Nolan Bushnell
“Ne znam imaju li drugi ideje slične mojima,
ali razlika je u tome što sam ja moje ostvario.”
Nolan Bushnell
“Ne znam imaju li drugi ideje slične mojima,
ali razlika je u tome što sam ja moje ostvario.”
Nolan Bushnell
Poduzetnici, menadžeri, vođe timova, svi su u sličnoj poziciji – ako se ne nauče delegirati, zadavati odgovornosti podređenima, propast će. Osnivač AudienceBlooma Jayson Demers piše za Inc. o svojim iskustvima s delegiranjem. “Delegiranje je ključno za maksimizaciju vaše produktivnosti i očuvanje mentalnog zdravlja kad su rokovi kratki, a količina posla velika. Problem je u tome što većina poduzetnika ne zna učinkovito delegirati, ili ne delegiraju zadatke ako nisu primorani.”
Za Demersa je delegiranje vještina, što znači da se može savladati vježbom. Evo strategija koje on predlaže:
1. Naučite se pustiti posao
Novopečeni šefovi najčešće imaju problem s prepuštanjem svog posla drugima. Nekad su toliko posvećeni da ne žele da im itko pomogne. Ili se boje da nitko drugi nije sposoban to obaviti umjesto njih.
Bez obzira na razlog, prvo moraju naučiti pustiti stvari iz svojih ruku. Trebaju početi od malih stvari, povjeravati manje zadatke, i polako napredovati. Kad upoznaju tim bolje i kad se razvije uzajamno povjerenje, shvatit će da moraju prepustiti posao svojim ljudima kako bi svi zajedno uspjeli.
2. Uspostavite sustav prioriteta
Dio procesa puštanja je uspostavljanje sustava prioriteta. Naravno, kakav će on biti ovisit će od ekspertize šefa, industrije i vrste posla kojom se njegov tim bavi, ali trebale bi postojati barem četiri kategorije obzirom na količinu truda i stupanj vještine koji su potrebni. Zadatke iz najviše kategorije trebaju rješavati sami, dok niže kategorije trebaju delegirati. Količina truda je važna – primjerice, delegirajući zadatak za koji treba malo vještine ali puno truda, uštedjet će puno vremena.
3. Prilagodite se jakim stranama svojih radnika
Vođe moraju naučiti sve o svojim ljudima. Moraju poznavati njihove jake i slabe strane, kao i trenutnu te potencijalnu razinu vještina. Delegirati treba osobama koje imaju najviše relevantnih vještina za pojedini zadatak. Doima se očito, ali mnogi delegiraju onima koji imaju najmanje posla ili koji jednostavno nalete u tom trenutku.
Važna je konzistentnost. Što više delegirate isti zadatak istoj osobi, to će ta osoba biti vještija za takve zadatke.
4. Uvijek dajte upute
Postupak izvođenja zadatka možda se doima očitim šefu, ali zaposleniku trebaju precizne upute. Ako je važno na koji način izvršiti zadatak, treba dodati i te upute, kao i informacije o rokovima i sličnom.
Detaljne i jasne upute onemogućit će nesporazume i osigurati učinkovitost. To je proaktivna strategija na korist šefa i zaposlenika.
5. Ne bojte se ljude naučiti novim vještinama
Nekad u timu nema osobe s potrebnom vještinom za pojedini zadatak. To ne znači da ga se ne može delegirati. Većina vještina se može naučiti, neke lakše od drugih, pa i podučavanje može biti dio postupka delegiranja.
Prvih nekoliko puta taj model delegiranja oduzima više vremena nego da šef sam obavi posao, jer podučavanje traje, ali to je ustvari investicija u buduće uštede vremena. Transferom vještina otvara se mogućnost delegiranja svih sličnih zadataka u budućnosti.
6. Vjerujte, ali provjerite
Dobar šef vjeruje da će vaš čovjek izvršiti zadatak na način koji smatra najboljim. Ali ne boji se provjeriti ide li sve svojim tijekom. Dobro je provjeriti zadatke koji, primjerice, sutra imaju rok za dovršetak. Dovoljno je poslati kratki email s upitom je li sve u redu.
Diskretno ponašanje šefa jača međusobno povjerenje i poštovanje unutar tima, ali i osigurava da neće biti nesporazuma.
7. Koristite povratnu spregu da poboljšate proces
Povratne informacije su najvažniji dio postupka delegacije, i putuju u oba smjera. Ako je zadatak dobro obavljen, šef treba javno pohvaliti radnika. Ako nije, vrijeme je za konstruktivnu kritiku.
Nije loše pitati članove tima što oni misle o šefovom načinu delegiranju, imaju li dovoljno informacija i dobivaju li pravi ljudi prave zadatke. Delegiranje nije lako, ali jednom kad se razvije ta vještina, tim će ojačati, a šef će imati više vremena za najvažnije i najteže zadatke.
OK, uspjeli ste napisati pristojan životopis i popratno pismo koje nije završilo u košu za smeće. Našli ste se među desetak kandidata iz velike hrpe (danas nije čudno da se za jedno radno mjesto javi po 300-500 osoba) koji su pozvani na intervju za posao. Što sada?
Mnogi se u tom trenutku okrenu raznim online vodičima, koji savjetuju stvari poput “11 stvari koje morate reći na intervjuu” ili objašnjavaju kako riješiti zadatke koje svojim zaposlenicima daju na razgovorima u Googleu (zadatak je navodno da izračunate broj loptica za golf koje stanu u autobus, a ako slučajno idete na razgovor u Google, čestitamo).
Zanemarimo li očito, činjenice da trebate stići na vrijeme, izgledati pristojno i profesionalno te, po mogućnosti, ne doći na intervju sa zagriženim sendvičem od mortadele u ruci, ostaje malo toga što je zaista nužno za intervju. Naravno, trebate i istražiti tvrtku u koju dolazite na intervju te biti spremni odgovoriti na pitanje o tome kako vi možete doprinijeti njenom uspjeha.
U konačnici postoji samo jedna prava tajna, jedna činjenica koja će prevagnuti oko toga kave će biti vaše šanse da vas ponovno pozovu na razgovor. I što je najbolje, nitko vam neće morati reći jeste li uspjeli, moći ćete prilično dobro to sami zaključiti prije kraja intervjua. Tajna je u tome da vaš razgovor za posao mora izgledati kao ugodna i zanimljiva poslovna konverzacija.
To znači da od početka morate postavljati pitanja i potpitanja te pažljivo slušati što vam osoba koja vodi intervju govori. Ako ste došli do trenutka kad oni koji zapošljavaju obično pitaju “Imate li vi kakvih pitanja za mene?”, već ste propali.
Pristojno i smireno se raspitajte o tvrtki, korporativnoj kulturi, tome što bi se točno očekivalo od vas, ako se zaposlite. Nije loše ni pitati osobu koja intervjuira kako je zadovoljna dosadašnjim tijekom intervjua, je li teško pronaći dobre kandidate za radno mjesto koje se popunjava.
U konačnici, želite ostaviti dojam ozbiljne i ugodne osobe kojoj je stalo do posla i zainteresirana je za teme vezane uz poslovanje tvrtke. Ako se osoba koja zapošljava nakon razgovora osjeća ugodno, a svatko voli da drugi poslušaju njegovo mišljenje, iskočit ćete među ostalim kandidatima. Ako iz vas bude morala vaditi odgovore kao kliještima, vaš životopis vjerojatno ide u koš, pogotovo s današnjim tržištem rada.
Američki sajt Business Insider pronašao je nedavno prvi novinski članak o Appleu, objavljen 1977. u časopisu Kilobaud. Tada je Apple doslovno još bio u garaži roditelja Stevea Jobsa. On i njegov partner Steven Wozniak pokupili su novinarku na aerodromu u crvenom kamionetu i odvezli je na demonstraciju svog prvog kompjutora. Članak je sjajan, prepun starinske računalne terminologije i nostalgičan, a BI-jevi reporteri su ušli u trag i novinarki Sheili Craven, koja im je priznala da je tada mislila da je Apple samo još jedna od kompanija koje su nudile svoje proizvode prvoj generaciji kompjutoraša hobista, te da nije očekivala da će postati svjetski uspješna kompanija.

Ono što iz današnje perspektive zapanjuje čitatelja je da je Steve Jobs već tada imao stratešku viziju poslovne politike koja je pretvorila Apple u najvrijedniju kompaniju na svijetu. Iz teksta doznajemo da je Jobs još 1977. postavio 6 strategija na kojima se i danas zasniva moć Applea:
1. Proizvod mora biti lako kupiti i koristiti
U doba online prodaje činjenica da proizvod mora biti lako kupiti izgleda čudno, ali tada je bilo teško uopće čuti za neki kućni kompjuter. Ipak, Apple danas ima svoje trgovine visokog profila u središtima svih velikih gradova u svijetu.
Kad je o korištenju riječ, činjenica je da se Appleovi proizvodi u svojoj kategoriji uvijek koriste lakše od izravnih konkurenata, bilo da je riječ o Macu protiv Windows PC-ja ili iOS-u protiv Android platforme.
2. Update je uvijek besplatan
Apple ne naplaćuje update svog softvera. Kad je u listopadu prošle godine izašao OSX Yosemite, nova verzija operativnog sustava za Mac, Apple ju je stavio na servere i to je bilo to.
Također, posljednjih godinu i pol je Appleov paket s programima Pages, Numbers i Keynote, ekvivalent Microsft Officea, s kojim je ujedno i potpuno kompatibilan, besplatan uz kupnju bilo kojeg Apple proizvoda. Besplatno se nudi i Garage Band, softver za kućne glazbenike.
3. Ako djecu naučimo na Apple, koristit će ga cijeli život
Svijet je pun ljudi koji koriste Apple cijeli život – generacije koje su krajem sedamdesetih učile što je kompjutor na modelima Apple II, koje su Jobs i Wozniak donirali američkim školama, danas su u četrdesetima.
Apple se ne boji ni novih generacija – koliko djece oko vas poznaje i želi imati iPhone i iPad? Koliko ih smatra da je Android slabiji nadomjestak?
4. Apple je za neiskusne
Apple je sa svojim prvim kompjuterima snizio razinu potrebnog znanja korisnika s profesora elektronike na nadarenog klinca. Kasnije je kombinacijom iOS-a i funkcionalnosti ekrana na dodir snizio razinu znanja potrebnu za upotrebu njihova proizvoda na predpismenost. Sjajno.
5. Ali ipak nije za svakog
Tada je Apple I koštao 788 dolara – velike novce. Kad se uračuna inflacija, to je bio ekvivalent današnjih 3000 dolara ili oko 18 tisuća kuna. Paradoksalno, kombinacija visoke cijene iPhonea i činjenice da ga, za razliku od stolnog računala, možete pokazati u javnosti, učinila ga je statusnim simbolom.
6. Ključ je u App Storeu
Nevjerojatno je da je sjeme ideje za App Store, današnju online trgovinu u kojoj preuzimamo aplikacije za iPhone, postojalo u Jobsovoj glavi 1977. Tada je najavio da će jedna od prednosti Applea biti mreža za razmjenu programa, doduše, u okvirima tada dostupne tehnologije.
