Naš novi serijal članaka “Kako radim” predstavlja navike produktivnosti nekih od najprominentnijih i najzanimljivijih poslovnih ljudi, poduzetnika i znanstvenika u Hrvatskoj. Serijal otvaramo razgovorom s Mislavom Galićem, potpredsjednikom Agrokora. Od njega smo doznali kako izgleda radni dan osobe u najvišim sferama korporativnog upravljanja, je li moguće pomiriti načela zdravog života sa zahtjevima posla te koliko je obrazovanje doista važno za uspjeh.

“Dolazim na posao između 8:45 i 9:15, pet do deset minuta iskoristim za novine i nakon toga kreće dnevna rutina. Imam dva termina za sastanke koje najviše volim, između 11 i 12 sati, i od 14 sati na dalje.

Volim ostaviti sat vremena ujutro za pripremu sastanaka, a prostor između 12 i 14 ostavljam za ručak ili pauzu. To sam naučio u Francuskoj, tamo je pauza za ručak obavezna”, kaže Mislav Galić o strukturi svog radnog dana, dok razgovaramo u njegovom uredu u Agrokorovom tornju u Zagrebu.

Dnevnu pauzu ponekad koristi za poslovni ručak, a u drugim slučajevima kao stvarnu osobnu pauzu, ali tada nikad ne dopušta da potraje dulje od pola sata. Njegov je radni dan obično veoma dug – kaže da u prosjeku odlazi kući oko 19 sati, ali da nije neobično da zbog nekih poslovnih večera i drugih događanja potraje i do ponoći.

“Ako poslijepodne imam na rasporedu nešto jako bitno, izbjegavam svaki jači ručak i svakako alkohol, jer nakon toga jednostavno ne bih mogao funkcionirati. I inače se događa da popijem alkohol uz ručak jednom u sto slučajeva”; kaže Galić.

Agrokor je kompanija koja funkcionira na način da što je osoba više u hijerarhiji, to se od nje više očekuje. Galićevo gotovo dvadesetogodišnje iskustvo rada u Agrokoru izgleda ovako: “Kod nas se stvarno radi. To je ritam koji držim već 18 godina, žestoki ritam. Rekao bih, uz nedovoljno godišnjeg odmora. Kao član uprave Agrokora slijedim radne principe i navike svog šefa. A njegov radni princip je da radi 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. E sad, taj ritam ne držim, ali ako želiš biti dio tog sustava na visokom nivou, moraš prihvatiti da nema puno slobodnog vremena, da su vikendi najčešće radni ili poluradni, da godišnjega ima ograničeno. Je li to dobro ili nije, o tome imam svoje mišljenje: ne bih rekao da je to dobro na dugi rok.”

Sa završetkom radnog vremena, nisu gotove i obveze Mislava Galića. Gotovo svakog tjedna na rasporedu je barem i jedno putovanje. Najčešće putuje po završetku radnog vremena i na destinacije, najčešće u regiji, stiže u kasnim večernjim satima.

“Nitko me ništa ne traži, ali ako želiš obnašati funkciju koju obnašaš, to su pravila igre. Nitko me nije prisilio da prihvatim tu poziciju.”, kaže Mislav Galić.

A do pozicije potpredsjednika Agrokora je Mislav Galić došao s čelnog mjesta u Ledu, prvo direktora, a kasnije predsjednika Uprave. Direktor Leda je postao s 26 godina, 1998., na veliko iznenađenje javnosti zbog njegove mlade dobi.

Danas je uvjeren da je razlog za to bila bolja startna pozicija zbog školovanja u inozemstvu. Završio je diplomski i postdiplomski studij bankarstva i financija na pariškom Dauphineu, jednoj od najboljih europskih poslovnih škola, svojedobno ocijenjenoj i najvećom francuskom tvornicom milijunaša.

“Vjerujem da sam bio u prednosti u odnosu na svoje kolege koji su završili školovanje u Hrvatskoj. Vjerujem da sam u toj fazi dobio bolju edukaciju, a siguran sam da sam dobio i samopouzdanje, uvjerenje da sam neke stvari ipak prošao i naučio. Imao sam obaveznu praksu, tri puta po dva mjeseca u branši, pohađali smo predmete koji su puno bliže stvarnom svijetu: javni nastupi, bezbroj case studya, prakse, susrete sa kompanijama…

Radili smo stvari poput simulacija poslovnih događaja u kompanijama. Bili smo podijeljeni u grupe, svaka grupa je vodila svoju kompaniju, mi smo donosili poslovne odluke, a software je na osnovi tih odluka iz dana u dan izlistavao cijene dionica naših kompanija na burzi. Dakle, igra nas je približila realnom svijetu. Ne kažem da nas je to naučilo nekim velikim stvarima, ali nas je taj program ipak približio stvarnosti.”, kaže Galić.

Radeći u Agrokoru na odgovornim položajima i zapošljavajući ljude koji su prošli kroz hrvatski obrazovni sustav, Galić kaže da je stekao dojam da se, bez omalovažavanja naših fakulteta, na njima stječe manje praktičnih znanja primjenjivih u realnom poslovnom svijetu – “Nadam se da se to u međuvremenu promijenilo. Ali tada sam ja bio u prednosti, i isplivao sam. Edukacija mi je sigurno u tome pomogla.”

Kao potpredsjednik za poslovnu grupu hrana, Mislav Galić je odgovoran za nekih dvadesetak kompanija s 10 tisuća zaposlenih, od Leda, Jamnice, PIK-a, Frikoma, Dijamanta, preko Sarajevskog Kiseljaka, Solane Pag i niza drugih. Na dnevnoj razini operativno komunicira s upravama svih tih tvrtki, što znači oko pedeset ljudi s kojima je u svakodnevnom kontaktu. Tome treba pribrojiti centralne funkcije koje ima u Agrokoru, zbog kojih je dnevno u kontaktu s još petnaestak ljudi, te oko dvadeset ljudi koji su pod njegovom izravnom ingerencijom.

“Negativna strana moje funkcije je ta što se gubi dio operativnosti. Ova funkcija je manje operativna nego što je bila funkcija direktora Leda, gdje su se donosile svakodnevne operativne odluke, čiji su se rezultati odmah vidjeli. Sada se više bavim strategijom, težim odlukama, dugoročnijim odlukama koje imaju neku svoju viziju. Takva je priroda posla.”, kaže Galić, iako priznaje kako su mu u poslu najdraže konkretne operativne odluka s vidljivim i mjerljivim rezultatima; “Po habitusu sam čovjek koji voli akciju i reakciju. Volim zadatke koji su mjerljivi, kod kojih moram donositi odluke i koji donose rezultate, nadam se pozitivne. Volim fajt na tržištu, a puno manje preferiram neke protokolarne, da ne kažem političke zadatke, gdje čovjek treba preko svoje funkcije neke stvari odraditi.”

Kao svoju veliku manu navodi nešto čega je svjestan još od fakulteta – ne može istodobno slušati nekoga i bilježiti. Kaže da je jednostavno slab u bilježenju, ali ne i u slušanju. Smatra da je sretan što je rano postao direktor, pa je uvijek postojao netko drugi zadužen za rađenje bilješki na sastancima.

Nema nekih osobitih preferenci kad je o korištenju mobilnih aplikacija i drugih poslovnih alata riječ. Kaže da koristi Vipnet jednostavno iz razloga što je ta tvrtka prije više od 15 godina prepoznala potrebe Leda, kojem je on bio na čelu, i od tada mu je vjeran, iako druge tvrtke u sklopu Agrokora koriste HT.

Primjećujem da je na stolu Samsung S6 Edge, pa ga pitam ima li tu neke preferencije. Evo što kaže: “Kad su se pojavili pametni telefoni, isprobao sam razne i odlučio se za Samsung. Tu sam malo više Nijemac, odlučio sam se za funkcionalnost, a ne za estetiku. Privatno imam i Appleov model, koji mi stoji kod kuće u kutiji jer ne volim koristiti dva mobitela, to mi je previše.” Ipak, priznaje da i S6 ima svojih estetskih kvaliteta, a kaže i da su, prema njegovom iskustvu, fotografije snimljene novim Samsungovim modelom bolje od onih s iPhonea.

Za sebe Galić kaže da ne spada u kategoriju menadžera koji veliku pozornost pridaju svojim jutarnjim aktivnostima. Njemu je jedino važno da ujutro vidi svoju kćerkicu i s njom provede te trenutke. Sport smatra jako bitnim, ali ga radije ostavlja za navečer. Kaže da jednostavno nije od onih koji mogu ujutro trenirati.

“Dijete sam Novog Zagreba i Sopota, od malena sam bio u sportu na ulici i moram tri do četiri puta tjedno biti u pokretu, bilo da je riječ o tenisu, trčanju, skijanju ili nogometu. Duboko sam uvjeren, a susrećem ljude iz čitavog svijeta, da na ozbiljnim funkcijama raste svijest o potrebi zdravog života. Ipak smo mi odabrali stresan život i zahtjevan smjer u odnosu na neki prosjek. Za ravnotežu je neophodno to izravnati sa sportskim načinom života.”, kaže Galić.

Omiljeni poligoni za trčanje su mu Maksimir i Jarun. Najčešće trči po desetak kilometara, manje nego dok nije proširio obitelj. Danas se trudi da pronađe dovoljno vremena i za obitelj, jer bez ravnoteže podrške i razumijevanja u obitelji, kaže, nema ni poslovnog uspjeha.

Na pitanje o tome što bi savjetovao ljudima koji traže uspjeh u karijeri, kaže: “Ne želim pametovati, jer ne smatram da sam popio svu pamet svijeta. Svakako je bitan zdrav život. Ali, u mojoj interpretaciji Paretova načela 80:20, ako čovjek uloži u sebe, u svoju edukaciju, postat će sigurniji u sebe, upoznat će ljude s kojima će se moći mjeriti i uvjeriti se da nisu pametniji, imat će 80 posto šanse da ostvari što želi odnosno za uspjeh. Ulažete li u sebe, vjerujete li u sebe, isprovocirat ćete da vam se dogodi ono za što se zalažete.”