Slavni karikaturist Scott Adams osmislio je Dilbertovo načelo – veliki sustavi promoviraju nesposobne zaposlenike kako ne bi činili štetu na nižim razinama na kojima se radi konkretan posao.
Adams se, naravno, šalio, ali dijelom i potaknut svojim dugogodišnjim iskustvom inženjera u Bellu, gdje su šefovi postajali zaposlenici koji su imali premalo znanja da bi obavljali inženjersko posao.
Časopis Fast Company pokušava iznijeti argumente u korist takvog modela promoviranja. Ako ste šef, razmislite ima li to smisla, a ako ste zaposlenik kojeg je zaobišla promocija, razmislite je li vaš šef možda pročitao taj članak.
Činjenica je da najbolji zaposlenici prema raznim kriterijima nisu šefovski materijal. Evo nekih koje FC navodi u prilog teze da nisu za unaprijeđenje, koga ne unaprijediti:
- Nedostatak liderskih vještina – mnogi uspješni zaposlenici ih nemaju, niti ih žele imati. Zanima ih uspjeh u onom što rade, ne poboljšanja na razini kompanije.
- Nisu vođe tima – znaju da mogu obaviti posao brže i bolje od kolega. Stoga radije rade sami.
- Nedostatak angažmana – prema nekim istraživanjima, gotovo polovica vrhunskih zaposlenika se ne osjeća angažiranima niti vezanima uz kompaniju.
- Opasnosti dosade – top zaposlenici obično smatraju da su neuspješni ako im je na poslu dosadno. Nadgledanje rada drugih može u njima pobuditi upravo osjećaj dosade.
- Osobni protiv timskih ciljeva – znaju da uvijek sami mogu dostići tražene rezultate. Ali kad ovise o radu drugih, nisu sretni na poslu.
