Hrvatska je već danas jedna od najstarijih zemalja Europe, a više od 910 tisuća njezinih stanovnika ima 65 ili više godina. Istodobno, nitko ne može pouzdano odgovoriti na jednostavno pitanje: koliko ljudi zapravo čeka mjesto u domu za starije?
Krajem lipnja u Đurđevcu je otvoren novi Centar za starije osobe vrijedan 8,8 milijuna eura. Moderna zgrada ima 122 mjesta za smještaj, moći će pružati izvaninstitucionalne usluge za još 274 korisnika koji će nastaviti živjeti u svojim domovima, a najavljeno je i zapošljavanje 65 djelatnika. Sve su to dobre vijesti za grad koji takvu ustanovu dosad nije imao.
Ali jedna brojka možda bolje od svih ostalih pokazuje razmjere problema: za 122 mjesta bilo je oko 600 prijava. Gotovo pet zainteresiranih na svaki raspoloživi krevet. Grad je već počeo pripremati dokumentaciju za dogradnju.
Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić ovaj je ciklus izgradnje 18 centara za starije nazvao prvim velikim ciklusom ulaganja u takvu infrastrukturu od 1989. godine. Prema podacima Ministarstva, novi bi centri trebali donijeti 1.849 smještajnih mjesta, usluge u zajednici za 4.549 korisnika i više od 1.400 novih radnih mjesta.
Trideset i sedam godina dovoljno je dugo razdoblje da se Hrvatska u međuvremenu temeljito promijeni. I ostari.
Za tri dana obilježit će se Međunarodni dan starijih osoba. Bit će prigodnih programa, posjeta domovima, govora i fotografija s umirovljenicima. No stvarni položaj starijih građana puno se bolje vidi iz nekoliko podataka koji ne stanu tako lako u prigodni govor.
Prema najnovijoj procjeni Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je sredinom 2025. imala 3.874.993 stanovnika, a njih više od 910 tisuća bilo je starije od 65 godina. Prosječna dob stanovništva dosegla je 44,7 godina, a kod žena čak 46,4. Indeks starenja iznosi 163, što znači da na svakih sto stanovnika mlađih od 20 godina dolaze 163 osobe starije od 60. U Šibensko-kninskoj županiji čak 28,8 posto stanovništva ima 65 ili više godina.
Dakle, više ne govorimo o maloj društvenoj skupini na rubu statistike. Gotovo svaki četvrti stanovnik Hrvatske već je u dobi iznad 65 godina.
Još je neugodnije pogledati kako dio tih ljudi živi. U riziku od siromaštva prošle je godine bilo 39,4 posto ljudi starijih od 65 godina, a među ženama u toj dobi čak 42,4 posto. Najugroženiji su stariji koji žive sami: u riziku od siromaštva nalazi se njih čak 64,4 posto. Prag rizika od siromaštva za samca iznosio je 9.034 eura godišnje, odnosno nešto više od 750 eura mjesečno.
Zanimljivo je tu brojku usporediti s mirovinama. Prosječna starosna mirovina ostvarena prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, bez mirovina prema međunarodnim ugovorima, u kolovozu je iznosila 755,65 eura. Prosječna mirovina svih korisnika prema istom zakonu bila je 701,53 eura.
A onda dolazimo do trenutka kada starija osoba više ne može sama.
Možda padne i slomi kuk. Možda joj se pogorša demencija. Možda supružnik koji se godinama brinuo o njoj umre ili se i sam razboli. Djeca imaju posao, vlastitu djecu, možda žive u drugom gradu ili inozemstvu. Odjednom ono što je godinama bilo pitanje za neku daleku budućnost postaje problem koji treba riješiti danas.
Tada mnoge obitelji prvi put otkriju kako izgleda hrvatska potraga za mjestom u domu.
Prema podacima pučke pravobraniteljice, u Hrvatskoj djeluju 652 pružatelja usluge smještaja za starije, s ukupno 31.020 mjesta. Četiri državna doma imaju samo 204 mjesta, 45 decentraliziranih domova kojima su osnivači županije i Grad Zagreb raspolaže s 11.147 mjesta, a ostalih 19.669 mjesta nalazi se kod drugih pružatelja, najvećim dijelom privatnih. Još 1.927 osoba starijih od 65 godina bilo je smješteno u udomiteljskim obiteljima.
No koliko ljudi ta mjesta čeka?
Tu odgovor postaje neobično kompliciran. U javnosti se godinama ponavlja brojka od dvadesetak tisuća ljudi, ali riječ je o neslužbenoj procjeni. Hrvatska još nema jedinstvenu javno dostupnu nacionalnu listu čekanja iz koje bi bilo moguće utvrditi koliko različitih osoba čeka smještaj. Svaki javni dom vodi svoju listu, a isti čovjek može podnijeti zahtjev u pet, sedam ili deset ustanova.
Pavo Ćorluka, dopredsjednik Udruge zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca i vlasnik privatnog doma, ovog je proljeća problem nazvao „pitanjem svih pitanja“. Upozorio je da se brojke koje godinama kruže moraju uzimati s velikom rezervom jer se isti ljudi nalaze na više lista. Ministarstvo je još 2024. najavilo Registar korisnika socijalnih usluga, koji bi trebao objediniti takve podatke, no krajem svibnja ove godine javno je bio dostupan samo Registar pružatelja socijalnih usluga.
To, međutim, ne znači da problema s čekanjem nema. Naprotiv.
Dobar primjer nalazi se samo tridesetak kilometara od novootvorenog centra u Đurđevcu. Dom za starije i nemoćne osobe Koprivnica imao je krajem prošle godine 274 korisnika, dok je na njegovim listama bilo 3.071 ime. Do početka svibnja broj zahtjeva narastao je na 3.080.
Ni tih 3.080 ne znači da svi žele u dom odmah. Ravnateljica Željka Koluder-Vlahinja objasnila je da mnogi zahtjev predaju čim navrše 65 godina kako bi si osigurali mjesto za vrijeme kada više neće moći samostalno funkcionirati. Na aktivnoj listi, dakle među ljudima koji su odmah spremni useliti, bilo ih je 1.387.
I to je više od pet puta više ljudi nego što cijeli dom ima kreveta.
Ravnateljica procjenjuje da je realno vrijeme čekanja za stacionarni dio deset do dvanaest godina. Tijekom 2025. stigle su 543 nove molbe, a u dom je primljeno 50 ljudi. Godinu ranije primljena su 64 korisnika.
Zbog tih podataka nije teško razumjeti zašto ljudi zahtjev podnose godinama prije nego što im smještaj stvarno zatreba. Ako čekanje može trajati desetak godina, prijaviti se tek kada čovjek više ne može ostati sam praktički znači prijaviti se prekasno.
Tako nastaje začarani krug. Duge liste potiču ljude da se prijavljuju unaprijed i u više domova, a višestruke i preventivne prijave dodatno napuhuju liste iz kojih onda više nije moguće jednostavno pročitati kolika je stvarna i hitna potreba.
Za državu koja mora planirati skrb za stanovništvo koje ubrzano stari to nije bezazlen statistički problem. Ako ne znate koliko ljudi stvarno treba određenu uslugu, gdje žive, kakav stupanj skrbi trebaju i koliko dugo čekaju, teško je odgovoriti i na puno važnije pitanje – koliko novih mjesta i kakvih usluga zapravo treba izgraditi.
Osamnaest novih centara zato jesu važan pomak. Donijet će gotovo 1.850 novih kreveta, ali još je važnije što bi trebali razvijati dnevni i poludnevni boravak, pomoć u kući i druge usluge zbog kojih dio ljudi možda uopće neće morati trajno odlaziti u dom. Ideja da stariji što dulje ostanu u vlastitom domu ima smisla, ali samo ako iza nje postoji stvarna mreža ljudi i usluga koje će im omogućiti da ondje žive sigurno.
U tome je i polazište ovog serijala.
U šest tekstova pokušat ćemo istražiti što se u Hrvatskoj stvarno događa kada čovjek ostari i više ne može sve sam. Nakon lista čekanja bavit ćemo se privatnim domovima, koji su popunili velik dio prostora koji javni sustav nije uspio pokriti. Provjerit ćemo koliko smještaj stoji, tko ga može platiti, kakva je kvaliteta usluge i kako izgleda nadzor tržišta na kojem je korisnik posebno ranjiv.
Otići ćemo i izvan velikih gradova. Starost u Zagrebu, Splitu ili Rijeci i starost u selu iz kojeg više nema autobusa, u kojem trgovina radi nekoliko sati dnevno, a liječnik dolazi jednom tjedno, nisu isto iskustvo. Teritorijalna nejednakost posebno pogađa ljude koji više ne voze i čija su djeca odselila.
Poseban tekst posvetit ćemo ženama koje su postale neformalne njegovateljice vlastitih roditelja. Sustav ih gotovo ne vidi, a upravo na njihovim leđima često počiva cijela konstrukcija dugotrajne skrbi. Kad nema mjesta u domu ni dostupne pomoći u kući, netko mora skuhati ručak, promijeniti posteljinu, otići liječniku, podići lijekove, okupati nepokretnog roditelja i ostati uz njega tijekom noći. Taj „netko“ vrlo je često kći.
Pitat ćemo i tko će u budućnosti raditi u domovima. Samo novih 18 centara trebalo bi otvoriti više od 1.400 radnih mjesta, dok postojeće ustanove već upozoravaju da teško pronalaze njegovateljice, medicinske sestre i druge djelatnike.
Na kraju ćemo pogledati i što se može napraviti drukčije. Jer cilj ove priče nije dokazivati da je dom jedino rješenje. Upravo suprotno. Nekome će trebati cjelodnevni smještaj, drugome nekoliko sati pomoći tjedno, trećemu dostava ručka, prijevoz liječniku ili dnevni boravak koji će mu omogućiti da još godinama ostane u svom stanu.
Ali prije rasprave o rješenjima trebalo bi odgovoriti na osnovno pitanje.
Koliko ljudi u Hrvatskoj danas stvarno čeka pomoć?
Ako država koja ima više od 910 tisuća stanovnika starijih od 65 godina još nema pouzdan odgovor ni na to pitanje, onda problem nije samo u tome što nedostaje kreveta.
Problem je i u tome što još uvijek nemamo dovoljno jasnu sliku kome će, gdje i koliko brzo ti kreveti – ili neka bolja alternativa njima – biti potrebni.
Hrvatska je već danas jedna od najstarijih zemalja Europe, a više od 910 tisuća njezinih stanovnika ima 65 ili više godina. Istodobno, nitko ne može pouzdano odgovoriti na jednostavno pitanje: koliko ljudi zapravo čeka mjesto u domu za starije?
Krajem lipnja u Đurđevcu je otvoren novi Centar za starije osobe vrijedan 8,8 milijuna eura. Moderna zgrada ima 122 mjesta za smještaj, moći će pružati izvaninstitucionalne usluge za još 274 korisnika koji će nastaviti živjeti u svojim domovima, a najavljeno je i zapošljavanje 65 djelatnika. Sve su to dobre vijesti za grad koji takvu ustanovu dosad nije imao.
Ali jedna brojka možda bolje od svih ostalih pokazuje razmjere problema: za 122 mjesta bilo je oko 600 prijava. Gotovo pet zainteresiranih na svaki raspoloživi krevet. Grad je već počeo pripremati dokumentaciju za dogradnju.
Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić ovaj je ciklus izgradnje 18 centara za starije nazvao prvim velikim ciklusom ulaganja u takvu infrastrukturu od 1989. godine. Prema podacima Ministarstva, novi bi centri trebali donijeti 1.849 smještajnih mjesta, usluge u zajednici za 4.549 korisnika i više od 1.400 novih radnih mjesta.
Trideset i sedam godina dovoljno je dugo razdoblje da se Hrvatska u međuvremenu temeljito promijeni. I ostari.
Za tri dana obilježit će se Međunarodni dan starijih osoba. Bit će prigodnih programa, posjeta domovima, govora i fotografija s umirovljenicima. No stvarni položaj starijih građana puno se bolje vidi iz nekoliko podataka koji ne stanu tako lako u prigodni govor.
Prema najnovijoj procjeni Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je sredinom 2025. imala 3.874.993 stanovnika, a njih više od 910 tisuća bilo je starije od 65 godina. Prosječna dob stanovništva dosegla je 44,7 godina, a kod žena čak 46,4. Indeks starenja iznosi 163, što znači da na svakih sto stanovnika mlađih od 20 godina dolaze 163 osobe starije od 60. U Šibensko-kninskoj županiji čak 28,8 posto stanovništva ima 65 ili više godina.
Dakle, više ne govorimo o maloj društvenoj skupini na rubu statistike. Gotovo svaki četvrti stanovnik Hrvatske već je u dobi iznad 65 godina.
Još je neugodnije pogledati kako dio tih ljudi živi. U riziku od siromaštva prošle je godine bilo 39,4 posto ljudi starijih od 65 godina, a među ženama u toj dobi čak 42,4 posto. Najugroženiji su stariji koji žive sami: u riziku od siromaštva nalazi se njih čak 64,4 posto. Prag rizika od siromaštva za samca iznosio je 9.034 eura godišnje, odnosno nešto više od 750 eura mjesečno.
Zanimljivo je tu brojku usporediti s mirovinama. Prosječna starosna mirovina ostvarena prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, bez mirovina prema međunarodnim ugovorima, u kolovozu je iznosila 755,65 eura. Prosječna mirovina svih korisnika prema istom zakonu bila je 701,53 eura.
A onda dolazimo do trenutka kada starija osoba više ne može sama.
Možda padne i slomi kuk. Možda joj se pogorša demencija. Možda supružnik koji se godinama brinuo o njoj umre ili se i sam razboli. Djeca imaju posao, vlastitu djecu, možda žive u drugom gradu ili inozemstvu. Odjednom ono što je godinama bilo pitanje za neku daleku budućnost postaje problem koji treba riješiti danas.
Tada mnoge obitelji prvi put otkriju kako izgleda hrvatska potraga za mjestom u domu.
Prema podacima pučke pravobraniteljice, u Hrvatskoj djeluju 652 pružatelja usluge smještaja za starije, s ukupno 31.020 mjesta. Četiri državna doma imaju samo 204 mjesta, 45 decentraliziranih domova kojima su osnivači županije i Grad Zagreb raspolaže s 11.147 mjesta, a ostalih 19.669 mjesta nalazi se kod drugih pružatelja, najvećim dijelom privatnih. Još 1.927 osoba starijih od 65 godina bilo je smješteno u udomiteljskim obiteljima.
No koliko ljudi ta mjesta čeka?
Tu odgovor postaje neobično kompliciran. U javnosti se godinama ponavlja brojka od dvadesetak tisuća ljudi, ali riječ je o neslužbenoj procjeni. Hrvatska još nema jedinstvenu javno dostupnu nacionalnu listu čekanja iz koje bi bilo moguće utvrditi koliko različitih osoba čeka smještaj. Svaki javni dom vodi svoju listu, a isti čovjek može podnijeti zahtjev u pet, sedam ili deset ustanova.
Pavo Ćorluka, dopredsjednik Udruge zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca i vlasnik privatnog doma, ovog je proljeća problem nazvao „pitanjem svih pitanja“. Upozorio je da se brojke koje godinama kruže moraju uzimati s velikom rezervom jer se isti ljudi nalaze na više lista. Ministarstvo je još 2024. najavilo Registar korisnika socijalnih usluga, koji bi trebao objediniti takve podatke, no krajem svibnja ove godine javno je bio dostupan samo Registar pružatelja socijalnih usluga.
To, međutim, ne znači da problema s čekanjem nema. Naprotiv.
Dobar primjer nalazi se samo tridesetak kilometara od novootvorenog centra u Đurđevcu. Dom za starije i nemoćne osobe Koprivnica imao je krajem prošle godine 274 korisnika, dok je na njegovim listama bilo 3.071 ime. Do početka svibnja broj zahtjeva narastao je na 3.080.
Ni tih 3.080 ne znači da svi žele u dom odmah. Ravnateljica Željka Koluder-Vlahinja objasnila je da mnogi zahtjev predaju čim navrše 65 godina kako bi si osigurali mjesto za vrijeme kada više neće moći samostalno funkcionirati. Na aktivnoj listi, dakle među ljudima koji su odmah spremni useliti, bilo ih je 1.387.
I to je više od pet puta više ljudi nego što cijeli dom ima kreveta.
Ravnateljica procjenjuje da je realno vrijeme čekanja za stacionarni dio deset do dvanaest godina. Tijekom 2025. stigle su 543 nove molbe, a u dom je primljeno 50 ljudi. Godinu ranije primljena su 64 korisnika.
Zbog tih podataka nije teško razumjeti zašto ljudi zahtjev podnose godinama prije nego što im smještaj stvarno zatreba. Ako čekanje može trajati desetak godina, prijaviti se tek kada čovjek više ne može ostati sam praktički znači prijaviti se prekasno.
Tako nastaje začarani krug. Duge liste potiču ljude da se prijavljuju unaprijed i u više domova, a višestruke i preventivne prijave dodatno napuhuju liste iz kojih onda više nije moguće jednostavno pročitati kolika je stvarna i hitna potreba.
Za državu koja mora planirati skrb za stanovništvo koje ubrzano stari to nije bezazlen statistički problem. Ako ne znate koliko ljudi stvarno treba određenu uslugu, gdje žive, kakav stupanj skrbi trebaju i koliko dugo čekaju, teško je odgovoriti i na puno važnije pitanje – koliko novih mjesta i kakvih usluga zapravo treba izgraditi.
Osamnaest novih centara zato jesu važan pomak. Donijet će gotovo 1.850 novih kreveta, ali još je važnije što bi trebali razvijati dnevni i poludnevni boravak, pomoć u kući i druge usluge zbog kojih dio ljudi možda uopće neće morati trajno odlaziti u dom. Ideja da stariji što dulje ostanu u vlastitom domu ima smisla, ali samo ako iza nje postoji stvarna mreža ljudi i usluga koje će im omogućiti da ondje žive sigurno.
U tome je i polazište ovog serijala.
U šest tekstova pokušat ćemo istražiti što se u Hrvatskoj stvarno događa kada čovjek ostari i više ne može sve sam. Nakon lista čekanja bavit ćemo se privatnim domovima, koji su popunili velik dio prostora koji javni sustav nije uspio pokriti. Provjerit ćemo koliko smještaj stoji, tko ga može platiti, kakva je kvaliteta usluge i kako izgleda nadzor tržišta na kojem je korisnik posebno ranjiv.
Otići ćemo i izvan velikih gradova. Starost u Zagrebu, Splitu ili Rijeci i starost u selu iz kojeg više nema autobusa, u kojem trgovina radi nekoliko sati dnevno, a liječnik dolazi jednom tjedno, nisu isto iskustvo. Teritorijalna nejednakost posebno pogađa ljude koji više ne voze i čija su djeca odselila.
Poseban tekst posvetit ćemo ženama koje su postale neformalne njegovateljice vlastitih roditelja. Sustav ih gotovo ne vidi, a upravo na njihovim leđima često počiva cijela konstrukcija dugotrajne skrbi. Kad nema mjesta u domu ni dostupne pomoći u kući, netko mora skuhati ručak, promijeniti posteljinu, otići liječniku, podići lijekove, okupati nepokretnog roditelja i ostati uz njega tijekom noći. Taj „netko“ vrlo je često kći.
Pitat ćemo i tko će u budućnosti raditi u domovima. Samo novih 18 centara trebalo bi otvoriti više od 1.400 radnih mjesta, dok postojeće ustanove već upozoravaju da teško pronalaze njegovateljice, medicinske sestre i druge djelatnike.
Na kraju ćemo pogledati i što se može napraviti drukčije. Jer cilj ove priče nije dokazivati da je dom jedino rješenje. Upravo suprotno. Nekome će trebati cjelodnevni smještaj, drugome nekoliko sati pomoći tjedno, trećemu dostava ručka, prijevoz liječniku ili dnevni boravak koji će mu omogućiti da još godinama ostane u svom stanu.
Ali prije rasprave o rješenjima trebalo bi odgovoriti na osnovno pitanje.
Koliko ljudi u Hrvatskoj danas stvarno čeka pomoć?
Problem je i u tome što još uvijek nemamo dovoljno jasnu sliku kome će, gdje i koliko brzo ti kreveti – ili neka bolja alternativa njima – biti potrebni.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autorice.