U svibnju je u Dubrovniku boravio Gintaras Steponavičius, litavski ministar obrazovanja i znanosti u razdoblju od 2008. do 2012. Dobro je da nitko o dolasku tog simpatičnog i nasmiješenog političara na konferenciju o visokom obrazovanju u organizaciji Zagrebačke škole ekonomije i managementa nije obavijestio hrvatske “lijeve” i “desne” intelektualce. Uzrujali bi se. Steponavičius, naime, predstavlja ono čega se oni najviše bolje: uspješno provedenu reformu visokog školstva, koja je rezultirala obrazovnim sustavom prilagođenim suvremenom svijetu.
Steponavičius je u Dubrovniku govorio o svojoj reformi, koja je pokrenula litavsko visoko obrazovanje, do 2008. jedno od slabijih u Europi, po mnogočemu uz bok hrvatskom. Reforma je provedena pažljivo i opsežno, ali najvažniji potezi bili su sljedeći. Kao prvo, uvedeni su studentski vaučeri, pa državno financiranje sada prati studenta, a ne program. Kao drugo, gospodarstvu su otvorena vrata sveučilišta, pa su programi usmjereni na stvaranje kadrova koji se mogu zaposliti, a država je potaknula tvtke da ulažu novac u čisti znanstveni razvoj i istraživanja.
Nemojte misliti da hrvatskom visokom školstvu nije potrebna hitna reforma. Nenad Bakić je na svom blogu nedavno zgazio tezu o Hrvatskoj kao zemlji znanja: isplati se pročitati njegovu analizu što sve ne valja s našim visokim školstvom i znanošću.
Nedavno smo imali priliku u HRT-ovoj emisiji Peti dan slušati kako Nino Raspudić iz pozicije desnog intelektualca te Nadežda Čačinović iz pozicije lijeve intelektualke napadaju mogućnost suradnje sveučilišta i gospodarstva. “Zamislite, oni bi htjeli da sveučilište proizvodi kadrove za tržište”, moglo se čuti u emisiji. Očito bi sveučilište trebalo proizvoditi kadrove za burzu, što i radi.
Za većinu hrvatskih sveučilišnih djelatnika, gospodarstvo je neprijatelj kome ne treba dopustiti da priđe studentima i znanstvenicima. Tek privatne visokoškolske institucije razumiju važnost povezivanja s gospodarskim subjetkima, networkinga studenata i istraživačkog rada u svrhu stvaranja znanja koje se može patentirati ili pretvoriti u proizvod.
Litva je prije reforme imala velike probleme u visokom školstvu. Najbolji i najsposobniji su odlazili studirati u inozemstvo, a na domaćim sveučilištima je ostajalo mnogo nepopunjenih mjesta. Ukupna potrošnja po glavi studenta je bila veoma niska, kao i izdvajanje za istraživanja i razvoj. Litva je bila na europskom dnu i prema učinku istraživanja – i ono malo što je postojalo bilo je beskorisno.
U istraživanjima je problem bio nastavak sovjetskog sistema: mnogo se novca trošilo na velike istraživačke institute, koji nisu davali nikave rezultate. Privatni sektor gotovo uopće nije sudjelovao u financiranju, a javni se novac uglavnom trošio na hladni pogon i plaće djelatnika, umjesto na samo istraživanje.
Provedbom reforme uvedeni su studenstki vaučeri. Svake godine najbolji učenici srednjih škola ulaze na sveučilišta i visoke škole s državnim vaučerom, koji pokriva troškove njihovog obrazovanja. Studenti ga nose za sobom bez obzira koju instituciju odabrali, javnu ili privatnu.
Umjesto da institucije primaju sredstva od države prema ranije utvrđenim kvotama, primaju sredstva proporcionalna tome koliko najboljih studenata privuku. To znači da novac slijedi one u koje je najisplativije ulagati – najbolje. Više nema nepopunjenih mjesta, a nakon reforme državni novac mogu koristiti i izvanredni studenti.
Istodobno, država je višestruko uvećala novac koji daje za visoko obrazovanje. Studentski zajmovi i socijalne stipendije su također postali dostupni svima, bez obzira na formalni status ili instituciju na kojoj studiraju.
Reformiraju se i studentski programi – od oko 1200 programa već ih je izmijenjeno oko 200. Uvodi se sve više programa na stranim jezicima – trenutno postoji stotinjak programa, što dodiplomskih, što diplomskih, na ruskom, poljskom i engleskom. Cilj je da do 2020. u Litvi 10 posto studenata bude stranih državljana.
Smanjene su ovlasti sveučilišnim senatima, koji su ranije donosili sve akademske i profesionalne odluke. Sada sveučilištima upravljaju profesionalno sastavljeni odbori, popunjeni predstavnicima sveučilišta i javnosti, koji donose strateške odluke i postavljaju rektore.
Za dvije trećine je srezan broj znanstvenih istraživačkih instituta, koji su spojeni i pripojeni sveučilištima. Bilo ih je 45, danas ih je 17. Iz godine u godinu je proporcionalno povećavan udio financiranja za koje se instituti moraju međusobno natjecati na natječajima, i danas je taj omjer 50:50.
Formirano je pet integriranih istraživačkih centara, u kojima se bez barijera spajaju znanost, obrazovanje i biznis. Jedan se bavi laserskim tehnologijama, nanotehnologijom, gradnjom i drugim inženjerskim područjima. Drugi se bavi biomedicinom, farmakologijom i ekosustavima. Treći je usmjeren na energiju budućnosti i informacijske tehnologije. Četvrti proučava agrobiotehnologiju i proizvodnju hrane, a peti morski okoliš i pomorske tehnologije. U te institute Litva ubacuje stotine milijune eura godišnje, a zahvaljujući stimulativnoj poreznoj politici, gospodarstvo prati i premašuje državne doprinose.
Litva je sredinom dvijetisućitih izdvajala oko 0,3 posto BDP-a na razvoj i istraživanja. Usporedbe radi, Hrvatska izdvaja 0,4 posto i spada u najgore u Europi. Litva je odavno premašila 1 posto, a plan je da do 2020. izdvajanje bude na razini 2 posto BDP-a, koliko ulažu tehnološki razvijene zemlje svijeta. Kao najveći izazov svom visokom školstvu navode prilagodbu izazovima globalizacije i internacionalizacije.
Litva je jako slična Hrvatskoj. Ima nešto manje stanovnika, oko 3 milijuna, i, što nije nevažno za strane studente, puno lošiju klimu. Krenula je s jednako lošim, ako ne i gorim školstvom, a mnoge fosilizirane strukture iz socijalizma su gotovo preslikane u obje države. Ipak, Litvanci su imali hrabrosti krenuti s reformom visokog obrazovanja u jeku ekonomske krize, koja je u svojoj prvoj godini najteže pogodila upravo Baltik. Hrvatska očito još nije spremna na to, iako vrijeme prolazi, a svi drugi se razvijaju brže od nas.
[…] Litva je spasila svoje visoko obrazovanje u dva poteza. Hrvatska ne može ili neće […]