Jedan sam od onih koji pate od paralize u odlučivanju – evo kako sam je naučio slomiti

Američki pisac Douglas Copeland nazvao je taj fenomen “option paralysis“, paralizom zbog velikog broja mogućnosti. Riječ je o psihološkom fenomenu koji se javlja kad je pred nama izbor prevelikog broja mogućnosti i ne možemo se odlučiti niti za jednu.

Osobno patim od tog problema, i to u privatnom životu. Na poslu nemam problema s donošenjem odluka. Moj moto je “Odluke se donose brzo, pa makar i pogrešne”. U slobodno vrijeme ne funkcioniram tako.

Primjer prvi: stižem kasno s posla i nisam stigao cijeli dan ništa jesti. Razmišljam o opcijama: mogu napraviti sendvič ili salatu. U ladici ima instant juha s rezancima, bilo bi lijepo pojesti nešto toplo. Ili da samo uzmem jednu bananu i šaku oraha? A da na brzinu nešto skuham? Paraliziran mogućnostima izbora, stojim pred vratima hladnjaka kao jelen u svjetlu automobilskih farova. Na kraju ne jedem ništa i nezadovoljan odlazim na spavanje.

Primjer drugi: subota je ujutro i planiram otići planinariti. Razmišljam o izboru staze. Hoću li na neku težu ili lakšu? Sljeme ili Samoborsko gorje? Neku stazu koja mi je poznata? Ili možda da isprobam nešto novo? A možda da radije odem biciklom?

Dok razmišljam, vrijeme curi. Poslijepodne već postoji neka obveza, možda dječji rođendan ili tako nešto. Polako ulazim u vremenske škare, i na kraju nemam više vremena za planinarenje, pa ostajem kući.

Analizom sam utvrdio da mi se “option paralysis” javlja samo u slučajevima kad trebam raditi nešto što mi je ugodno, ali zahtjeva malu količinu uvodnog napora. Lijepo je nakon cijelog dana jurnjave po sastancima pojesti ukusan i zdrav obrok, možda tortillu punjenu grahom, avokadom, svježom rajčicom, salatkad sam om i ljutim umakom. Ali treba prelomiti tu barijeru, slomiti otpor i početi s pripremom jela.

Slično je i s provođenjem slobodnog vremena. Sjajan je osjećaj popeti se na planinu, uživati u prirodi i vratiti se kući fizički izmoren. Ali onih prvih pola sata je najdosadnije: treba spakirati vodu i druge potrepštine u ruksak, obuti gojzerice i odvesti se autom do podnožja.

U ovom slučaju za mene je bilo pravo prosvjetljenje bio trenutak u kojem sam shvatio da moj problem ustvari nije prevelik broj opcija i neodlučnost, nego potreba mog mozga da izbjegne ulaganje onog prvog napora.

U slučajevima kad sam najčešće kronično neodlučan, obično sam i umoran – došao sam s posla ili se probudio u subotu rano ujutro, nakon jedine večeri u tjednu kad gledam televizijske serije do kasno. Studije su pokazale da je količina snage volje ograničena i vezana uz odmornost. Odlučivanje je ustvari dobro istraženo područje psihologije.

Jednom kad sam to shvatio, imao sam i rješenje za svoju paralizu. Evo ga:

Jednostavno to učinite

U mom slučaju, jednostavno se prisilim da tog trenutka počnem s pripremama za ono što odlažem uraditi. Ustajem iz kreveta, vadim odjeću iz ormara i spremam se izaći iz kuće. O detaljima, poput toga na koju stazu idem i koliko dugo će moj izlet trajati, odlučujem u hodu. Ako odlažem obrok, počinjem vaditi tanjur, pribor, uzmem rajčicu i počnem je rezati… Nešto će se putem već dogoditi.

I to je to. Jedna jedina točka na listi. Na žalost, ili na sreću, jedini lijek protiv ove vrste paralize u odlučivanju je – Nikeov slogan. Just do it.