U jednom od članaka iz ovog serijala predstavit ćemo nekoliko primjera poznatih Hrvata koji su o svojim psihičkim problemima odlučili progovoriti javno – putem medija. Premda bi to možda trebalo ilustrirati da psihičke bolesti više nisu tabu ili teška i mučna tema, to ipak nije tako. Istina, o psihičkim poremećajima se danas govori mnogo više nego u prošlosti, no činjenica je da osobe koje pate od psihičkih poremećaja i dalje nisu potpuno integrirane u društvo. Nije rijetkost da okolina pred njih stavlja izazove koji su im ponekad neostvarivi, a to može dodatno pogoršati njihovo stanje. Kako u svakodnevnom životu, mnogi izazovi se pojavljuju i u radnom okruženju.
Ponekad zapošljavanje osoba s psihičkim poremećajem otežava njihova klinička slika, a ponekad i negativni stavovi okoline, netočna uvjerenja i manjak podrške. Čak i nakon što se zaposle na radnim mjestima koja su u skladu s njihovim kompetencijama i mogućnostima, njihova radna uspješnost se često dovodi u pitanje.
Osobe sa psihičkim poremećajem često se suočavaju s isključivanjem iz svijeta rada i teže se nose s poslovnim zahtjevima. To se nerijetko događa jer se od radnika očekuje posvećenost, odlučnost i maksimalan mogući učinak, što osobe koje pate od psihičkog poremećaja nisu u mogućnosti uvijek ostvariti, unatoč želji i volji za radom. Rad se smatra socijalnom determinantom čovjekova zdravlja, zato je važno da osobe s psihičkim poremećajima imaju priliku raditi. Također, zaposlenost za njih ima brojne prednosti poput financijskih dobiti, ali radom se i smanjuje socijalna izolacija, povećava osjećaj osobnog postignuća i svrhe te se jača identitet. Pokazalo se da posao za osobe s psihičkim poremećajem može pozitivno utjecati na povećanje kvalitete života i na smanjenje osjećaja invalidnosti. Općenito, osobe s psihičkim poremećajima žele raditi, što pokazuje podatak da od 55 do 75 posto oboljelih iskazuje želju da se negdje zaposli. Ipak, čak 80 do 90 posto ljudi s psihičkim poremećajima nije zaposleno. Čak i ako su zaposleni, to obično bude na nižim pozicijama, s malim mogućnostima za napredovanje.
Najveću negativnu ulogu u tome ima stigma, jedna od najčešćih društvenih prepreka vezanih uz psihičke bolesti. Stigmatizacija ili stigma se opisuje kao „proces negativnog obilježavanja osobe ili dodavanja negativnih obilježja na temelju jedne karakteristike koju posjeduje“. Više je dominantnih stigmatizirajućih teza o osobama s psihičkim poremećajima: smatra ih se opasnima, nasilnima i nepredvidljivima, nekompetentnima i nesposobnima za samostalan život, donošenje odluka i rad. Slijede osude koje izviru iz stava da psihički poremećaji nisu legitimne bolesti, pa se takve bolesnike smatra slabićima koji su sami krivi za svoju bolest ili probleme, a često ih se, pogotovo kad je riječ o depresiji, jednostavno smatra – lijenim. U konačnici, mnoge se psihičke bolesnike smatra neizlječivim, a stigmatizirani su i lijekovi, koje se smatra štetnim i nepotrebnim.
Kako se sve to odražava na zapošljavanje? Nedavno je u jednoj Facebook grupi namijenjenoj traženju posla jedna osoba upitala ima li u Hrvatskoj poslodavac koji zapošljava psihički bolesne osobe. Daljnja rasprava otvorila je Pandorinu kutiju neznanja, predrasuda i nerazumijevanja. Naravno da neke psihičke bolesti definitivno onemogućuju bolesnu osobu da bude radno sposobna, no isto tako niz je onih koje nisu zapreka radnim obavezama, no zahtijevaju dodatan trud bolesne osobe ili jednostavno – razumijevanje unutar radne zajednice. Dakako, tu je i etičko, medicinsko i pravno pitanje smiju li odnosno trebaju li kolege na poslu uopće znati da njihov suradnik boluje od neke psihičke bolesti.
Psihijatar Krešimir Radić, voditelj mobilnog tima Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZZJZ-a ,,Dr. Andrija Štampar” na pitanje imaju li poslodavac i ostali na poslu pravo znati da je neki njihov kolega psihički bolestan ima jednostavan odgovor: ” To nije pravo ni poslodavca ni kolega. Upravo to važeći zakoni i pravilnici sprječavaju”. Potom objašnjava zašto je to tako: ” To je zato jer bi se drukčije ponašali prema osobi za koju znamo da ima neki problem, možda bismo mislili da je ona opasnija od ostalih, što je zabluda, pogotovo ako znamo da su osobe s teškim problemima češće žrtve nego da su počinitelji nekog nasilja. Ali poslodavci vole znati takve stvari. Kad bismo imali slučaj poslodavca koji dozna da osoba ima problem, pa onda pokušava toj osobi pomoći tako da joj da veće pauze, fleksibilnije radno vrijeme, više mogućnosti rada od kuće ili neke druge prilagodbe poput manje zadataka na telefonu a više e-mailova, ili dulje rokove i slično, to bi bilo zaista dobro. No, na jednog takvog će se vjerojatno naći tri poslodavca koji će gledati kako da psihički bolesnu osobu što prije proglase tehnološkim viškom. Što se tiče kolega, na jednog koji će pokazati suosjećanje i pomagati dolazi bar tri kolega koji će reći da ta osoba nije bolesna nego lijena, ljutiti se ako otvori bolovanje. Ako imamo stav da je netko loš, onda tražimo i dokaze da si to potvrdimo”, ističe Radić.
Kad je riječ o stigmatizaciji osoba s psihičkim bolestima, njihovim mogućnostima zapošljavanja i općenitom tretmanu na radom mjestu Radić, koji je dvanaest godina radio kao psihijatar u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju “Vrapče” nije pretjerano optimističan: ” Uz dužne iznimke, poslodavci ne žele imati radnika koji ima invaliditet zbog psihičkog problema. U Hrvatskoj postoje zakoni po kojima tvrtka koja ima više od određenog broja zaposlenika nužno mora zaposliti osobu s invaliditetom, ali naši poslodavci često te propise ignoriraju, odnosno radije plate kaznu nego da zaposle osobu s invaliditetom. A osobama sa psihičkim invaliditetom je pogotovo teško. No, ima i pozitivnih primjera i iznimki, postoje hotelski lanci na Jadranu koji zapošljavaju spremačice i sobarice koje imaju psihozu, znam i za tvrtku koja proizvodi kišobrane i koja je zaposlila niz osoba sa psihičkim invaliditetom, ali sve je to samo nekoliko primjera. Bio sam na jednoj razmjeni u Parizu, pa smo ondje saznali da velika francuska kozmetička tvrtka L’Oreal zapošljava osobe sa psihičkim invaliditetom te da čak postoje radni centri gdje se takve osobe osposobljavaju za rad na računalu i za tajničke poslove. Pitanje je postoje li i kod nas takve velike firme koje bi tako nešto napravile, ili strane firme koje to rade u svojim zemljama, bi li bile spremne to napraviti i kod nas”.
Ovaj novinarski projekt ostvaren je u okviru financijske potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.
