Regeneracija imigracijom

            Od više sugovornika s kojima smo kontaktirali radeći na seriji tekstova o aktualnom popisu stanovništva i demografskim kretanjima u Hrvatskoj, dobili smo nedvosmislen, iako pomalo štur i stidljiv odgovor da je imigracija jedini način da se nadoknadi dramatičan pad broja stanovnika u Hrvatskoj koji je na djelu posljednjih trideset godina. Tako naš sugovornik Filip Škiljan, povjesničar i arheolog, kaže da su demografski “negativni trendovi uistinu ireverzibilni ukoliko ne dođe do većih migracija na naše područje”. Istu stvar u više navrata ponavlja i demograf Ivan Čipin. Tako on na jednom mjestu kaže: “Može se dogoditi da se trenutni negativan trend ublaži, ali postoji samo jedan demografski proces na koji se možemo osloniti, a to su migracije. Ne trebamo očekivati neki značajniji porast broja živorođenih koji će anulirati broj umrlih, eventualno se može smanjiti negativni prirodni prirast. Ne možemo ni značajnije smanjiti broj umrlih, ali na migracije država može utjecati. A kako? Ostavljam nositeljima vlasti da o tome odluče.”

Hrvatsko okretanje leđa regiji

            Demografi se slažu da je u Hrvatskoj već tri desetljeća, ako ne i duže na djelu svojevrsna “regeneracija imigracijom”, odnosno da stanovništvo u Hrvatskoj pripada imigracijskom tipu stanovništva. To znači da se stanovništvo obnoviti prirodnim prirastom zapravo više ne može. Primjerice, u istraživanju o demografskim kretanjima grada Zagreba do sličnih zaključaka dolazi i autorica Nada Antić kad u svom radu pod naslovom “Kretanje stanovništva grada Zagreba s posebnim osvrtom na doseljavanje u razdoblju 1991.-2001”  kaže da je glavni grad praktički od početka dvadesetog stoljeća do danas bio izrazito useljenički grad. Osim unutarhrvatskih migracija, posebno su bile izražene migracije u Zagreb iz drugih republika nekadašnje zajedničke zemlje, posebno iz Bosne i Hercegovine. Međutim, problem, ne toliko za Zagreb, koliko za ostatak Hrvatske, nastaje nakon ovog posljednjeg rata kad se prirodni useljenički bazen iz Bosne i Hercegovine polako ali sigurno ispražnjuje, prije svega zato što se migrantski tokovi iz te države preusmjeravaju dalje u Zapadnu Europu, na neki način “preskaču” Republiku Hrvatsku i iseljenička se populacija iz te zemlje, ranije tradicionalno okrenuta prema Hrvatskoj, sve manje zadržava na njezinom ozemlju.

            Gotovo se cjelokupna domaća demografska znanstvena zajednica slaže da će se ovakvi negativni trendovi nastaviti i u bližoj budućnosti. Tako autor Dražen Živić u svom tekstu kaže: “Bez obzira na metodološke razlike koje postoje među pojedinim projekcijama, prije svega s obzirom na različit početni broj stanovnika u projekcijama te različite hipoteze o kretanju fertiliteta i migracije, zajednička im je zaključna ocjena – ukupna će se depopulacija u Hrvatskoj (regionalna razina) i Hrvatske (ukupno) do 2051. godine nastaviti gotovo nesmanjenim tempom, a daljnje starenje stanovništva pritom intenzivirati.” Neki od uzroka za takvu negativnu dinamiku leže u slabljenju useljeničkih tokova i intenziviranje onih iseljeničkih. Rat početkom devedesetih godina i njegove posljedice na neki je način Hrvatsku odvojio od njezinog prirodnog zaleđa, prije svega od Bosne i Hercegovine i Vojvodine.  Istovremeno se iseljavanje iz same Hrvatske, posebno nakon 2013. godine i službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kad su se granice zapadne Europe širom otvorile, samo pojačalo.

Već spomenuti rat i njegove posljedice imaju poseban utjecaj na negativne demografske trendove u Hrvatskoj. Demograf Živić u svom već spomenutom tekstu o ratnim posljedicama na depopulaciju u Hrvatskoj kaže: “Dosadašnja istraživanja demografskih gubitaka u Domovinskom ratu i njihovih posljedica na daljnji razvoj stanovništva i društveno-gospodarska kretanja pokazala su da se ukupni demografski ratni gubitci mogu procijeniti na približno 453.500 stanovnika, od kojih se 4,85 posto odnosi na ratni mortalitet, 2,25 posto na gubitke nataliteta te 92,6 posto na migracijske gubitke kao posljedicu rata… Bez obzira na to što su gubitci života u ratu uvijek najteža ratna posljedica (a odnijeli su približno 0,5 posto ukupnog stanovništva Hrvatske iz popisa 1991. godine), s demografskog su stajališta vrlo veliki migracijski gubitci zapravo ključni ‘ratni’ činitelji ukupne depopulacije u Hrvatskoj između 1991. i 2001. godine. U približno 420.000 iseljenih ‘krije’ se oko 230.000 izbjeglih Srba u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini (stanje u vrijeme popisa u Hrvatskoj, u proljeće 2001. godine) i oko 190.000 emigranata u zapadno-europske i prekomorske zemlje, u kojih je gotovo nemoguće razlučiti ratne od neratnih uzroka iseljavanja.”

Prognanici kao oblik specijalnog rata

Odgovori domaćih stručnjaka, demografa, statističara i sociologa na vanjske migracije kao moguće rješenje za depopulaciju u Hrvatskoj mogu se ugrubo podijeliti na dvije vrste. S jedne su strane stručnjaci koji upozoravaju, istina zasada uglavnom oprezno i neizravno, da bi domaće vlasti morale uskoro razmisliti o useljavanju kao rješavanju za demografske promjene. Neke od njih smo ovdje spomenuli i citirali. S druge strane su oni demografi koji otvoreno ukazuju na negativne strane mogućeg masovnijeg useljavanja stranog stanovništva u Hrvatsku. Demograf Stjepan Šterc je među njima. On u vrijeme velikog migrantskog vala iz Bliskog istoka i sa sjevera Afrike 2015. godine upozorava da “tako veliki pomaci stanovništva na velike udaljenosti nikad u pravilu nisu slučajni. Svi elementi ove tragedije mogli bi upućivati na plan testiranja Europe. Za početak. Potvrdilo se ono što je pred smrt poručio Gadafi, predvidjevši da će preko Libije u Europu dolaziti migranti, a sad se vidi kako bi prisilne migracije u većem broju mogle postati obrazac ugroze, osvajanja i kontrole prostora.”

            On je i inače poznat po vrlo pesimističnim prognozama glede demografske budućnosti Hrvatske, a ništa optimističniji nije ni u vezi s potencijalnim migracijama. U istom intervju na tu temu dodaje: “Migracije su kroz povijest uz vojske mijenjale odnose moći, a bile su i oblik osvajanja, kontrole i zadržavanja teritorija koji su prethodno kontrolirali neki drugi. Seobe stanovništva rušile su carstva, slijedile vojske, kretale pred vojskama i, kad poprime velike brojeve, nije ih moguće zaustaviti. Svako izazivanje velikih, milijunskih migracija može postati moćno oružje osvajanja, a svako zanemarivanje takvih procesa u pacificiranju pojedinih prostora ugrožava druge. Takav je sad primjer na djelu i ne rješavaju ga oni koji su pomak stanovništva uvjetovali, nego drugi koje se poziva na dobronamjernost. Naravno, ta je dobronamjernost, kao uostalom i multikulturalnost, u recentnom primjeru jednosmjerna… Prognanici kao oblik specijalnog rata i kontrole prostora postat će tada prejako oružje jer ne mogu zamisliti koja bi to vojska mogla pucati po tim jadnim ljudima. Krene li takav proces prema Europi, a onda i Hrvatskoj, stvar postaje preozbiljna… U svim tim procesima Hrvatska mora štititi svoj nacionalni interes, ali pokazujući širinu kakvu je imala devedesetih kad je i sama zbrinjavala gotovo 10 puta više izbjeglica i prognanika. Valja pritom imati na umu da Hrvatska ne smije dozvoliti izumiranje i supstituciju domicilnog stanovništva.”

Obični ljudi relaksiraniji od struke

            Za kraj da kažemo da je nedavno objavljeno istraživanje o percepciji azilanata i migranata u Hrvatskoj među studentskom populacijom. U radu pod naslovom “Neprijatelj pred vratima? Ili kako studenti prava iz četiriju najvećih hrvatskih gradova doživljavaju azilante i migrante s Bliskog istoka” analiziraju se stavovi studenata pravnih fakulteta o migrantima s Bliskog istoka i azilantima u Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni metodom ankete sredinom 2019. godine na pravnim fakultetima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku na uzorku od 667 studenata. U radu se analizira kako studenti prava doživljavaju migrante s Bliskog istoka i azilante u Hrvatskoj te smatraju li ih stvarnom ili simboličkom prijetnjom. Rezultati rada govore da ispitanici azilante ne doživljavaju kao neku posebnu prijetnju za hrvatsku kulturu, nacionalno jedinstvo ili stabilnost političkog poretka. Više ih doživljavaju pragmatično, kao moguće opterećenje za porezne obveznike ili kao mogući teret za ekonomski razvoj zemlje. Također, anketirani se studenti u prosjeku ne slažu s time da bi azilanti koji dolaze u RH trebali biti slični domicilnom stanovništvu po boji kože, kao što ni ne smatraju da je poželjno da u RH zatraže azil samo ljudi iz razvijenijih zemalja ili oni koji su po svojoj etničkoj pripadnosti slični hrvatskom stanovništvu. Ispitanici migrante i azilante također uglavnom ne doživljavaju ni kao kriminalce, ni kao teroriste, ni kao prenositelje zaraznih bolesti. Na kraju, može se zaključiti da se obično stanovništvo prema migrantskoj krizi i novopridošlim stanovnicima odnose puno relaksiranije nego neki iz struke koji uporno šire paniku i zabrinute glase.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Razgovor s Filipom Škiljanom, povjesničarom, arheologom i znanstvenim savjetnikom u zagrebačkom Institutu za migracije i narodnosti, i koautorom monografije “Nestala naselja u Republici Hrvatskoj”

Bit će nas 400 tisuća manje

Povjesničar Filip Škiljan je koautor ove godine objavljene monografije o depopulaciji u Hrvatskoj. Uz njega autori te zanimljive knjige pod naslovom “Nestala naselja u Republici Hrvatskoj” još su Vlatka Dugački i Lana Peternel. Istraživači u knjizi donose nekoliko neočekivanih nalaza, recimo onaj koji govori da je najviše napuštenih i opustjelih sela u nekim općinama u Primorsko-goranskoj županiji. O problematici raseljavanja i opustjelih naselja, o vjerojatnim rezultatima ovogodišnjeg popisa stanovništva, ali i o drugim danas aktualnim demografskim pitanjima razgovarali smo s Filipom Škiljanom.

Bavili ste se istraživanjem depopulacije u Hrvatskoj. Spomenuli ste i brojna posve pusta sela i naselja u Hrvatskoj. Gdje se najviše nalazi tih sela?

Najviše ‘nestalih sela’ je upravo na području Gorskog kotara, u zonama koje su prometno izolirane, gospodarski nerazvijene i od kuda je iseljavanje počelo još u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Tako je jedna od ‘najopustošenjih’ zona upravo područje Brod Moravica gdje na malom području ima preko deset napuštenih sela. Tijekom posljednjeg rata nestala i brojna naselja srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Promatramo li razloge nestajanja naselja srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj možemo ih podijeliti u nekoliko kategorija. Najčešća kategorija nestajanja tih naselja jesu ratna razaranja u posljednjem ratu. Ratnim razaranjima bila su ponajviše izložena sela u zapadnoj Slavoniji u koja se nakon posljednjeg rata nitko više nije vratio. Radilo se uglavnom i o vrlo izoliranim naseljima na obroncima slavonskih brda u kojima su i prije posljednjeg rata uslijed demografskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu živjeli tek malobrojni stanovnici. Spomenimo samo sela na sjevernim obroncima Psunja koja su stradala u etničkom čišćenju Psunja u zimu 1941./1942. (Bjelajci, Cicvare, Lipovac, Grahovljani i Jakovci) te naselja u zapadnom dijelu Požeške kotline otkuda su Srbi 1991. godine iseljeni i protjerani (naselja Amatovci, Bogdašić, Kamenska, Kamenski Šeovci, Kruševo, Mrkoplje, Vranić, Klisa, odnosno u novogradiškom kraju Golobrdac, Opršinac i Sinlije).

Pražnjenje ratom

U listopadu i početkom studenog 1991. godine u akciji Otkos ispražnjena su sela u okolici Đulovca i Sirača (Bastajski Brđani, Stara Krivaja i Gornji Borki), a u prosincu iste godine sela u okolici Voćina (Lisičine, Kuzma, Dobrić, Đuričić, Popovac) i u okolici Orahovice (Prekoračani i Krasković). I ostala sela u zoni između Slatine, Daruvara i Grubišnog Polja, u kojima danas žive tek pojedinci, bila su 1991. potpuno ispražnjena. Na području Korduna nestalo je nekoliko naselja srpske nacionalne manjine (Sadilovac, Koranski Lug, Rabinja, Jamarje, Selakova Poljana, Gornji Poloj i Novi Dol). Sva naselja su funkcionirala do posljednjeg rata, a nakon akcije Oluja stanovništvo se više nije vratilo. Najteže je prošlo naselje Sadilovac koje je već u Drugom svjetskom ratu demografski stradalo. Naime, ondje su ustaše 31. srpnja 1942. godine poubijali više stotina mještana te na taj način onemogućili daljnji demografski razvoj sela nakon rata. Na Baniji dva su naselja srpske nacionalne manjine nestala nakon posljednjeg rata. Radi se o selima Kobiljak i Gornje Jame. Kobiljak se nalazi izoliran uz granični pojas s Bosnom i Hercegovinom u općini Dvor, na zapadnim obroncima Zrinske gore, dok su Gornje Jame (nacionalno mješovito naselje gdje su Hrvati teško stradali u posljednjem ratu), nedaleko utoka rijeke Gline u rijeku Kupu, bile u vrijeme rata smještene na prvoj liniji fronta. U Lici su nestala tri srpska sela: Kozjak, Drenovac Radučki (u Ličko-senjskoj županiji)  i Duboki Dol (u Zadarskoj županiji). Sva tri naselja nestala su nakon akcije Oluja. Neka su naselja nestala uslijed iseljavanja stanovništva. Takav je slučaj s dva mala naselja u Gorskom kotaru u blizini Vrbovskog (Međedi i Gornji Vukšići). Naselja su nestala zbog prometne izoliranosti u planinskom dijelu nekadašnje općine Vrbovsko. Sličan je slučaj i sa Selakovom Poljanom kod Vojnića te s naseljem Borojevci kod Đakova koje je nestalo nakon potresa 1964. godine.

Što se može očekivati od rezultata upravo završenog popisa stanovništva u Hrvatskoj? Svi već govore o gotovo sigurnom padu ukupnog broja stanovništva.

Prema procjenama profesora Anđelka Akrapa na području Hrvatske će 2021. godine živjeti 3.882.700 stanovnika što je pad od preko 400.000 u posljednjih 10 godina ili pad od 9,5 posto  stanovništva. Ukoliko bi se to dogodilo i Srbima u Hrvatskoj to bi značilo da će njihov broj u narednom popisu biti između 168.000 i 169.000, odnosno za 9,5 posto manji nego u posljednjem popisu. Dakako, kako se radi o starom stanovništvu, za dvanaest godina u prosjeku starijem od prosječnog hrvatskog građanina (53,1 godina je prosječno star Srbin u Hrvatskoj) mortalitet toga stanovništva je veći nego mortalitet prosječnog hrvatskog građanina, a natalitet manji, pa je mogući i veći demografski gubitak u posljednjih deset godina.

U Slavoniji demografski kolaps

U kojim su područjima najveća iseljavanja u Hrvatskoj i koji su razlozi za to?

Demografski najbolje stoje županije Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Zadarska županija, Dubrovačko-neretvanska i Istarska županija. Treba naglasiti da je Slavonija u najgoroj poziciji, odnosno da je iseljavanje iz slavonskih županija najintenzivnije u odnosu na druge dijelove Hrvatske.  Depopuliraju i brdsko-planinski predjeli poput Like i Gorskog kotara, ali i otoci. Osim toga, dolazi i do migracija iz ruralnih u urbane zone što ‘prazni’ hrvatska sela. Pojedine općine u Hrvatskoj imale su i imaju i deset puta više umrlih nego rođenih. Takav je primjer između 2003. i 2007. bila Općina Ervenik. Potrebno je također naglasiti da su područja koja su bila pogođena posljednjim ratom demografski potpuno opustošena. Prije ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle, prema popisu iz 1991. godine Srba u Hrvatskoj je bilo 581.663 ili 12,16 posto, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine, dakle nakon rata, broj Srba u Hrvatskoj smanjio se na 201.631 ili 4,54 posto. To smanjivanje se nastavlja i po popisu 2011. godine kada Srba u Hrvatskoj ima 186.633 ili 4,36 posto. Velika većina izbjeglica srpske nacionalnosti nije se vratila u Hrvatsku. Oni koji su se vratili uglavnom su starije životne dobi. Tako su nam demografski devastirana područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmatinske zagore.

Negativni trendovi su nepovratni

Tvrdite da smanjenje broja srpske zajednice u RH kontinuirano traje još od 1971. Koji je razlog da su baš tad krenuli ti trendovi?

U popisu iz 1981. godine se na području Hrvatske, ali i Jugoslavije mnogo ljudi izjasnilo kao Jugoslaveni, pa se jedan dio srpske zajednice u Hrvatskoj izjasnio kao pripadnici jugoslavenske nacije. 1981. godine u Hrvatskoj se Jugoslavenima izjasnilo 379.057 osoba. Činjenica je da je u odnosu na popis iz 1971. u Hrvatskoj bilo 100.000 manje Srba što bi značilo da se jedan dio Srba izjasnio kao Jugoslaveni. Osim toga, već tada je na područjima koja su nastanjivali Srbi u Hrvatskoj bilo mnogo stare populacije, pa je broj pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj počeo opadati.

Koje su perspektive za stanovništvo u Hrvatskoj u sljedećem razdoblju? Svi manje-više govore o negativnim demografskim trendovima, koji da su ireverzibilni.

Negativni trendovi su uistinu ireverzibilni ukoliko ne dođe do većih migracija na naše područje.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

O upotrebama i zloupotrebama popisa stanovništva

            O netom završenom popisu stanovništva, kućanstva i stanova u nas sasvim sigurno neće se ispjevavati pjesme, pričati priče niti će se na te teme komponirati melodije. Uostalom, kako i bi kad je uopće teško i zamisliti neku birokratskiju i antipatičniju mjeru od popisivanja domaćinstava i ljudi. Ona nije samo odiozna sama po sebi, jer predstavlja ono sivo i banalno  lice države koje se jednom u deset godina ukaže pojedincima koji obitavaju na ozemlju pojedine zemlje, nego i zato što kod nemalog broja ljudi popis čak zna izazivati, ako ne baš strah, a onda svakako podozrenje, sami popisivači nerijetko se doživljavaju kao uljezi kojima nipošto ne treba otvarati vrata, a država se percipira kao moloh koji se pojedincima preko popisa uvlači u krevet, otkriva defraudante, utvrđuje što rade i čime se bave, tko je kakvog  materijalno-imovinskog stanja i slično. Jer, ruku na srce, dati državi, odnosno nekoj njezinoj agenciji, u ovom slučaju Državnom zavodu za statistiku, posve svojevoljno čitav naramak podataka o samome sebi, stanu i svom domaćinstvu doista može izgledati krajnje nesmotreno, a u nekih naših paranoičnijih građana takvi zahtjevi koji stižu od države mogu se doživjeti kao protuzakonito ulaženje u privatni i intimni prostor svakog čovjeka i kao takvi mogu u njih izazvati panične reakcije. Da se takve i slične primiri, može pomoći racionalno ukazivanje na važnost popisa, kao i objašnjenje da prava svrha popisivanja leži u tome da država jednom u deset godina svoje javne politike akomodira i prema novim statističkim podacima dobivenima na temelju popisa stanovništva. Također, nije zgorega ponavljati sve one garancije koje daje Statistički zavod ili vlada, a koje govore o tome da je anonimnost pojedinaca na popisu zajamčena i da će se ona čuvati, da je korištenja prikupljenih podataka s popisa u bilo koju drugu svrhu (policijsku, poreznu, vojnu ili političku) strogo zabranjeno, te da se podaci s popisa koriste isključivo u statističke svrhe i ni u koje druge te da se tako dobijene informacije u javnosti prezentiraju jedino u agregiranim, što će reći, anonimnim oblicima.  

Što to smeta katoličkom kleru?

            Neka od pitanja na upitniku doista mogu izazvati podizanje obrva čak i u najdobronamjernijih promatrača. Recimo, pitanje o vjeroispovijesti na našem popisu prije 1990. godine nije postajalo. Jasno je da je jednoj ateističkoj i komunističkoj Jugoslaviji to pitanje bilo posve irelevantno i kao takvo suvišno, ali postavlja se pitanje zašto je to pitanje uvršteno u popisne upitnike nakon 1990. godine, kad se ne vidi, barem ne na prvu, što je to što bi se u statističko-demografskom smislu moglo zaključiti iz vjerničke mape zemlje poput Hrvatske u kojoj su praktički svi katolici, niti kakve bi se to javne politike mogle voditi na temelju podatka o vjeroispovijesti. Tim prije, što Hrvatska ne pozna crkveni porez, pa da bi onda podatak o rasporedu i brojčanosti pojedine kongregacije, kao i o broju ateista, mogao biti temelj za precizno razrezivanje poreza. Kao što se zna, Katoličku, ali i sve ostale crkve u nas plaćaju svi jednako, neovisno o tome jesu li vjernici ili ne. Osim, naravno, ako to pitanje nije primjer krajnje ispolitiziranosti, odnosno ako ono u upitnik nakon 1990. godine nije uvršteno samo zbog pritiska u javnom životu sve prisutnije Katoličke crkve i zbog sve većeg utjecaja te organizacije na svekoliki život u novoj demokraciji. Tako podatak o osamdeset i nešto postotnoj prisutnosti katolika u Hrvatskoj, koji se uz minimalne oscilacije manje-više ponavlja iz popisa u popis,  čini se da više služi u svrhu političkog bildanja same te organizacije i ovjerovljivanje njihove ionako neosporivo vodeće pozicije u društvu. Osim toga, na pitanje o vjeroispovijesti na ranijim popisima ( iz 2011. i 2001. godine) nudila se samo jedna opcija – katolička, a svaku se drugu vjeroispovijest, već prema preferenciji popisanog stanovnika, trebalo rukom ispisati, pa ispada da je biti katolik svojevrsna povlastica. Statističari su tako i (ne)namjerno samo verificirali stvarno stanje u zemlji u kojem su katolici ne samo statistička većina nego i doista su po svim pitanjima beneficirana vjerska denominacija. Na popisu iz ove godine “pogodovanje” katolicima te vrste ipak je izbjegnuto, pa je vjeru ručno potrebno upisati za sve slučajeve.

            Međutim, domaći se kler ove godine digao na zadnje godine zbog uvođenja tzv. e-popisivanja, koji je omogućio da se skoro pola stanovništva samostalno popiše preko internetske aplikacije, u privatnosti svog doma i bez prisutnosti popisivača. Kler je opasnost naslutio u tome što se iskreno katolištvo u narodu ionako slabo prakticira, pogotovu među mlađom populacijom, odnosno što se aktivni vjernički život često zamjenjuje praznim ceremonijalizmom i sve rjeđim i uglavnom formalnim prisustvovanjem vjernika u crkvama, pa se samopopisivanje na Kaptolu doživjelo kao neželjena mogućnost da se po njih porazna situacija s terena preslika i na popis, odnosno da svatko sam sa vlastitom savješću, a bez interferencije popisivača s kauča, kod kojih uvijek postoji opasnost da postave sugestivna pitanja o vjeri i naciji, slobodno odredi o svojim opredjeljenjima.

U Australiji popisivali dingose, ali ne i Aboridžine

Da su popisne ankete sadržavale, sa današnjeg stajališta gledano, neke krajnje neprimjerene upite govori i podatak da je na nekoliko popisa u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću bilo i pitanje: “Imate li duševnih bolesnika u obitelji?”. Takva direktnost danas je ipak nezamisliva i pitanja o ovim i sličnim temama na popisu više nema.

            Osobno sam ove godine radio kao popisivač na području Novog Zagreba i iz prve ruke mogu reći da sam sreo malo onih među popisanima koji nisu imali barem nekakvu, makar i najbezazleniju primjedbu na popis, a poneki i ponešto ozbiljniji prigovor. To, dakako, ne znači da su se ljudi odbijali popisati, ili da su bojkotirali popis, ali da je praktički svaki od njih imao poneku objekciju, tipa, “je’l to za poreznu”, “čemu OIB”, “čemu uopće popis, kad smo svi u policijskim kartotekama” i slično, to je također istina. Posebna nepovjerljivost vladala je među strancima, jer su se bojali da bi popis mogao negativno utjecati na njihov boravišni i radni status. Međutim, velim, sve to ipak nije preraslo u neko masovno opiranje popisu, iako jest pokazatelj da većina ljudi popisu kao takvom prilazi pomalo sumnjičavo.

            Da problematici popisa doista treba prići s potrebnom dozom zdrave skepse govori i povijest te administrativne mjere, koja je daleko od najsvjetlije. Recimo, prvi popisi u Sjedinjenim Američkim Državama, koji se redovito odvijaju od 1790. godine, bili su krajnje restriktivni prema crnačkom stanovništvu. Naime, jedan afro-američki rob na američkim popisima sve tamo do pred kraj 19. stoljeća vrijedio je kao tri petine jednog bijelca.

            Ili, drugi slučaj. Sjevernoamerički Indijanci dugo se uopće nisu popisivali, jer od države nisu bili ni tretirani kao građani. Kad su naposljetku počeli biti popisivani podijeljeni su u dvije kategorije, na one u rezervatu, a koji nisu plaćali porez i na Indijance koji su živjeli među drugim američkim građanima i njih je popis prepoznavao kao “civilizirane Indijance”. Takvo segregirano popisivanje konačno je prestalo 1924. godine nakon donošenja Zakona o indijanskom državljanstvu kad su svi Indijanci u svojim pravima izjednačeni s drugim građanima Sjedinjenih Država.

            Rasistički elementi popisa nisu rezervirani samo za američki slučaj. Tako se Aboridžini u Australiji sve tamo do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća nisu uračunavali u regularno stanovništvo, pa kao takvi nisu ni brojani na popisu. Tako su se na australskim popisima do 1967. godine uredno brojali bijelci, ovce i dingosi, ali – Aboridžini ne! Te godine zakon je promijenjen i u popis su konačno uključeni i pripadnici starosjedilačkih naroda. Međutim, do toga je došlo na jedan krajnje bizaran način. Naime, australska je vlada mislila da se do civilizacijskih visina treba dovinuti referendumom, a ne, recimo, pukim administrativnim ukidanjem rasističke prakse. Stoga je o uvrštenju domorodaca na popisne liste pitala bjelačko stanovništvo na referendumu. Bijelci su odgovorili pozitivno i s preko 90 posto glasova “velikodušno ” dozvolili domorocima da se i onu popisuju, ali ostaje perverzan podatak da se o ukidanju rasističke mjere odlučivalo plebiscitom, kao da je za jednu takvu promjenu bio potreban elektoralni legitimitet.

IBM i popis stanovništva u nacističkoj Njemačkoj

            Da je s popisom malotko sretan, govori i podatak da je i dio domaćih političara prije negoli se s popisom uopće i krenulo, počeo puhati na njega. Tako je vukovarski gradonačelnik Ivana Penava u startu izrazio sumnju da će popis, uostalom, kao i dotadašnji, pokazati – za njegov ukus – nerealno visok broj pripadnika srpske zajednice u gradu i okolini. Najprije je osudio preporuku da se među popisivače uključe i pripadnici srpske manjine, a zasmetao mu je i plakat Srpskog narodnog vijeća koji je pozivao Srbe u Hrvatskoj da iskoriste mogućnost elektroničkog samopopisivanja i tako izbjegnu nezgodna pitanja o nacionalnosti uživo.

            Sam pojam popisa skopčan je s pojmom cenzusa koji izvorno označava popis odraslih muškaraca u Rimskoj republici sposobnih za vojsku. U moderno vrijeme to se značenje izgubilo, dapače, popis se nikako nije više smio koristiti za novačenje mladića u vojsku. Međutim, u Prvom svjetskom ratu, američki Zavod za statistiku je bio prisiljen davati podatke s popisa vojnim vlastima kako bi se utvrdilo tko je dezerter.

            Vjerojatno najpogubnija zloupotreba popisa odvila se po dolasku nacista na vlast u Njemačku 1933. godine. Kao što se zna ultimativni krivci za sve njemačke političke i ekonomske neprilike bili su, prema novim vlastodršcima, Židovi. Međutim, postavilo se pitanje, kako ih locirati. Godine 1933. nova je vlast procjenjivala da ih je od pola milijuna do 600 tisuća u ukupnom stanovništvu tadašnje Njemačke. Hitler, naravno, nije bio prvi tiranin opsjednut antisemitizmom i progonom Židova, ali je bio prvi koji je imao mogućnost korištenja tehnologije u tu svrhu, pa je tu mogućnost i iskoristio.

            Nacistima Židove nisu predstavljali samo oni koji su bili aktivni vjernici i koji su židovstvo prakticirali javno. Kad bi tome bilo tako, onda bi im posao utvrđivanja “untermenscha” bio relativno lagan. Posao je bio puno kompleksniji. Trebali su evidentirati i sve one druge koji su bili židovskog podrijetla, trebalo je pronaći sve one već asimilirane, kao i sve one u mješovitim brakovima, pa čak i one preobraćene na kršćanstvo. Tek nakon što svi Židovi budu identificirani moglo se krenuti u akciju konfiskacije njihove imovine, njihove getoizacije, deportacije i konačno – njihove eksterminacije. Pretraživanje tog ogromnog broja knjiga rođenih, komunalnih, crkvenih i državnih popisa, najprije u Njemačkoj, a onda i diljem Europe, predstavljao je velik zadatak unakrsnog indeksiranja. Sve to zahtijevalo je računarsku tehnologiju. Ali, kompjutera tada nije bilo. Međutim, postojao je IBM.

            IBM je računarsko-informatička tvrtka s poviješću, danas duljom od stotinu godina. Ta američka tvrtka poseban financijski uspon doživljava tridesetih godina prošlog stoljeća kad prihvaća ponudu novih vlasti u Njemačkoj da osmisli i implementira novi sustav za popis stanovništva, a zapravo sustav praćenja i lociranja Židova i drugih progonjenih skupina u nacističkoj Njemačkoj. Istovremeno IBM prihvaća i ponudu američke vlade da osmisli i proizvede i sistem evidentiranja zaposlenih. Ta dva posla tvrtki su omogućili da u razdoblju od 1935. do 1939. poveća rast prihoda u visini od čak 81 posto. O svemu tome, pa i puno više, ima u knjizi “IBM i holokaust” autora Edwina Blacka. Autor detaljno opisuje kako je IBM pomogao Hitleru u evidentiranju “državnih neprijatelja” i koji je izum bio presudan: “Bušena kartica izumljena je krajem 19. stoljeća za američki Statistički zavod. Karticu, kao i tabulacijski stroj patentirao je Amerikanac njemačkog podrijetla Herman Hollerith. Ta kartica, otprilike veličine novčanice od jednog dolara, mogla je pohraniti na sebi sve bitne informacije o pojedinoj osobi, o mjestu na kojem se dotična osoba nalazi ili gdje je rođena kao i podatke o aktivnostima vezanima uz pojedinu osobu, ovisno o rasporedu rupica na kartici koje su bile izbušene u redove i stupce. Kartica bi se ubacila u brzi čitač (tabulacijski stroj), a iz njega bi izlazili osobni podaci. S bušenim karticama mogli su se dobiti ne samo podaci o nekom broju ljudi na nekom mjestu, već i detalji vezani uz spol, rod, vjeroispovijest, nacionalnost, boji kose, boji kože, zanimanju, kao i podaci o tome koliko ih je rođeno u Vestfaliji, a koliko u Varšavi, itd. IBM-ove bušene kartice nisu samo isporučivale ukupne brojeve, već i detaljne osobne podatke o svakom onom koji je bio izbrojan i popisan. Informacijska era tako je rođena u Berlinu 1933. godine, a ne u Silicijskoj dolini.”

Pozdravimo se s popisom stanovništva kakav smo poznavali

            Njemački primjer zloupotrebe statistike i popisa stanovništva je najdrastičniji, ali nikako nije posljednji. U toku Drugog svjetskog rata američka administracija je mrtva-hladna iskoristila popis stanovništva i na temelju tih podataka je locirala američke državljane japanskog podrijetla i sve ih deportirala u logore, kao oblik osvete za japanski napad na Sjedinjene Države. Da američka administracija ni danas ne preže od pokušaja zloupotrebe statistike i popisa govori i nedavni primjer kad je nakon napada na njujorške blizance 2001. godine američka administracija zahtijevala od Državnog zavoda za statistiku podatke o američkim građanima muslimanskog porijekla.

Marc Rotenberg iz Informacijskog centra za elektroničku privatnost, neovisne neprofitne organizacije, objašnjava što se dogodilo kad je Ministarstvo domovinske sigurnosti zatražilo od Statističkog zavoda lokaciju Amerikanaca muslimana koji žive u Sjedinjenim Državama.

“Iako je stvar bila vrlo slična situaciji koja se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata, mislim da se ipak nikada nije razgovaralo o njihovom interniranju, ali o nekoj vrsti posebnih mjera prema muslimanima, svakako jest. Za sve to saznali smo kroz Zakon o slobodi pristupa informacijama oko kojeg smo u to vrijeme surađivali s Ministarstvom domovinske sigurnosti”, kaže Rotenberg.

“Kada je akcija Ministarstva domovinske sigurnosti otkrivena, postojao je istinski napor unutar Odjela za popis stanovništva da se njegove procedure povjerljivosti poboljšaju i da se jasno stavi do znanja da informacije koje prikuplja ta agencija ne smiju biti dostupne drugim saveznim agencijama, čak ni u takvim okolnostima”, zaključuje Rotenberg.

            Popis 2021. je iza nas i kako nas obavještavaju nadležni, popisa kakve smo dosad poznavali u budućnosti više neće biti. Zamijenit će ga stalni registar stanovništva. Hoćemo li se u i tom slučaju susretati s narušavanjima privatnosti i anonimnosti podataka i na koji način, ostaje da vidimo. Popise kakve smo poznavali, više, najvjerojatnije nećemo susretati. Teško da će itko zbog toga žaliti.

Rade Dragojević

Novinarski projekt Popis stanovništva – između političke aritmetike i depopulacije  realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.