Najvažnija lekcija koju poduzetnik mora svladati ako se želi upustiti u svijet javne nabave je činjenica da su poduzetništvo i sustav javne nabave – dva različita svijeta. Poduzetnik koji uglavnom posluje s drugim poduzetnicima, navikao je na neka nepisana pravila igre: nudiš posao, pa ga dobiješ ili ne dobiješ. Ako ga dobiješ, onaj s druge strane je susretljiv – on želi i treba tvoju uslugu ili proizvod, cijeni se brzina, kvaliteta, greške se rješavaju dogovorno i u hodu, za dogovor ili otklanjanje nekog problema dovoljan je poziv mobitelom… Sve je podređeno tome da se posao odradi što brže, bolje i jednostavnije. Sustav javne nabave funkcionira drugačije: sam posao, na žalost, ponekad i nije toliko važan – važno je da se ispoštuje procedura. Vremena ima na pretek, rokovi su dugi, a naručitelj najčešće nema ni volju ni želju da vam pomogne ili da se nešto ubrza. Štoviše, ako nastupite s tipičnim poduzetničkim ponašanjem, nekoga ćete možda i naživcirati. Zbog toga je izuzetno važno biti fleksibilan i puno učiti – pogotovo u početku. I pomno paziti na sve elemente postupka javne nabave.

Tipični postupak javne nabave počinje objavom u EOJN-u. Ako vas neka objava zainteresira, možete ‘downloadati’ cjelokupnu dokumentaciju za nadmetanje, i onda počinje zabava. Prvi i najvažniji dokument je “Dokumentacija o nabavi”. Početniku se taj dokument čini kao ogromna planina, jer je ogroman (katkad i po 50, 100 stranica) i pun nerazumljivih stavaka. Svakome tko tek ulazi u svijet javne nabave svakako bih savjetovao da u početku prouči baš svaku stranicu natječajne dokumentacije, a kasnije se, s praksom, nauči ‘preletjeti’ taj dokument i pronaći najvažnije informacije. Jer, doista, taj dokument je jedna ogroma špranca koju redom svi prepisuju jedni od drugih, nekad i bez razumijevanja – pa onda u pozivu za izradu web stranice uočite dio u kojem morate predati potpisanu izjavu da će ‘stroj biti nov i neupotrebljavan’.

Osim samog predmeta nabave, najkorisnija informacija je procijenjena vrijednost nabave, te sami podaci o predmetu nabave – njihov opis, količina i tehničke specifikacije. U nekim slučajevima tehnička specifikacija navedena je u zasebnom dokumentu, kao i primjerice datoteka s projektnim zadatkom ili ćete opis i količinu saznati tek iz priloženog troškovnika u Excel tablici. Neke, najčešće veće nabave, mogu biti podijeljene u grupe, pri čemu ponuđač može odlučiti da preda ponudu za cjelokupnu nabavu ili samo za pojedine grupe ili grupu.

Kad je riječ o procijenjenoj vrijednosti nabave, naručitelj prije postupka javne nabave napravi neku procjenu (taj dio nikad nije do kraja razjašnjen, kako se došlo do određenog iznosa) i do visne tog iznosa osigura sredstva u svom budžetu. Ako predate ponudu veću ili jednaku procijenjenoj vrijednosti, to vas neće automatski diskvalificirati – iako i tu postoje različita tumačenja. No, za pretpostaviti je da niste jedini koji će se javiti na poziv, a kako je najčešći kriterij odabira – najniža cijena – glavno je pitanje: koju najmanju cijenu možete zatražiti da biste dobili posao? Realno, taj proces je praktički kockanje – nekad se događa da ponuđači ‘skinu gaće’ da bi dobili neki posao, pa ponude cijenu koja je i za 50 ili 70 posto niža od procijenjene vrijednosti.

Sljedeći element su “Osnove za isključenje gospodarskog subjekta”, uvjerljivo najdosadniji dio svake dokumentacije. U osnovi, ne možete sudjelovati u javnoj nabavi ako je vaša tvrtka ili vi osobno osuđeni za kaznena djela iz domene gospodarskog kriminala: korupcija, prijevara, terorizam, pranje novca, dječji rad ili trgovanje ljudima. Nadalje, ne smijete imati porezne dugove ili dugove za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Poprilično glupo pravilo, jer de facto onemogućava eventualnom dužniku da radi, zaradi i plati te dugove – puno bi logičnije bilo da takvoga država stimulira da radi, ali da, primjerice, naplaćeni iznos direktno ide za pokrivanje poreznih i drugih dugova – ali, nemojmo sad o tome. Ukratko, od ponuđača se najčešće traži da dostavi dokumentaciju poput izvatka iz sudskog registra (da dokaže da je pravna osoba i da je registriran za djelatnosti koje se traže u predmetnoj nabavi), potvrdu porezne uprave o nepostojanju duga, a neki naručitelji traže i izvadak iz kaznene evidencije ili ovjerenu izjavu o nekažnjavanju.

Nadalje, slijede kriteriji za odabir gospodarskog subjekta. Ako vas to nisu tražili u prethodnoj točki, onda će vas ovdje tražiti izvadak kojim dokazujete upis u sudski ili obrtni registar. Kod tehničke i ekonomske sposobnosti ponuditelja, traži se popis glavni usluga ili izjava o prihodima u proteklim godinama, pri čemu je najčešći isključujući kriterij – da ste u protekloj ili protekle tri godine imali promet veći od procijenjene vrijednosti nabave. Kod glavnih usluga najčešće se traži da su one iste ili slične predmetu nabave, a u nekim slučajevima traže se i određeni profili stručnjaka koji će biti angažirani u izvršenju posla, njihove reference, životopis, pa čak i preslike diploma.

Kriteriji za odabir ponude opisuju kako će se ponude rangirati: najčešći kriterij je ‘najniža cijena’, ali to može biti i ‘ekonomski najpovoljnija ponuda’. Primjerice, ako je predmet nabave neki tehnički uređaj, osim njegove cijene kriterij za odabir može biti i koliki mu je jamstveni rok, a kad je riječ o uslugama, u obzir se može uzeti i iskustvo ključnog stručnjaka.

Sljedeći i najvažniji element dokumentacije je onaj o sadržaju i načinu izrade ponude. U njemu se navodi što sve mora sadržavati ponuda (ponudbeni list, troškovnik, dodatne dokumente, izjave i izvatke), te način dostave. Najčešći način dostave je preko sustava EOJN, dakle predaja elektroničkim putem, no u mnogo slučajeva treba sve materijale slati poštom, ili i jedno i drugo, a u nekim slučajevima i slanjem na e-mail. Kod manjih nabava, pogotovo kod bagatelnih i jednostavnijih poziva, vaša ponuda može biti tek jedan list papira – ponudbeni list, ali uvijek treba pažljivo čitati dokumentaciju! Iznimno je važno napraviti sve onako kako je navedeno u pozivnoj dokumentaciji, jer vas i najmanja greška može diskvalificirati: izjava koja nije ovjerena kod javnog bilježnika, životopis stručnjaka na kojem nije stručnjakov potpis ili da stranice ponude nisu obilježene brojevima – sve su to razlozi zbog kojih možete biti diskvalificirani. Posebno je važno znati da vas nitko neće nazvati i reći vam da ste nešto pogriješili ili zaboravili, ponuditi vam da pošaljete što nedostaje i slično, već ćete samo jednog dana saznati da ste diskvalificirani i da vaša ponuda nije ni uzeta u razmatranje.

U većini postupaka javne nabave postoji jedan element koji mi posebno ide na živce, a riječ je o famoznom ‘jamstvu za ozbiljnost ponude’. Već na prvu svojim nazivom vrijeđa potencijalne ponuđače, pogotovo jer sam u proteklih nekoliko godina vidio mnoge primjere u kojima su sami naručitelji bili izuzetno neozbiljni. A drugo, najčešće je riječ o financijskom iznosu od 5 ili 10 posto procijenjene vrijednosti nabave, što za male tvrtke nije baš mali iznos, pogotovo ako se često javljaju na različite postupke. U načelu, tri su najčešća jamstva za ozbiljnost ponude: prvi je uplata novčanog pologa na račun naručitelja, a taj se polog vraća svim ponuđačima po okončanju postupka. Drugi je dostava bankovnog jamstva/garancije, a treći dostava bjanko zadužnice. Što se tiče bankovnog jamstva, riječ je o instrumentu osiguranja koji je za manje tvrtke izuzetno skup i kompliciran, jer ga mnoge banke tretiraju kao kreditni zahtjev. Što se tiče zadužnice, ona je nešto jeftinija, jer ju je potrebno samo ovjeriti kod javnog bilježnika.

Zaključni podaci su oni o datumu, vremenu i mjestu otvaranja ponuda. U većini slučajeva, otvaranje ponuda je javno, ali ne baš uvijek: nekakvo je pravilo da veće nabave gotovo uvijek imaju javna otvaranja, a manje i bagatelne najčešće, ali tu i tamo bude i neko nejavno otvaranje. Javnom otvaranju smiju prisustvovati predstavnici ponuđača, ako vam baš nedostaje uzbuđenja u životu.

Kad je riječ o nabavama u sustavu EOJN, najbolja stvar je to što poprilično brzo saznate kakve su vam šanse: samo sat ili dva nakon otvaranja ponuda u EOJN-u možete vidjeti zapisnik o otvaranju ponuda, a on vam daje vrlo korisne informacije: koliko je ukupno bilo ponuda, tko se sve javio i s kojim iznosom. Ako ste najjeftiniji, možete se poveseliti, ali odluka još nije konačna.

Slijedi analiza i evaluacija pristiglih ponuda, slanje dodatnih popratnih dokumenata i rangiranje. U većini slučajeva taj postupak traje oko mjesec dana, a nekad se zna i oduljiti na dva, tri mjeseca. Nakon toga slijedi objava zapisnika o pregledu, ocjeni i usporedbi ponuda, a potom i službena odluka o odabiru. No, ni tad nije gotovo. Budući da postoji mogućnost da se neki ponuđač, koji nije odabran, žali na odluku o odabiru, počinje teći rok od dodatnih 15 dana mirovanja. Ako netko zaista uloži žalbu, ona se prosljeđuje Državnoj komisiji za kontrolu javne nabave, pa cijeli dodatni postupak traje novih 30 do 60 dana. A ako se nitko ne žali, pobijedili ste! Sad samo treba potpisati ugovor i krenuti u izvršenje posla.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva.
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.

Ako se dosad niste upustili u avanturu praćenja javnih nabava, vjerojatno ni ne znate gdje sve i što možete pratiti. Zato evo jednostavnog pregleda internetskih lokacija na kojima svakodnevno možete pratiti nove objave.

1. Elektronički oglasnik javne nabave (EOJN)

EOJN je glavna adresa za praćenje sustava javne nabave. Riječ je o sustavu putem kojeg možete pratiti sve najnovije objave, ali i – slati svoje ponude. O postupku slanja ponude i famoznom ESPD obrascu možete čitati u jednom od sljedećih članaka. Premda nudi najviše informacija i mogućnosti, EOJN je ujedno i najkompliciraniji, odnosno vrlo slabo ‘user friendly’. Čak i ako ste jako vični računalstvu i IT-ju, trebat će vam nekoliko tjedana, mjeseci ili godina da shvatite taj čudnovati sustav, a on će se uvijek iznova potruditi da vas tu i tamo dodatno zbuni. Ukratko, posjetite EOJN i počnite ga proučavati, vidjet ćete da ondje ima svega: od svakodnevnih objava javne nabave, preko objava koncesija pa sve do objava jednostavne nabave. Baza se redovito osvježava u ponoć, pa već nekoliko minuta iza ponoći možete pretraživati nabave za novi dan. I jedna vrlo važna informacija: EOJN može biti besplatan! Mnogo puta sam čuo neke poduzetnike da se žale kako ne žele plaćati te skupe servise, a pritom misle upravo na EOJN. Razlog za to leži u činjenici da čim dođete na naslovnicu EOJN-a, ondje ugledate veliki box s ponudama pretplate, koje se kreću od tisuću do čak više od četiri tisuće kuna. Riječ je zapravo o pretplatnim paketima za naručitelje, koji moraju platiti svaku svoju objavu u EOJN-u, a postoje i paketi za ponuđače, u kojima im se nude različite dodatne funkcije – primjerice, dobivanje e-mail obavijesti, napredne tražilice ili logiranje više korisnika iz iste tvrtke. No, za najosnovniji pregled EOJN-a ne morate ništa platiti, potrebno je samo da se registrirate!

2. Plaćeni servisi

Javnanadmetanja.com, Tenderi.hr, Briefing-nadmetanja.hr

Postoji nekoliko poslovnih servisa koji imaju različite pretplatničke pakete. Zajedničko im je da svaki morate platiti, cijene mjesečne pretplate variraju od stotinjak do petstotinjak kuna, a pružaju različite korisne informacije. Za razliku od EOJN-a, gdje ćete naći objave javnih nabava male i velike vrijednosti, te donekle objave bagatelnih nabava, svi ovi plaćeni servisi nude vam drugu kategoriju: objave javnih nadmetanja i poziva na dostavu ponuda koji se ne objavljuju u EOJN-u, već najčešće (samo) na internetskim stranicama naručitelja. Drugim riječima, oni svakodnevno ‘češljaju’ webove općina, gradova i ostalih pravnih osoba, pa kod njih možete naći objave manjih i jednostavnijih nabava. Neke od njih, ovisno o pretplatničkom paketu, mogu vam pružiti informacije o javnim nabavama ili nadmetanjima u susjednim zemljama (Bosna i Hercegovina, Slovenija, Srbija) ili u nekim ili svim državama članicama Europske unije. Također, paketi se razlikuju i po dodatnim korisnim mogućnostima, poput naprednog pretraživanja, slanja obavijesti e-mailom ili pretraživanja i informiranja o specifičnim nabavama. Ako ste, primjerice, proizvođač čačkalica, ne morate svakodnevno sami ‘kopati’ po raznim javnim nabavama, nego vam taj servis javi na mail da je u nekoj zemlji upravo objavljen poziv na dostavu ponuda u kojem se traže – čačkalice.

Koji od navedenih servisa je najbolji? To ovisi o vama. Svaki ima svoje prednosti i mane, različite usluge, pakete i cijene. Ako odlučite intenzivnije uroniti u svijet javnih nadmetanja, svakako preporučam da koristite barem neki od njih, a koji – isprobajte sami. Svaki od njih će vam ponuditi besplatni testni period, tjedan dana ili mjesec dana, pa definitivno možete iskušati svaki i ocijeniti koji vam najviše odgovara. Tako je, uostalom, bilo i u našem slučaju: testirali smo sva tri i na posljetku se odlučili za jednog, kojem smo vjerni već nekoliko godina. Koji je taj? E, to vam nećemo otkriti.

3. Strukturni fondovi

Premda će pozive sa weba Strukturnih fondova ‘posrkati’ i plaćeni servisi, možete i samostalno otići na taj web i sami proučavati nabave koje se ondje nude. Osim što uvijek postoji mogućnost da plaćeni servisi nisu dohvatili određeni poziv, na stranicama SF nabava možete pratiti i promjene u određenim postupcima: u većini slučajeva javne nabave postupak je tako definiran da prije isteka roka za prijavu potencijalni ponuđač može od naručitelja zatražiti neke dodatne odgovore ili pojašnjenja. Ti se odgovori i pojašnjenja potom moraju objaviti ondje gdje se nalazi i poziv, pa u nekim slučajevima bude i po nekoliko dodatnih datoteka s pitanjima i odgovorima, a informacije u njima mogu utjecati na vašu odluku hoćete li se javiti na poziv. Zato je korisno pratiti i te stvari, a to najbolje možete ako pratite originalno mjesto na kojem se nalazi poziv na javno nadmetanje.

4. Internetske stranice naručitelja

Ako ste baš jako znatiželjni i imate mnogo vremena na raspolaganju, uvijek možete samostalno surfati po stotinama i tisućama internetskih stranica različitih potencijalnih naručitelja i ondje tražiti otvorene pozive. Pogotovo ako nudite neke specifične usluge ili robu, pa postoji malen broj potencijalnih naručitelja ili ako želite biti sigurni da vam neće promaknuti neka dobra prilika. To se također odnosi i na bagatelne i jednostavne nabave, u kojima naručitelj nije dužan objavljivati poziv u sustavu EOJN-a, nego samo na svojim internetskim stranicama. Doduše, to često otvara mogućnost zlouporabe, pa se događa da, primjerice, neka općina na svoju stranicu objavi poziv na dostavu ponuda u petak navečer, s rokom slanja ponuda do ponedjeljka u podne. Ako baš pažljivo ne pratite njihov web, nema šanse da uočite takav poziv, a i onda imate dilemu – javiti se na takav poziv ili ne. Jer je posve jasno da je objavljen samo forme radi, a naručitelj već unaprijed ima dogovor s nekim ponuđačem. Primjerice, načelnik jedne općine u Dalmaciji redovito objavljuje pozive na dostavu ponuda u kojima navodi samo jednu tvrtku kojoj će taj poziv uputiti, a prije nekoliko mjeseci potkrala mu se još veća ludost – datoteku s pozivom na dostavu ponuda naslovio je imenom tvrtke koja će posao dobiti, pa je naziv datoteke glasio: “poziv-za-dostavu-xxxxx.doc”, pri čemu je “xxxxx” naziv tvrtke njegovog prijatelja.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva.
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.

Ako se dosad niste susretali s javnim nabavama, cijeli sustav vam se može činiti težak i kompliciran. I bit ćete u pravu, jer on doista jest takav. To najbolje pokazuje činjenica da ćete u cijeloj zemlji rijetko naći osobu koja vam može točno navesti vrste javnih nabava koje postoje u Hrvatskoj. Primjerice, često ćete čuti pojam ‘bagatelna nabava’, a kad bacite pogled u Zakon o javnoj nabavi, vidjet ćete da se taj pojam nigdje ne spominje. U osnovi, riječ je o vrijednosnim pragovima koji su se mijenjali kroz niz godina i zakona, pa mnogi koriste različite nazive i različite vrijednosti, što unosi pomutnju i dodatno nerazumijevanje. Zato evo jedne slobodne podjele:

1. Bagatelne / jednostavne nabave

2. Nabave male vrijednosti

3. Nabave velike vrijednosti

4. Nabave za neobveznike javne nabave

Bagatelne nabave nekad su bile nabave u vrijednosti manjoj od 20.000 kuna, za koje nije bilo potrebno provoditi cjeloviti postupak javne nabave niti ga objavljivati u EOJN-u (Elektroničkom oglasniku javne nabave). Štoviše, naručitelj je mogao poslati poziv za dostavu ponude na adrese tri potencijalna ponuđača i poziv objaviti samo na oglasnoj ploči ili na svojoj web stranici. U međuvremenu, pojam bagatelne nabave je u jednom periodu bio sinonim za jednostavnu nabavu, pa je potom izbrisan iz Zakona o javnoj nabavi, no još uvijek je u opticaju – u nekim slučajevima se koristi kao sinonim za svaku jednostavnu nabavu, katkad samo za nabave malih vrijednosti, do 20.000 kuna a najvažnija karakteristika mu je da takve nabave najčešće nećete vidjeti u EOJN-u (premda ondje ima tražilica bagatelne nabave(!)). Evo prilike da i pohvalimo jednu tvrtku koja poprilično dosljedno provodi transparentne postupke bagatelne nabave: riječ je o tvrtki “Pružne građevine d.o.o.”, koja na svojoj internetskoj stranici (www.prg.hr) svakodnevno objavljuje niz malih nabava, uglavnom građevinske i tehničke robe. Ponekad se čitatelju-namjerniku čak može činiti da malo pretjeruju, pogotovo pri slučajevima nekih sitnih nabavki, ali ipak valja pohvaliti trud i transparentnost. Kad je riječ o jednostavnim nabavama, Zakon o javnoj nabavi ih definira po vrijednosti do 200.000 kuna. Njihova specifičnost je to što “pravila, uvjete i postupke jednostavne nabave utvrđuje naručitelj općim aktom, uzimajući u obzir načela javne nabave te mogućnost primjene elektroničkih sredstava komunikacije”, što zapravo znači da nije nužno slijediti sva pravila Zakona o javnoj nabavi, već je moguće da naručitelj sam definira svoja pravila.

Nabave male vrijednosti po nekima kreću od 20.000 kuna, a po nekima od 70.000 kuna, a maksimalna vrijednost takvih nabava je 200.000 kuna. Naći ćete ih na stranicama EOJN-a a još češće na internetskim stranicama naručitelja i predstavljaju najčešću vrstu javne nabave.

Nabave velike vrijednosti odnose se na robu i usluge procijenjene vrijednosti veće od 200.000 kuna ili radove vrijednije od 500.000 kuna. U načelu, vrijede sva pravila kao i za nabave male vrijednosti.

Nabave za neobveznike javne nabave posebna su, novija kategorija nabave. Najčešće je riječ o tvrtkama koje su dobile financijska sredstva iz fondova Europske unije, pa zapravo ne podliježu pravilima klasične javne nabave, ali zbog transparentnosti koje uvjetuje EU, navedena tvrtka za određene robe i usluge mora raspisati javni poziv. Takvi pozivi ne objavljuju se u EOJN-u, nego na stranici Strukturnih fondova (www.strukturnifondovi.hr) i na internetskim stranicama tvrtke-naručitelja. Obično je riječ o nabavama manje vrijednosti, za prijavu se traži manje dokumentacije, otvaranje ponuda najčešće nije javno i rokovi su nešto kraći nego kod klasične javne nabave.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva.
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.

Premda sam dva desetljeća proveo u medijima kao novinar i urednik, u jednom trenutku sam prešao u sasvim novu životnu i poslovnu fazu: zajedno s dugogodišnjim kolegom i prijateljem osnovao sam tvrtku, pa smo postali – poduzetnici. Biti poduzetnik u Hrvatskoj posebno je iskustvo o kojem ću svakako puno pisati nekom drugom prilikom, ali ta poslovna karijera približila mi je i svijet javne nabave. U početku, kao neka igra, eksperiment.

Naime, s iskustvom dugogodišnjeg rada u privatnim medijima, tranzicija u poduzetništvo nekako nas je prirodno odvela u smjeru pravog poduzetništva – mukotrpne borbe na tržištu. Većina hrvatskih političara najčešće nema ni dana staža u privatnom poduzetništvu, što je redovito itekako vidljivo: oni ne znaju kako je teško uočiti poslovnu priliku, osmisliti proizvod ili uslugu, zainteresirati potencijalnog kupca tj. poslovnog partnera, dogovoriti posao, potom ga uspješno izvršiti i – ponekad ono najteže – naplatiti. Mi smo se s time svakodnevno borili nekoliko godina i u jednom trenutku svakom poduzetniku to postane nešto normalno, uobičajeno. Mnogi poduzetnici nikad ili vrlo rijetko uopće razmišljaju o javnoj nabavi, najčešće vođeni razmišljanjem da je to nešto za ‘velike igrače’ ili da je povezano s korupcijom u kojoj nisu nikad i nemaju namjere sudjelovati.

Tako i nama ideja o javnim nabavama nije došla odmah. U stvari, nije nam uopće pala na pamet, došla je zapravo posredno. Naime, prateći što se događa u Hrvatskoj i svijetu poduzetništva od ulaska Hrvatske u Europsku uniju pa naovamo, zainteresirali su nas europski fondovi. Različiti natječaji, različiti modeli financiranja i sufinanciranja, poslovni razvoj… sve to zvučalo je jako zanimljivo. No, istovremeno, zvučalo je i vrlo komplicirano. Bilo bi zanimljivo doznati koliko je hrvatskih tvrtki uspjelo ‘povući’ financijska sredstva iz fondova Europske unije samostalno, bez ičije pomoći. Pretpostavljam da je takvih izuzetno malo, a svima drugima to je pošlo za rukom tek uz pomoć – konzultanata. Budući da smo oduvijek znatiželjni i samostalni, zainteresirala nas je mogućnost da se prijavimo na neki natječaj sami, bez ičije pomoći, ali smo unaprijed znali da je to vrlo zahtjevna misija. I zato nam je na pamet pala druga ideja: idemo iskušati sreću na nečem jednostavnijem, lakšem. Primjerice, na nekoj javnoj nabavi.

Bila je to super ideja. Kao dugogodišnji novinari-istraživači, detaljno smo proučili sve moguće zakone, pravila i javno dostupne materijale vezane uz javnu nabavu. Ima ih puno, komplicirani su i počesto kontradiktorni. Sljedeći korak bio je – počeli smo pratiti javne nabave. Proučavali smo gdje se uopće mogu pratiti natječaji i postupci javne nabave, kako izgledaju, kakva je procedura… I onda je uslijedila finalna faza: počeli smo se javljati na natječaje. Isprva stidljivo, na neke manje i jednostavnije, s osjećajem da smo na potpuno novom i nepoznatom terenu, što je, uostalom, bilo potpuno točno.

Rezultat te naše igre ili eksperimenta trajao je neko vrijeme, pola godine do godinu dana. Kako sam već spomenuo, zapravo nam i nije bio cilj dobiti neki novi posao, srećom imali smo dovoljno posla i bez toga, nego smo željeli steći korisna znanja, pogotovo ona koja se tiču procedure. I doista smo svašta novoga naučili. Stekli smo praktična iskustva i znanja koja nismo mogli pročitati ni u kakvom zakonu ili pravilniku, shvatili kako javna nabava zaista funkcionira, potvrdili neke predrasude ali i opovrgnuli neke druge, sve u svemu – korisna životna i poslovna škola.

Bilo je i školskih primjera korupcije, koje smo znali uočiti jer ih akteri nisu odveć ni trudili prikriti, a bilo je i slučajeva koje smo tek naknadno ‘pročitali’ s punim razumijevanjem. Više o svemu tome možete pročitati u članku “Kako prepoznati namješteni natječaj” kroz koji dan, ali evo da opišem jedno od mojih prvih iskustava: jedna državna ustanova iz sjeverozapadne Hrvatske na svojoj je internetskoj stranici jednog dana objavila poziv na dostavu ponude za posao koji nam se činio zanimljiv, izrada vizualnog identiteta – logotipa i internetske stranice. Downloadali smo pozivnu dokumentaciju, proučili je i zaključili da ispunjavamo sve uvjete. Sljedeći korak je bio da ispunimo svu potrebnu dokumentaciju, pa sam ja započeo s pisanjem. Međutim, u trenutku kad sam već bio pri kraju posla, valjalo je napraviti završni korak – ispuniti troškovnik u Excel tablici. I tu je nastao problem – Excel datoteka se iz nekog razloga nije mogla otvoriti. Nakon višekratnih pokušaja, ‘skidanja’ tog istog fajla sa internetske stranice i pokušaja otvaranja, shvatio sam da ta datoteka jednostavno nije ispravna. I zaključim da ću nazvati tu ustanovu i zamoliti ih da mi pošalju ispravnu Excel datoteku, kako bih je ispunio i tako imao gotovu svu traženu dokumentaciju. Sudbina je htjela da tog dana u toj ustanovi nije bilo niti jednog drugog zaposlenika, pa sam na telefon dobio – ravnateljicu. Odlično, prava osoba! No, razgovor s gospođom ravnateljicom bio je pravo iznenađenje: danas se tome smijem, ali tad sam bio – šokiran. Naime, nakon što sam se predstavio i objasnio što želim, razgovor je dalje tekao ovako:

RAVNATELJICA: A što će vama taj troškovnik?

JA: Pa rekao sam vam, da se možemo prijaviti na vaš poziv za dostavu ponuda…

RAVNATELJICA: Ali mi već imamo nekoga tko će odraditi taj posao…

JA: Ne razumijem, kako to mislite?

RAVNATELJICA: Pa imamo tu u našem gradu jednu firmu, znamo te dečke i oni će nam to napraviti…

JA: Pa čemu vam onda služi javna nabava? Zašto ste onda objavili poziv?

RAVNATELJICA: Ma joj… A eto… Što da vam kažem…

JA: Što, poziv je samo reda radi?

RAVNATELJICA: Ma da, baš tako. Čisto reda radi, znate morali smo to…

JA: Aha. Znači, već imate dogovoreno tko će to raditi.

RAVNATELJICA: Pa da. Imamo.

JA: Aha. Shvaćam. U redu, onda se ispričavam na smetnji.

RAVNATELJICA: Sve u redu, doviđenja!

Nakon što sam prekinuo poziv, sljedećih desetak minuta sam gledao u prazno i vrtio si u glavi cijeli taj razgovor. Blago je reći da sam bio šokiran. Onda sam shvatio što je sve izrečeno u tom razgovoru i što to zapravo znači. Zaključio sam da dotična gospođa vjerojatno nije ni bila svjesna koliko je loše sve što je izrekla, i to još tako otvoreno. Iz toga sam, nadalje, zaključio da možda i nije riječ o klasičnoj korupciji, nego da gospođa ravnateljica jednostavno ne razumije koncept javne nabave, čemu on služi i kakav mora biti.

Mogao sam nešto poduzeti. Prijaviti je ili se nekome žaliti. Nisam učinio ništa od toga, realno svjestan da neću ništa bitno promijeniti, ali i praktičan – idemo dalje, nemam vremena za žalbe, prijave i educiranje gospođe ravnateljice. Na žalost, sličnih situacija i primjera bilo je još u proteklih nekoliko godina, ali poduzetnik najčešće nema vremena ni volje za bitke koje ne može dobiti. Odnosno, poslove.

Da ipak zaključim u vedrijem tonu, naglasio bih da praćenje postupaka javne nabave, pa i uočavanje slučajeva kršenja pravila ili korupcije valja shvaćati kao životnu i poslovnu školu. Neke stvari jednostavno ne možeš promijeniti, ali možeš steći znanja i instinkte za neke buduće slučajeve, pa kad već u natječajnoj dokumentaciji uočiš nešto sumnjivo, nešto što vuče na namještanje, ideš dalje, ne gubiš vrijeme, živce i novce. Više o tome možete pročitati u članku “Kako prepoznati namješteni natječaj”.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva.
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.

Da se odmah na početku razumijemo: ovaj vodič o javnoj nabavi u Hrvatskoj pisan je iz pozicije malog poduzetnika i takvima je i namijenjen. Ako ste obrtnik, mikro, mali ili srednji poduzetnik koji nema odviše ili uopće iskustva sa sustavima javne nabave, ovi članci mogli bi vam biti zanimljivi. Ako ste velika tvrtka, većinu ovdje iznesenih informacija već znate. Ako se u javnoj nabavi pojavljujete kao naručitelj, ovi članci neće vam biti odveć korisni, no slobodno možete baciti pogled i steći dojam kako na vas gleda druga strana.

U seriji od deset članaka proći ćemo kroz osnovne elemente javne nabave, savjete i smjernice za male poduzetnike, pravila i zakonske propise te famozni EOJN. Detaljno ćemo ‘pročešljati’ tipični postupak i uobičajenu dokumentaciju o nabavi, a onda i ukazati na najveće probleme i nelogičnosti trenutačnog sustava javne nabave u Hrvatskoj. Dakako, nećemo izbjeći ni onu tamnu stranu, sumnjive natječaje koji djeluju kao školski primjeri korupcije, ali i načine na koje sudionici mogu zaštititi svoja prava kroz tzv. DKOM.

Pa, krenimo redom. U suvremenim, demokratskim sustavima javna nabava je nužnost. Možda treba odmah na početku razgraničiti pojmove ‘nabava’ i ‘javna nabava’. Naime, svi mi svakog dana nešto nabavljamo, provodimo postupke nabave. Kad je riječ o situacijama u kojima je s naručiteljske strane prisutan građanin, važi jednostavno pravilo: nitko vam ne može propisivati kako ćete trošiti svoj novac. To znači da u dućanu možete kupiti čokoladu od 100 grama po cijeni od 3,99 kuna, ali nikog neće biti briga ako se odlučite počastiti višestruko skupljom i kvalitetnijom čokoladom iste gramature koja stoji, recimo, 24,99 kuna. Ako ste predstavnik privatne tvrtke, situacija je donekle slična: direktor tvrtke može za potrebe opremanja poslovnog ureda kupiti računala ili uredski namještaj po najjeftinijim cijenama, a može se odlučiti i za skuplje i kvalitetnije proizvode, bilo da je riječ o ukusu koji se ne propitkuje ili nekim drugim parametrima koje ne mora nikome opravdavati – slični proizvodi mogu se razlikovati u kvaliteti, dodatnim funkcijama, jamstvu ili čak po uvjetima prodaje koji utječu na ukupnu cijenu. No, je li privatnim tvrtkama baš sve dozvoljeno? Pa i nije. U poduzetničkim grupama na Facebooku često se može naići na pitanja poput “Smije li si direktor tvrtke s računa tvrtke platiti stručno usavršavanje?”, “Ulaze li u priznati trošak tvrtke frizura direktorice ili perilica rublja?”, a zna se naletjeti i na potpuno ozbiljno pitanje može li direktor pod troškove tvrtke prikazati i stomatološki račun za nove zube. Kako je u Hrvatskoj sve komplicirano, tako ni u ovoj tematici nema jednoznačnog odgovora. Nešto će vam porezna uprava priznati, nešto neće, a za ono što neće – vjerojatno će biti provedeno kao dobit na koju će vlasnik tvrtke morati platiti određeni porez. Dodatna pravila nameću se i privatnim tvrtkama koje određeni novac dobiju iz netržišnih izvora – primjerice od državnih bespovratnih sredstava ili iz fondova Europske unije. U najvećem broju slučajeva ti iznosi moraju se utrošiti strogo namjenski (ako ste, primjerice, dobili bespovratna sredstva za kupnju novog proizvodnog stroja, ne možete se predomisliti i odlučiti da ćete tim novcem ipak kupiti novi službeni automobil), a ponekad ste dužni i provesti postupak transparentne javne nabave, koji i dalje sa sobom nosi niz pravila koja morate poštovati, ali je opet ponešto blaži nego kad je u pitanju tzv. državna javna nabava.

No, najteži dio je ono što svi i podrazumijevamo pod pojmom “javne nabave”. Riječ je o slučaju kad je naručitelj državna institucija ili tvrtka, što sa sobom povlači niz ozbiljnih pretpostavki. Glavna je ona koja je vezana uz načelo transparentnosti i ravnopravnosti. Država si jednostavno ne može i ne smije dopustiti da neravnopravno tretira sve potencijalne ponuđače, jer kad to radi – uvijek dovodi u pitanje ne samo Ustavom zajamčena prava svakog građanina, već i budi sumnju da je riječ o kriminalu – korupciji i/ili nepotizmu. Jer, uostalom, javna nabava u svojoj osnovi i služi da se izbjegne mogući sukob interesa ili kriminal. Paradoksalno, ali u uređenom demokratskom sustavu i dolazi do određene neravnopravnosti, ali druge vrste: u većini postupaka javne nabave izričito je zabranjeno da se kao ponuđač pojavi tvrtka koja je u nekoj vezi, vlasničkoj ili rodbinskoj, s naručiteljem.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u okviru javnog natječaja za poticanje kvalitetnog novinarstva.
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.