funkcionira i za sebe uspiju stvoriti dosta dobre uvjete za život. Možda je problem u nama, društvu koje glasa za takve, kad nas peti put uspiju prevariti i pokrasti, možda bi nama trebalo dati uputnicu ili nas poslati na promatranje” istaknuo je Radić.

Pitali smo ga i postoje li u hrvatskoj politici osobe koje su zaista psihički bolesne: ” Vjerojatno da. Nekakav dijagnostički razgovor se radi jedan na jedan, ili s obitelji koja će potkrijepiti s nečim više što govori o ponašanju, a ne samo ono što nam pokažu na ekranu. Bilo je i nekih pitanja bi li Donald Trump trebao pokazati svoje papire, prije toga se isto postavljalo i za Joea Bidena, s obzirom na patologiju karakterističnu za dob, kod koje kognitivno funkcioniranje može predstavljati problem. Kod hrvatskih političara postoje neki problemi koji zapravo izviru iz ličnosti i pitanje je sviđa li se nama vidjeti te neke karakteristike ličnosti, svađalačke, osorne ili nepopustljive čak i kada to svima šteti osim meni. Njihova patologija se zrcali na nas i otkriva našu patologiju ili mediji prezentiraju samo taj jedan dio priče pa na tome gradimo svoje stavove i predrasude”.

I dok za hrvatske političare još nemamo pojedinaca koji bi imali jasnu dijagnozu, nedavna pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima ponovno je otvorila temu njegove ličnosti i psihe. Najupečatljivi istup bio je onaj američkog psihijatra i psihoterapeuta Johna D. Gartnera, predavača na prestižnom baltimorskom sveučilištu Johns Hopkins, koji je još 2017. godine za US News kazao kako vjeruje da aktualni američki predsjednik Donald Trump boluje od malignog narcizma. Svjestan toga da krši ‘Goldwaterovo pravilo’ po kojemu psihijatri ne smiju postavljati dijagnozu javnoj osobi bez njezina pristanka i ukoliko je nisu osobno procijenili, John D. Gartner je javno kazao ono s čime se slažu mnoge njegove kolege: ” Donald Trump je opasno mentalno bolestan i po temperamentu nepodoban da bude predsjednik jedne države”, kazao je Gartner, podsjećajući na njegovo ponašanje i ukazujući na sklonost “grandioznosti, sadizmu, agresivnosti, paranoji, impulzivnosti i hiperosjetljivosti na kritiku”.

“Dosad smo vidjeli dovoljno da možemo postaviti dijagnozu. Ovaj je poremećaj neizlječiv i treba ga razlikovati od narcističkog poremećaja ličnosti”, koji karakterizira emocionalna i psihološka fiksacija na samoga sebe, dodao je Gartner. Ponašanje malignih narcisa često se preklapa s psihopatijom i antisocijalnim poremećajem osobnosti. Takve osobe često nemaju obzira ni interesa za moralan odnos i ne osjećaju kajanje zbog svojih postupaka. Mogu biti iznimno inteligentne, blagoglagoljive, šarmantne i nerijetko su na visokim položajima. Ova podskupina karakteristična je po arogantnom i nadmenom držanju te uživa u nadmudrivanju s drugim ljudima.

Priča s Trumpom nije bio prvi slučaj da se u Sjedinjenim Državama raspravlja o mogućoj psihološkoj nepodobnosti kandidata za predsjedničku funkciju. Šezdesetih godina prošlog stoljeća jedan je američki časopis postavio pitanje psihijatrima smatraju li da je tadašnji republikanski kandidat Barry Goldwater psihološki podoban za mjesto predsjednika, a dio ih je odgovorio negativno. Goldwater je kasnije podnio tužbu nakon koje je APA donijela pravilo po kojemu psihijatri ne smiju javno iznositi dijagnozu psihloškog stanja javne osobe ako je nisu osobno procijenili.  

Tog pravila zasad se drže i hrvatski psihijatri, pa izgleda da su izbori jedina brana (ili prilika?) osobama s mentalnim poteškoćama da posve legitimno postanu akteri u domaćoj politici.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

S obzirom da su psihičke bolesti i psihijatrijske bolnice oduvijek bili svojevrsni tabu, u široj javnosti su desetljećima vladale predrasude i mitovi, najčešće povezani s nečim lošim i opasnim. Prvi nešto plastičniji prikaz bio je poznati film “Let iznad kukavičjeg gnijezda” iz 1975. u kojem je Jack Nicholson glumio kriminalca koji je zbog neuračunljivog ponašanja iz zatvora prebačen u umobolnicu. Publici širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, taj je film otškrinuo vrata dotad nepoznatog svijeta i mnogi su svoje stavove i predrasude, svjesno ili nesvjesno, temeljili upravo na elementima iz tog filma. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost filma koji je protokom vremena proglašen jednim od najboljih filmova svih vremena, danas su mnogi suglasni da je taj filmski klasik zapravo imao vrlo negativnu ulogu i stvorio niz predrasuda i generalizacija te pridonio stigmatiziranju na više razina: na negativan način prikazani su brojni psihički bolesnici, metode liječenja i tretman u psihijatrijskim bolnicama, a neki će kazati i da se stigma prelila i na psihijatre, koji su u filmu prikazani vrlo negativno.

Kad je riječ o tretmanu psihičkih bolesti u medijima, negativni oblici prikazivanja mogu se svrstati u tri kategorije: prva je stigmatizacija, koja uključuje predrasude i generalizacije. Najčešće su tako teze da su mentalne bolesti neizlječive, oboljeli su „ludi“, nepredvidivi, bespomoćni, kriminalci, nasilni i opasni po okolinu, a osobe s određenom psihičkom bolešću pokazuju iste simptome i karakterizaciju bolesti. Nadalje, izgledaju neuredno, zapušteno i ekstremno su bolesni i nesposobni upravljati svojim životom. Druga kategorija uključuje iskrivljeno i netočno prikazivanje uzroka i liječenja psihičkih bolesti, psihijatrijskih bolnica i samih psihijatara. Treća kategorija uključuje trivijalizaciju, kad se mentalne se bolesti minimiziraju, pojednostavljuju i prikazuju manje „teškim“ nego što to stvarno jesu ili suprotno – kad ih se preuveličava.

Ipak, proteklih godina mnogo se govorilo i o situacijama kad psihički bolesnici ili hendikepirane osobe dobrovoljno sudjeluju u medijima, prvenstveno kroz različite reality emisije. To se pogotovo dogodilo nakon što je početkom dvijetisućitih diljem svijeta krenulo prikazivanje 24-satnog reality programa “Big Brother”. Istini za volju, gledatelji u Hrvatskoj tada su već bili navikli na svojevrsni reality show, jer je još od 1992. godine na OTV-u prikazivan “Nightmare Stage”, emisija Željka Malnara. Koncipirana kao noćni talk-show, emisija je imala nekolicinu stalnih sudionika, a autor i voditelj emisije često je bio kritiziran da u emisiji iskorištava osobe s mentalnim poteškoćama, hendikepirane i osobe kojima bi umjesto medijske eksploatacije više trebala stručna pomoć.

Premda su proteklih godina reality showovi tipa “Big Brother” izgubili na popularnosti i sve ih je manje, na vodećim televizijskim postajama ostali su neki formati emisija u kojima se pojavljuju obični građani koji traže srodnu dušu ili skidaju suvišne kilograme. Teško je dokazati, ali televizijske produkcije u ponekim su slučajevima dospjele na udar kritika zbog pojedinih kandidata koji, da budemo politički korektni, pokazuju neke elemente neuobičajenog ponašanja. Mnogo bi se dalo reći na tu temu s etičkog stajališta, no realno govoreći televizijske produkcije nisu dužne, odnosno zapravo niti ne smiju od televizijskih kandidata tražiti podatke ili istraživati imaju li neki od njih psihičke bolesti ili neke druge hendikepe.

Kad je riječ o medijskom tretmanu psihičkih bolesti, proteklih godina u Hrvatskoj bilježimo i jedan novi fenomen: da poznate osobe javno govore o svojim problemima i bolestima. Na neki način to je otvorio poznati televizijski voditelj Aleksandar Stanković, koji je napisao knjigu “Depra” i s cjelokupnom domaćom javnošću podijelio svoja iskustva u dugogodišnjoj borbi s depresijom: ” Mi u Hrvatskoj imamo problem, ne razlikujemo loše raspoloženje od kliničke depresije koja je ozbiljna bolest. Možete biti loše raspoloženi, ali to je nešto što brzo prođe, za razliku od kliničke depresije, koja se ne manifestira samo lošim raspoloženjem. Problem je što ljudi ne razlikuju jedno od drugog. Ljudima obično preporuče da izađu, da prošetaju, da budu na svježem zraku, ali to ne pomaže. Nisam sebi postavio dijagnozu, ali sam pretpostavljao da je to neki oblik psihičke bolesti. Poznavao sam jednu psihijatricu, pošao sam kod nje u Zagreb. Psihijatrica mi je rekla da se kod mene radi o srednje teškom stanju depresije. Mentalne su bolesti kod nas stigmatizirane: lako je priznati u Zagrebu da si klinički depresivan, ali, ajde to priznaj u selu! To je puno teže u manjim sredinama. Bilo je nekih ružnih reakcija od javnih osoba jer imaju animozitet prema meni, međutim, te reakcije su bile jako minorne. Nisam imao loša iskustva. Jedan čovjek, kojemu očito nisam drag, javio se tijekom predstavljanja knjige u Koprivnici i rekao mi da imam dobar posao, da sam dobro plaćen, da imam dobro auto te je ustvrdio da sam si to umislio. Jer, on koji ima četvero djece i koji spaja kraj s krajem ne stigne ni pomisliti da ima depresiju! Gomila ga je ušutkala, povukao se! Srećom da nema u obitelji tako nešto, ali ljudima nije zamjeriti jer ne znaju puno o toj temi… Nisam htio da ovo ispadne ‘trendy‘, da ‘bogati plaču‘… Na žalost ili na sreću, mi koji smo poznati, naš se glas dalje čuje… Koristim činjenicu da sam relativno poznat i da o tome mogu govoriti velikom broju ljudi”, poručio je Stanković.

Svoju borbu s depresijom javno je podijelila i pjevačica Ivana Kindl: ” Najveći je problem što ljudi i dalje brkaju depresiju i prolaznu tugu, mnogi još uvijek ne razumiju da je mentalno zdravlje najvažnije da bi funkcionirali u životu. Dok se to skroz ne osvijesti i dalje ćemo biti disfunkcionalno društvo”. I glazbenik Edo Maajka javnosti je otkrio da se godinama bori s napadajima panike, te da je zbog toga svojevremeno zatražio profesionalnu pomoć i bio na terapiji lijekovima. Među posljednjim javnim svjedočanstvima bilo je i ono Damira Kedže, da se liječio na psihijatrijskom odjelu KBC-a Rijeka nakon što mu je dijagnosticiran blagi granični poremećaj osobnosti.

Prije nekoliko dana poznati hrvatski glazbenik Alen Vitasović javno je u televizijskom emisiji “Nedjeljom u 2” progovorio o svojoj ovisničkoj borbi s alkoholizmom te priznao da je zbog toga četiri puta bio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Opisao je i svoje trenutno stanje: “Poznavajući sebe, to je tanka nit. Postoji rizik da ja za pola sata počnem piti jer to je u meni. Ja sam liječeni alkoholičar. To je tanka crta i ja nikada neću biti izliječen. I ja sam svjestan toga. Sad sam u dobrom stanju, ali ne mogu obećati da se sutra to neće dogoditi”. Iskreno je ispričao i koliko je njegova ovisnost u jednom trenutku uzela maha: “Meni su pukle žile u jednjaku. Želudac mi se napunio krvlju. Na tržnici u Puli sam ispovraćao krv i pao u nesvijest. Deset dana sam bio na intenzivnoj. Sjećam se da sam bio u nekom mraku i rekao sam si: ‘Nemoj sad baš tako kao pas umrijeti.’ I nešto sam osjetio što me podiglo. Nakon toga sam išao na rehabilitaciju tri mjeseca”. Na kraju emisije progovorio je i o stigmi s kojom živi: ” Svojevoljno sam išao na liječenja, i bolje da sam to napravio nego da sam padao po cesti. Znam ljude kojima se to događalo i nikad nisu tražili pomoć. Naše društvo dopušta i promovira alkoholizam. Ja sam to na vrijeme shvatio i poduzeo sam neke mjere da to smanjim. Ponosim se time da sam potražio pomoć i uspio dalje raditi. No, mene će ta stigma pratiti do kraja života, uvijek će govoriti da je Vitasović alkoholičar. Bio sam na Rabu s uputnicom, a onda poslije i bez uputnice. I to je moja pobjeda, jer mnogi koji su došli na Rab s uputnicom tamo se višu nisu vraćali bez nje”, zaključio je Vitasović svoje svjedočanstvo.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Na spomen riječi ovisnost proteklih su desetljeća najčešće dolazile asocijacije na alkohol, duhan i marihuanu, odnosno droge. Kako smo već istaknuli u prethodnim člancima, te tzv. tradicionalne ovisnosti nipošto nisu nestale s dnevnog reda, štoviše i dalje zahvaćaju velike brojke u populaciji i predstavljaju ozbiljne zdravstvene i društvene probleme u cijeloj Hrvatskoj. Međutim, tom se nizu sve češće pridodaju nove, tzv. ovisnosti novog doba:  kockanje, Internet, pornografija, kompulzivna kupovina, video igrice, društvene mreže, nove tehnologije… Kako uopće možemo razlučiti što bismo mogli ubrojiti u ovisnosti u kontekstu mentalnog zdravlja? Psihijatar Krešimir Radić daje jednostavan opis tzv. ponašajnih ovisnosti: “To je nešto što radimo, vidimo da nam škodi, oduzima nam jako puno resursa u danu, ne možemo prestati i zbog toga nam pate međuljudski odnosi ili zdravlje”. One, dakle, ne uzrokuju fizičku ovisnost kao primjerice droge, no osobe s ovim vrstama ovisnosti doživljavaju slične štetne posljedice te se kod njih mogu prepoznati simptomi ustezanja kada prestanu sa štetnim ponašanjem. Posljedice uključuju probleme sa spavanjem, uznemirenost, razdražljivost i promjene u ličnosti.

Među takvim ovisnostima proteklih se godina u Hrvatskoj možda najsnažnije povećala ovisnost o kockanju. Nedavno je dr.sc. Davor Bodor, voditelj Dnevnih bolnica za ovisnosti u sklopu Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu, istaknuo da danas u Hrvatskoj imamo od 40 do 50 tisuća ovisnika o kockanju. Po medicinskoj struci, kriterije ovisnosti o kockanju zadovoljava otprilike 2 posto odrasle populacije u Hrvatskoj, što je negdje oko 40.000 ljudi. To su ljudi s ozbiljnim problemima vezanim uz kockanje, no dodatni alarm je podatak da još otprilike 10 posto odrasle populacije, odnosno oko 200.000 naših sugrađana ima neki vid problema u kontekstu gubitka kontrole, pretjeranog trošenja novca i slično. Posebno su zastrašujuće činjenice da iz godine u godinu značajno rastu trendovi maloljetničkog kockanja, ali i kaznenih djela koje se mogu povezati s kockanjem. Primjerice, bilo je nekoliko slučajeva da osoba koja je u nekoj tvrtki zadužena za financije ‘posudi’, točnije pronevjeri novac tvrtke za svoju kockarsku ovisnost. I tu se onda javlja jasno pitanje: možemo li pretjerano kockanje doista tretirati kao psihičku bolest i ima li, primjerice, vlasnik tvrtke pravo na informaciju da njegov zaposlenik koji ima pristup financijama tvrtke ima i problem ovisnosti o kockanju?

Psihijatar Krešimir Radić karijeru je posvetio upravo ovisnostima, a i on kockanje vidi kao veliki problem u Hrvatskoj: ” Otprilike deset posto populacije je pod velikim rizikom da im kockanje postane veliki problem, a za jedan do dva posto to se doista i dogodi. Brojevi su strašni, a pogotovo je to kritično kod mladih. E sad, osobe mlađe od 18 godina ne bi smjele niti imati priliku za kockanje i klađenje, ali to se događa. Postoje tehnike kojima se zaobilaze te zabrane, postoje i ilegalne online kladionice koje ne biraju klijente…  Pogotovo se to događa sve više u posljednje vrijeme, kad zbog inflacije i porasta troškova ljudi traže rješenje kako da zadrže standard ili kako doći do novca za nešto što im treba, a kocka je definitivno krivi način za to. To je najbolji način da se vrlo brzo ostane bez velike količine novca. Moj bivši šef je znao reći da alkohol može uništiti čitave obitelji za dvadeset godina, heroin u roku od dvije godine, a kockanje u nekoliko minuta. Dodatni problem je i vidljivost: vi biste možda i uputili svog prijatelja da potraži stručnu pomoć odnosno antialkoholnu rehabilitaciju, primjerice ako uočite da često pije. Postoje i načini kako prepoznati osobu koja se drogira. No, kocka je jedna vrlo prikrivena ovisnost i to je njezin dodatni problem”, ističe Radić.

Da je problem kockanja u Hrvatskoj sveprisutniji osim struke počeli su ukazivati i neki političari, predlažući zabranu reklamiranja kockarnica i kladionica u medijima ili da ti objekti budu udaljeni barem 500 metara od škola. No, čini se da nacionalna politika nije odveć zainteresirana za stroži tretman kockarnica i kladionica (uostalom, država je vlasnik i Hrvatske Lutrije!), a čini se bi razlog mogao biti – financijske naravi. Naime, dok od posljedica ovisnosti o klađenju istovremeno trpe svi segmenti društva, a posebice zdravstvo i obitelji koji se bave saniranjem i liječenjem tih sveprisutnih oblika ovisnosti, država na klađenju – dobro zarađuje. Po podacima Porezne uprave od poreza i naknada od igara na sreću u državni proračun u 2021. uplaćeno je 190.5 milijuna eura, u 2022. godini 251.1 milijun, da bi prošla godina bila rekordna s 310.7 milijuna eura koji su se slili iz “automata za sreću”.

Psihijatar Davor Bodor iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan Zagreb, subspecijalist alkoholizma i drugih ovisnosti, smatra poražavajućim to što se ovisnost o kockanju fundamentalno različito tretira u odnosu na ostale ovisnosti. Zakonom je zabranjeno reklamiranje duhanskih proizvoda i alkoholnih pića, a o opijatima ne treba trošiti riječi. S druge strane, reklame za kladionice, pogotovo online casina, iskaču na svakom uglu. Bodor upozorava kako je riječ o perfidnim i dobro osmišljenim reklamnim porukama koje u prvi plan stavljaju mogućnost enormnih dobitaka. Takvom načinu mamljenja mušterija jednako su podložni svi slojevi društva, a najporaznije je što su mu izložena i djeca. „Zakonodavac brani otvaranje casina u blizini škola, ali time ne postiže željeni rezultat jer casina se otvaraju u prizemljima ili podrumima višestambenih zgrada, gdje također žive djeca i maloljetnici kojima je privid lake zarade nadohvat ruke“, kaže.

Koliko je klađenje u Hrvatskoj uzelo maha možda najslikovitije potkrepljuju brojke o ogromnom porastu broja prodajnih mjesta za klađenje: dok ih je u Hrvatskoj prije dvadesetak godina bilo 350, danas ih imamo više od 5.500. No, priča o kockanju ni tu ne staje, jer je proteklih godina sve češće online klađenje. A online kladionica na internetu je bezbroj, slabo su ili nikako regulirane, mnoge ni ne potpadaju pod hrvatsko zakonodavstvo, a o zaštiti ili sprječavanju maloljetnika da se upuštaju u kockanje da i ne govorimo.

Tijekom rada na ovom serijalu članaka pokušali smo stupiti u kontakt s nekim ovisnicima o klađenju, kako bismo doznali njihove priče i iskustva. Međutim, to se pokazalo kao nemoguća misija, dobrim dijelom i iz razloga što te osobe sebe uopće ne doživljavaju kao ovisnike. Nekoliko njih istaknulo je da odlaze u kladionice prvenstveno iz zabave i da u tome ne vide nikakav problem. A oni koji su ipak ‘zaglibili’ u problem s kockanjem i klađenjem, iz njega su se pokušali izvući posudbom novca koji ih je odveo u mnogo teže i ozbiljnije probleme – od onih zakonskih do pravog dužničkog ropstva o kojem nisu voljni opširnije govoriti. Kako bi se reklo – pametnome dosta.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

U jednom od članaka iz ovog serijala predstavit ćemo nekoliko primjera poznatih Hrvata koji su o svojim psihičkim problemima odlučili progovoriti javno – putem medija. Premda bi to možda trebalo ilustrirati da psihičke bolesti više nisu tabu ili teška i mučna tema, to ipak nije tako. Istina, o psihičkim poremećajima se danas govori mnogo više nego u prošlosti, no činjenica je da osobe koje pate od psihičkih poremećaja i dalje nisu potpuno integrirane u društvo. Nije rijetkost da okolina pred njih stavlja izazove koji su im ponekad neostvarivi, a to može dodatno pogoršati njihovo stanje. Kako u svakodnevnom životu, mnogi izazovi se pojavljuju i u radnom okruženju.

Ponekad zapošljavanje osoba s psihičkim poremećajem otežava njihova klinička slika, a ponekad i negativni stavovi okoline, netočna uvjerenja i manjak podrške. Čak i nakon što se zaposle na radnim mjestima koja su u skladu s njihovim kompetencijama i mogućnostima, njihova radna uspješnost se često dovodi u pitanje.

Osobe sa psihičkim poremećajem često se suočavaju s isključivanjem iz svijeta rada i teže se nose s poslovnim zahtjevima. To se nerijetko događa jer se od radnika očekuje posvećenost, odlučnost i maksimalan mogući učinak, što osobe koje pate od psihičkog poremećaja nisu u mogućnosti uvijek ostvariti, unatoč želji i volji za radom. Rad se smatra socijalnom determinantom čovjekova zdravlja, zato je važno da osobe s psihičkim poremećajima imaju priliku raditi. Također, zaposlenost za njih ima brojne prednosti poput financijskih dobiti, ali radom se i smanjuje socijalna izolacija, povećava osjećaj osobnog postignuća i svrhe te se jača identitet. Pokazalo se da posao za osobe s psihičkim poremećajem može pozitivno utjecati na povećanje kvalitete života i na smanjenje osjećaja invalidnosti. Općenito, osobe s psihičkim poremećajima žele raditi, što pokazuje podatak da od 55 do 75 posto oboljelih iskazuje želju da se negdje zaposli. Ipak, čak  80 do 90 posto ljudi s psihičkim poremećajima nije zaposleno. Čak i ako su zaposleni, to obično bude na nižim pozicijama, s malim mogućnostima za napredovanje.  

Najveću negativnu ulogu u tome ima stigma, jedna od najčešćih društvenih prepreka vezanih uz psihičke bolesti. Stigmatizacija ili stigma se opisuje kao „proces negativnog obilježavanja osobe ili dodavanja negativnih obilježja na temelju jedne karakteristike koju posjeduje“. Više je dominantnih stigmatizirajućih teza o osobama s psihičkim poremećajima: smatra ih se opasnima, nasilnima i nepredvidljivima, nekompetentnima i nesposobnima za samostalan život, donošenje odluka i rad. Slijede osude koje izviru iz stava da psihički poremećaji nisu legitimne bolesti, pa se takve bolesnike smatra slabićima koji su sami krivi za svoju bolest ili probleme, a često ih se, pogotovo kad je riječ o depresiji, jednostavno smatra – lijenim. U konačnici, mnoge se psihičke bolesnike smatra neizlječivim, a stigmatizirani su i lijekovi, koje se smatra štetnim i nepotrebnim.

Kako se sve to odražava na zapošljavanje? Nedavno je u jednoj Facebook grupi namijenjenoj traženju posla jedna osoba upitala ima li u Hrvatskoj poslodavac koji zapošljava psihički bolesne osobe. Daljnja rasprava otvorila je Pandorinu kutiju neznanja, predrasuda i nerazumijevanja. Naravno da neke psihičke bolesti definitivno onemogućuju bolesnu osobu da bude radno sposobna, no isto tako niz je onih koje nisu zapreka radnim obavezama, no zahtijevaju dodatan trud bolesne osobe ili jednostavno – razumijevanje unutar radne zajednice. Dakako, tu je i etičko, medicinsko i pravno pitanje smiju li odnosno trebaju li kolege na poslu uopće znati da njihov suradnik boluje od neke psihičke bolesti.

Psihijatar Krešimir Radić, voditelj mobilnog tima Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZZJZ-a ,,Dr. Andrija Štampar” na pitanje imaju li poslodavac i ostali na poslu pravo znati da je neki njihov kolega psihički bolestan ima jednostavan odgovor: ” To nije pravo ni poslodavca ni kolega. Upravo to važeći zakoni i pravilnici sprječavaju”. Potom objašnjava zašto je to tako: ” To je zato jer bi se drukčije ponašali prema osobi za koju znamo da ima neki problem, možda bismo mislili da je ona opasnija od ostalih, što je zabluda, pogotovo ako znamo da su osobe s teškim problemima češće žrtve nego da su počinitelji nekog nasilja. Ali poslodavci vole znati takve stvari. Kad bismo imali slučaj poslodavca koji dozna da osoba ima problem, pa onda pokušava toj osobi pomoći  tako da joj da veće pauze, fleksibilnije radno vrijeme, više mogućnosti rada od kuće ili neke druge prilagodbe poput manje zadataka na telefonu a više e-mailova,  ili dulje rokove i slično, to bi bilo zaista dobro. No, na jednog takvog će se vjerojatno naći tri poslodavca koji će gledati kako da psihički bolesnu osobu što prije proglase tehnološkim viškom.  Što se tiče kolega, na jednog koji će pokazati suosjećanje i pomagati dolazi bar tri kolega koji će reći da ta osoba nije bolesna nego lijena, ljutiti se ako otvori bolovanje. Ako imamo stav da je netko loš, onda tražimo i dokaze da si to potvrdimo”, ističe Radić.

Kad je riječ o stigmatizaciji osoba s psihičkim bolestima, njihovim mogućnostima zapošljavanja i općenitom tretmanu na radom mjestu Radić, koji je dvanaest godina radio kao psihijatar u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju “Vrapče” nije pretjerano optimističan: ” Uz dužne iznimke, poslodavci ne žele imati radnika koji ima invaliditet zbog psihičkog problema. U Hrvatskoj postoje zakoni po kojima tvrtka koja ima više od određenog broja zaposlenika nužno mora zaposliti osobu s invaliditetom, ali naši poslodavci često te propise ignoriraju, odnosno radije plate kaznu nego da zaposle osobu s invaliditetom. A osobama sa psihičkim invaliditetom je pogotovo teško. No, ima i pozitivnih primjera i iznimki, postoje hotelski lanci na Jadranu koji zapošljavaju spremačice i sobarice koje imaju psihozu, znam i za tvrtku koja proizvodi kišobrane i koja je zaposlila niz osoba sa psihičkim invaliditetom, ali sve je to samo nekoliko primjera. Bio sam na jednoj razmjeni u Parizu, pa smo ondje saznali da velika francuska kozmetička tvrtka L’Oreal zapošljava osobe sa psihičkim invaliditetom te da čak postoje radni centri gdje se takve osobe osposobljavaju za rad na računalu i za tajničke poslove. Pitanje je postoje li i kod nas takve velike firme koje bi tako nešto napravile, ili strane firme koje to rade u svojim zemljama, bi li bile spremne to napraviti i kod nas”.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Sretan vam predstojeći svjetski dan mentalnog zdravlja! Da, svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine 10. listopada, a pokrenula ga je 1992. godine Svjetska federacija za mentalno zdravlje u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. U ovom serijalu članaka “Jeste li vi normalni?” bavimo se detabuizacijom psihičkih bolesti u Hrvatskoj, pa možda vrijedi započeti na Šprajcov način: kakvo je, po pitanju mentalnog zdravlja, naše stanje nacije?

Počnimo ipak sa svjetskom statistikom: prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, približno jedna od četiri osobe širom svijeta tijekom svog života doživjet će neki oblik mentalnog poremećaja. Trenutačno se procjenjuje da u svijetu od mentalnih poremećaja pati oko 450 milijuna ljudi, no ta se procjena temelji na osobama koje su ušle u statistiku, odnosno koje su zatražile pomoć. Stvarne brojke mnogo su veće, a procjene idu i do brojke od 970 milijuna ljudi u svijetu, odnosno čak jedna od osam osoba.

Kad je riječ o Hrvatskoj, prema podacima iz 2022. godine imali smo registrirano ukupno 824.486 osoba s dijagnozama iz skupine mentalnih poremećaja, pri čemu je osoba, bez obzira na broj eventualnih različitih dijagnoza, registrirana samo jednom. Iste godine registrirano je čak 30.522 hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja, a oni su ujedno bili i vodeći uzrok hospitalizacija u Hrvatskoj s ukupno 858.654 dana bolničkog liječenja. Prema uzrocima, 18.2 posto otpada na mentalne poremećaje uzrokovane alkoholom, 14 posto otpada na shizofreniju, dok udio depresivnih poremećaja iznosi 9,9 posto. Reakcije na teški stres, uključujući PTSP iznosio je 6 posto. Općenito, Hrvati su treći u Europskoj uniji po udjelu oboljelih od kronične depresije.

Za mišljenje o stanju nacije pitali smo i psihijatra Krešimira Radića, koji je dugi niz godina radio u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju “Vrapče”, a odnedavno je voditelj mobilnog tima Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZZJZ-a ,,Dr. Andrija Štampar”. Premda statistike mogu biti zabrinjavajuće ako se promatraju izdvojeno, pitali smo ga kakvi su Hrvati u odnosu na druge nacije. Evo što je rekao: ” Ako bismo govorili po potrošnji lijekova, onda smo dosta zdravi. Ali opet, treba uzeti u obzir i onaj vic koji kaže da nema zdravih, samo nepregledanih, pa je možda stvar i u tome. Po nekim parametrima ipak odskačemo od prosjeka, značajno više koristimo benzodiazepine, to su sredstva za smirenje, pa bi se iz toga možda mogao izvući zaključak da smo nešto živčanija nacija kojoj treba smirenje. No, veća potrošnja benzodiazepina je karakteristična za slabije bogate zemlje, pa možda možemo očekivati da će rastom BDP-a i ta situacija mijenjati. Ako govorimo o potrošnji alkohola, onda smo prosječni u odnosu na ostatak svijeta, ali pripadamo regiji u kojoj se značajno više pije nego u drugim dijelovima svijeta. Ako bismo gledali po ovisnosti o kocki, u zadnjih petnaestak godina je broj kockarnica i kladionica porastao dvadeset puta. Jednostavnog odgovora nema, ali moji kolege zaista imaju puno posla”, zaključuje Radić.

Prema podacima Eurobarometra, čak 89 posto građana Hrvatske izjavilo je da je u posljednjih nekoliko godina bilo događaja koji su negativno utjecali na njihovo mentalno zdravlje. Tih 89 posto Hrvata ističu osjećaj tuge, potištenosti, pretjerane strahove ili brige, nisko samopouzdanje, poteškoće s koncentracijom, socijalno povlačenje i naposljetku gubitak interesa, odnosno užitka u aktivnostima u kojima su prethodno uživali.

S obzirom na takve brojke, na žalost ne čude ni činjenice o jednoj od velikih tabu tema u medijima i javnosti – suicidu. O samoubojstvima se vrlo malo piše i govori, prvenstveno zbog teze da bi to moglo povećati njihov broj, no u kontekstu pregleda mentalnog zdravlja u cijeloj zemlji valja navesti šokantne podatke: svakog dana u Hrvatskoj dvije osobe pokušaju ili izvrše samoubojstvo. Po podacima iz 2022. godine, te je godine u Hrvatskoj izvršeno 529 samoubojstava, a zabilježeno je 734 pokušaja. Posebno su zabrinjavajući podaci da posljednjih godina snažno raste broj izvršenih suicida u dobnoj skupini od 15 do 25 godina.

Kao velik problem psihijatar Krešimir Radić ističe probleme ovisnosti, koji itekako zahvaćaju značajan dio hrvatske populacije: ” Mnogo je ovisnosti, alkohol je definitivno bestseller. Na tome se radi jako malo, to je propust čitavog sustava, iako postoje naznake da je problem s alkoholom doista velik. I to ne samo kod nas, nego u cijeloj Europi. Primjerice, svaka peta smrt mlade osobe, govorimo o pubertetliji odnosno adolescentu, je povezana s alkoholom. Nadalje, kod nas nema ozbiljnijih akcija suzbijanja pušenja, iako je alarmantno da oko 30 posto odrasle populacije puši. Marihuana se dosta banalizira, ali i ona je problem. Na mom sadašnjem radnom mjestu često mi dolaze mladi ljudi koji imaju problem s marihuanom, ali društvo je dosta popustljivo prema toj vrsti droge. Najviše žmirimo kad je riječ o ovisnostima o sredstvima za smirenje, to se čak i ne bilježi. Neki podaci pokazuju da većina ljudi koji koriste sredstva za smirenje u velikoj mjeri imaju za to recept od obiteljskog liječnika ili čak specijalista, dakle potpuno su legalno ovisni, što nam je potpuno prošlo kroz prste. Psihijatri koji su se bavili tradicionalnim ovisnostima su se bavili i opijatskim ovisnicima, dakle heroin i ostalo. U Americi je trenutačno veliki boom sa fentanilom i oksikodonom, ali Hrvatsku to zasad nekako mimoilazi i opijati opadaju kao problem.  Opijatski ovisnici se smanjuju, ali se pojavljuju novi ovisnici koji koriste psihostimulanse, amfetamine i metamfetamine, kokain. Pogotovo je zanimljivo kod kokaina da njegovi ovisnici dolaze iz različitih društvenih skupina. Nekad smo ga pripisivali nekom glamuru, džet setu ili estradi, danas to više nije tako. Imao sam pacijente koji rade u mesnici ili spremačice. Dakle, proširio se izvan krugova osoba s velikim platežnim sposobnostima. Što se tiče pušenja, iz stručnih krugova postoje ideje i inicijative da obiteljski liječnici povedu borbu protiv pušenja, ali oni su već ionako prenapregnuti s količinom posla, imamo ih sve manje jer mnogi odlaze u mirovinu a novih nemamo, pa je ozbiljno pitanje kome će pripasti ta razina intervencije”, ističe Radić.

Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.