Između silnih fotografija i statusa o ljetnim provodima i blještavom životu na plažama diljem svijeta, ovo sam ljeto na društvenim mrežama naletjela na video uradak koji govori o nečemu sasvim suprotnom – o tome što se dogodi kada se nađete u onom periodu u životu kada vam se čini da su sve lađe potonule. Onom osjećaju i stanju u kojem se nađete nakon privatnog i poslovnog brodoloma, kada ste suočeni sa vlastitim neuspjehom i kada su vaši strahovi postali vaša stvarnost. Ne nazirete skori izlaz iz vaše nelagodne trenutne situacije i primorani ste nositi se s onim čega ste se najviše bojali. Upravo se to dogodilo J. K. Rowling, ženi koju poznajemo kao uspješnu autoricu serijala o Harry Potteru i danas jednu od najbogatijih žena na svijetu.

Ponekad nam je teško zamisliti da su ljudi koje gledamo u filmovima, koji pune naslovnice časopisa i o čijim uspjesima i poslovnim pothvatima čitamo, upravo to, ljudi baš poput nas i da su u nekom trenutku svog života bili suočeni sa neuspjehom, da su se borili sa svojom okolinom, ali i samima sobom. Puno češće nego što mislimo na prvu, ti su ljudi prošli kroz brutalne i zahtjevne životne situacije, od toga da su bili gladni, ovisni o alkoholu, neprihvaćeni od strane obitelji, imali problema sa samopoštovanjem. Svaka je priča drugačija i jedinstvena, no dvije stvari pronaći ćete u svakoj: svi su se oni morali suočiti sa vlastitim strahovima i pronaći izvore snage u sebi.

“Neuspjeh mi je dao osjećaj unutarnje sigurnosti koji nikad nisam imala nakon što sam prošla ispite. Neuspjeh me naučio stvari o samoj sebi koje nisam mogla naučiti na niti jedan drugi način. Otkrila sam da imam snažnu volju i više discipline nešto sam mislila – također sam otkrila da imam prijatelje čiju vrijednost ne mogu opisati[1].”

Kada čitam ta iskustva i ona ljudi oko sebe, čini mi se da bi se, bez obzira na to bilo naše djelovanje lokalno ili globalno, životna putanja mogla opisati jednom valovitom krivuljom, u kojoj se mogu uočiti neke pravilne izmjene, ali se ona u potpunosti nikada ne može kontrolirati niti predvidjeti. A upravo je to ono što mi često pokušavamo raditi, upravljati s našim životom na način na koji se od nas očekuje ili  na koji smatramo da trebamo. I najmanji setback može u nama izazvati osjećaj neuspjeha s kojim ne znamo kako da se nosimo. Nakon njega vrlo lako može doći do još jednog i tako kao domino efekt – niste se ni okrenuli, a već ste zapali u ono „nizinsko“ područje valovite krivulje života i ne nazirete način ni vrijeme kako ćete se i kada vratiti na to brdo na kojem toliko želite biti ili mislite da trebate.

Dogodilo se ono čega ste se bojali, osjećate se loše, bespomoćno i sami sebe počinjete doživljavati kao neuspjeh. Kako mi se ovo dogodilo, zašto mi se dogodilo ili nije mi se ovo trebalo dogoditi neke su od misli koje vam se mogu javljati, no stvar je takva da ste točno ondje gdje trebate biti. Morate biti dolje da biste gore – neuspjeh je sastavni dio uspjeha, u poslovnom i privatnom dijelu životu i može donijeti puno benefita, ako se s njime nosimo na pravi način.

O tome govori J. K. Rowling u svom govoru na Harvardu povodom diplome generacije 2008. kojem je prethodio, kako kaže, duži period osjećaja mučnine u želucu. Što reći generaciji mladih ljudi upravo diplomiranih na jednom od najprestižnijih sveučilišta na svijetu?

Reći im na koji način možemo profitirati od neuspjeha i koliko je mašta neizmjerno važna.

J. K. Rowling svoju je prvu priču napisala sa šest godina i cijeli je život htjela biti spisateljica. Njeni roditelji su tijekom života iskusili siromaštvo i htjeli su da njen put bude drugačiji, da studira nešto što će joj donijeti sigurna i stalna primanja – pisanje nije spadalo u aktivnost i posao koji tako nešto može jamčiti. Tako je i ona odrasla s tim strahom – kada ste još nepoznato ime i mali čovjek sa velikim snovima, ponekad je teško vjerovati i vama, a pogotovo okolini da ćete postati jedno od lica koje puni naslovnice, autor romana koji će postati pokret, da ste predodređeni za nešto veliko i da ćete mijenjati živote. Ali i to je nečiji put. Potrebno je puno rada i vjere, ali najvažnije od svega je da idete u skladu s onim što osjećate da trebate i da odbacite sve nepotrebno.

“Neuspjeh je značio odbacivanje nepotrebnog. Prestala sam se pretvarati da sam išta drugo osim onoga što jesam i usmjerila sam svu svoju energiju u jedino djelo koje mi je bilo važno. Da sam uspjela u bilo čemu drugome, možda nikada ne bih pronašla odlučnost da uspijem u jedinom području kojem istinski pripadam. Bila sam oslobođena jer se realizirao moj najveći strah, a ja sam još uvijek bila živa, još uvijek sam imala kćer koju obožavam, stari pisaći stroj i veliku ideju. Tako je ono što je bilo moje dno postalo čvrsta osnova na kojoj sam ponovno izgradila svoj život.”

Teško je precizno odrediti brojke, no romani o Harry Potteru prevedeni su na više od sedamdeset jezika, prodani u više od 450 milijuna primjeraka, doživjeli su i uspješne filmske ekranizacije, a J. K. Rowling nastavlja i dalje pisati – na filmu prema njezinom romanu Fantastične zvijeri i kako ih pronaći radila je po prvi puta i kao scenaristica.

J. K. Rowling sinonim je za uspjeh no znate li da je u svojim dvadesetima bolovala od teške depresije, da je živjela od socijalne pomoći i da su joj prijatelji posudili novac kako bi mogla iznajmiti mali stan u Edinburghu? Spisateljica je tada bila samohrana majka bez posla (razvela se nakon samo dvije godine, kako je rekla, „katastrofalnog braka“) i patila je od suicidalnih misli. Upravo u tom periodu počela je pisati Harry Pottera. Nije imala što izgubiti, rekla je – da je i odbiju sve velike izdavačke kuće u Velikoj Britaniji, pa što onda?

Priča o malom čarobnjaku i njegovoj borbi s Voldemortom postigla je takav uspjeh diljem svijeta- i to uspjeh koji neprestano ponavlja- upravo zato jer se radi o autentičnom iskustvu. Iako smješten u fantasy svijet Harry Potter priča je o borbi s vlastitim demonima, s onima koji se bude u nama kada kročimo „nizinskim“ područjima našeg života. J. K. Rowling pisanjem je nešto destruktivno pretvorila u konstruktivno. Izvor svoje slabosti i svoje bolne točke pretvorila je u izvor svoje snage, a kasnije i uspjeha, suočivši se sa njima, a ne bježeći od njih. Kao što je sama izjavila, pisanje priče o Harry Potteru bila joj je svojevrsna terapija, odmak od svakodnevnog svijeta. Ne samo što je na taj način pomogla sebi i to višestruko, nego je pomogla i mnogim drugim ljudima diljem svijeta koji se bore sa teškim situacijama i kojima iskustva i emocije opisane u knjigama o Harryu Potteru puno pomažu da se s njima nose. A istu tu funkciju ima i životna priča autorice romana koja se ne boji govoriti o teškim periodima u svojem životu, koja otvoreno progovara o depresiji koja ju je bila zahvatila i koju je uspješno pobijedila. Pričajući nam svoju priču pomaže nam da shvatimo da sve ima svoj razlog i da su često ona nelagodna iskustva ona koje će nam otvoriti vrata prema uspjehu i snažnijim nama.

Spoznaja da ste prevladali prepreke i iz toga izašli snažniji i mudriji znači da ste sigurni u svoju sposobnost da preživite. Nikada neće u potpunosti poznavati sebe, niti snagu svojih odnosa s drugima dok ne prođete tekst suočavanja s nedaćama. Takva je spoznaja istinski dar, i iako je put do njen bio bolan, vrijedi više od bilo koje kvalifikacije koju sam ikada dobila.

Cjeloviti govor J. K. Rowling možete pogledati ovdje.

[1] Svi dijelovi teksta u kurzivu dio su govora koji je  J.K. Rowling održala na diplomskoj ceremoniji na Harvardu 2008. godine. Dijelove govora prevela je autorica ovog članka.

Foto: Mary McCartney